Edo Maajka, jedan od najpopularnijih repera na Balkanu, kroz svoje pjesme obično secira ex-YU realnost iz vizure čovjeka čiji su život oblikovale sve turbulencije i nedaće koje se na ovom prostoru mogu zamisliti - rat, nacionalizam, borba za egzistenciju...
Za očekivati je da će slično biti i na albumu, koji bi, kako je najavio, trebalo da objavi na jesen. Rad na novim pjesmama prekida povremeno kako bi nastupao širom regiona, a jedan od takvih nastupa desio se na nedavno završenom festivalu Exit.
Uoči izlaska na binu sa bendom Kultur Shock, sa kojim je nedavno objavio dva singla, muzičar rođen kao Edin Osmić, za “Vijesti” je objasnio na koji ga je način roditeljstvo promijenilo, zbog čega je izgubio brojne prijatelje, kako se osjećao dok je pisao pjesmu o izbjegličkoj krizi u Evropi, zašto misli da će uvijek biti dio manjine...
Hoćeš li doći i na Lake fest sa Kultur Shockom, koji je jedna od ovogodišnjih zvijezda?
Volio bih, ali me nisu zvali sa festivala. Možda sam im se zamjerio zbog gostovanja na Bedemu (smijeh). Inače, Lake fest mi je super. Imali smo nastup tamo prije dvije godine i poderali smo.
Bio si u Nikšiću nekoliko puta posljednjih godini, jesi li stigao da konačno upoznaš Miladina Šobića, za kojeg uvijek ističeš da ti je jedan od uzora?
Ne, nismo uspjeli da se vidimo i to mi je pravo žao. Šobić mi je jedan od idola vječnih, obožavam ga. Slušam ga barem jednom mjesečno i to dosta pjesama. Volio bih i da pjesme koje je pisao sve ove godine zažive na nečijim albumima, da ne odu u grehotu.
Posljednje što si objavio su numere “Sloboda” i “Staza manjine”, koje su nastale u saradnji sa Kutur Shockom. Šta vas je povezalo i kako ste to uopšte izveli, s obzirom na to da ste na različitim krajevima svijeta, oni u Americi, a ti ovdje ili u Izraelu?
Ja sam fan Kutur Shocka. Bio sam jednom na njihovom koncertu, pa sam došao na drugi u Zagreb. Tad sam popio malo i imao sam hrabrosti da uđem u bekstejdž. Tamo smo se dobro sprijateljili, a zatim smo se vidjeli na još par festivala u Hrvatskoj i Bosni, i došli smo na ideju da napravimo te pjesme. Kasnije smo se sreli kod prijatelja Igora Ivanovića, Sarajlije koji živi u Zagrebu, i napravili kostur tih pjesama. Ja jesam malo lijen, pa su me oni gurkali, zivkali i završili smo to sve u nekih sedam dana. Jako brzo, jako dobro. Oni su odradili genijalno produkciju, postprodukciju i miks, pravo sam zadovoljan. Da smo imali vremena, mogli bismo sigurno napraviti ploču, takođe veoma brzo.
Hoćete li nastaviti saradnju?
Sigurno.
Radiš i na svom novom albumu?
Radim. Evo, baš sam počeo da sastavljam novi bend u Zagrebu, snimam lagano aranžmane i želja mi je da do kraja oktobra taj album izađe.
Znači, svirka, a ne matrice?
Da, biće mali, za*eban bend i nadam se da ćemo napraviti ovo što je meni u glavi.
Tematski, kakve će pjesme biti?
Dosta zrelije. Pokušavam da, kao na “No pasaran” i “Ojojoj”, pjesmama koje sam posljednje izdao, pričam o nekim globalnim temama u kojima se svako može naći, privatnim dubokim temama, a imam i neke o odgađanju života, o ljubavi, ovom-onom... Vidjeću kako će to proći, i ja sam se promijenio, dijete dobio...
U kom smislu si se promijenio?
U puno nekih smislova (smijeh). Ne znam... Počele su da mi se sviđaju stvari koje mi se nisu sviđale prije, isto sam i podjetinjio dosta... Želim da radim nove stvari, novu muziku, to mi je izazov.
Tvoja nova pjesma “No pasaran” je inspirisana užasima aktuelne izbjegličke krize, a i ti imaš slično životno iskustvo...
Bilo mi je veoma ljekovito napisati tu pjesmu. Iskreno ti kažem. Kad sam je napisao osjećao sam se puno lakši, kad sam je snimio, osjećao sam se odlično, kad sam je slušao, još bolje. To mi je bila neka selfhealing metoda i veoma sam zadovoljan tom pjesmom.
Većina tvojih pjesama su osvrt na neke društvene fenomene i probleme ljudi na ovim prostorima, da li je i to neka vrsta ventila, odbrane od negativnosti?
Pa, jeste... Posljednje tri-četiri godine sam sa porodicom živio u Tel Avivu, tamo je isto stalno neka ratna opasnost, non-stop sukobi su. U Evropi se isto dešava sra*e na svim poljima, tako da sam morao to izbaciti iz sebe.
Šta bi, po tvom mišljenju, trebalo preduzeti da svijet postane bar malo bolji?
Jednostavno bi se trebalo što bolje grupisati, držati se ljudi koji su još uvijek razumni i normalni. Gubimo prijatelje, razumiješ... Puno mojih prijatelja koji dolaze u neke godine ima čudne neke stavove, koji me razočaravaju... Ljudi se mijenjaju, to sam skontao. Kako stare, dosta njih postaju radikalni... Je*i ga, postaju idioti.
Može li to biti posljedica kolektivnog ispiranja mozga u vidu sveprisutne političke propagande?
Jeste, jer mi smo puni loših učitelja, pravo puni. Svi ti loši učitelji su učitelji sa iskustvom iz devedesetih. Meni takvi učitelji ne trebaju. A učitelji koji su dobri, oni se marginalizuju i pokušavaju da ih prikažu kao idiote. I to mi toliko smeta, da nemaš pojma.
Jesu li ljudi koji imaju malo šira shvatanja postali previše pasivni?
Premalo ih je! Još prije par godina sam skontao da živim u zabludi, jer sam okružen ljudima koji imaju malo šira razmišljanja i ne zanimaju ih neke teme koje zanimaju većinu ljudi. Ali mi smo manjina, prava. Manjina smo bili i devedesetih i manjina smo i sad.
Poražavajuće je kad znam da će doći neki idiot, napuniće neki stadion, reći će pun ku*ac nekih otrovnih parola, podilaziće ljudima, ući će im u njihovu podsvijest i sve će se isto dešavati.
Ali se ne predajem, jer nalazim dobre ljude svugdje.
Bonus video:
