Muzički program jubilarnog festivala Grad teatar otvorio je u nedjelju koncert kultne slovenačke transmedijske grupe “Lajbah”, koja se u gotovo četiri decenije (od osnivanja 1980), pozicionirala kao jedan od politički najprovokativnijih i najangažovanijih bendova nekadašnje velike Jugoslavije, a zatim i regiona.
Koncert na Terasi između crkava u Budvi kao dio turneje „Sound of Music“ bio je prvi nastup „Lajbaha“ u regionu posle njihovog istorijskog predstavljanja u Sjevernoj Koreji avgusta prošle godine - bili su prvi zapadnjački bend koji je, uprkos cenzuri tamošnjih vlasti, uspeo da se pojavi pred publikom.
O gostovanju na Grad teatru, gdje je “Lajbah” izveo dio programa iz Pjongjanga, za “Vijesti” govori Ivan Novak, umjetnički direktor ove rok-art grupe.
“Imali smo sličnih koncerata u teatrima, po Sloveniji i po Evropi, gdje je malo drugačija publika, i gdje je drugačiji dojam našeg koncerta”, kaže Novak.
U odnosu na vrijeme kada ste počinjali, kada su angažovani i provokativni politički nastupi bili eksces i izazivali veliku pažnju javnosti, koliko je “Lajbah” danas uticajan?
To mi ne znamo. Što se nas tiče, isti je kao što je i bio. Ako se ne gledamo previše u ogledalu, “Lajbah” se nije promijenio. A koliko je drugačiji ili uticajan, to mora neko drugi da kaže.
Kako je na vas reagovala publika u Sjevernoj Koreji?
Publika tamo nema informacija, ne zna ni za “Lajbah”, ni za “Roling stouns”, ova muzika im je potpuno strana. Oni su nas gledali sa nekom znatiželjom, kao djeca kada dobiju prvu igračku i ne znaju šta bi sa njom. Mislim da im je to bilo jako interesantno. Ali, pošto su oni veoma kultivisana publika, nisu pokazivali prevelikog entuzijazam, iako su nam na kraju dali stojeće ovacije.
Kako ocjenjujete aktulenu muzičku scenu na Balkanu, u svijetu?
Da budem iskren, nas muzika uopšte ne zanima toliko. Medije upotrebljavamo zbog nekih drugih razloga, jer je to jedan dobar način za komunikaciju. Naravno da svi slušamo i Baha, i Betovena, Šopena, “Bitlse”, “Stounse”... Muzika danas u sociološkom, filozofskom i političkom smislu ima potpuno drugu vrijednost nego što je bilo 60-ih godina. Ali, koliko možemo prosuditi, još uvijek ima dobre muzike u ogromnim količinama, samo što se u cjeloj toj internetskoj šumi informacija ne vide drveća. Zato je jako teško pronaći tu dobru muziku. Osim toga, muzička industrija ne dopušta da ono što nije uniformisano, što bi bilo potpuno drugačije, dođe do masa. I to se, na kraju krajeva, svodi na takve stvari. Vi ovdje znate što se događa sa popularnom muzikom koju slušaju klinci. Oni su prestali su da slušaju muziku koja ima neku poruku, nego su preuzeli vulgarnu formulu turbo-folka.
Znači li to da je kontroverza i dalje tu, samo je dobila drugačiji oblik?
Istina, i turbo-folk je u nekom smislu rezultat te neke rok mitologije, rok estetike, iako to zvuči malo čudno. Ali, to je istina. Cijela rok muzika je samo rezultat militantne muzike, kakva je postojala u XVIII I XIX vijeku za podizanje borbenog morala armija.
Ipak, “Lajbah” može da bude primjer fenomena da nešto što nije komercijalno, što je angaživano, ozbiljno i pametno može da traje, da ima publiku i da ima uticaj na određenu populaciju?
Da, ali ako ovako nastavimo, slušaće nas samo inteligentni ljudi, što nije dobro. Moraćemo se prilagoditi nekoj durgoj publici.
Zašto mislite da danas ima manje inteligentnijh ljudi nego ranije, nego 80-ih godina, kada se “Lajbah” pojavio?
Ne bih rekao da ih ima manje, nego živimo u takvim vremenima, gdje je inteligencija postala možda čak i suvišna, gdje inteligentni i promišljeni ljudi postaju životni autsajderi, upravo zbog toga što se ne uklapaju u prostačku ili kriminalnu većinu.
Film„ Olovno nebo“ za koji ste komponovali muziku, govori o neonacistima koji 1945. bježe na mračnu stranu Mjeseca, a 2018. se vraćaju na Zemlju. Koji fašizam ili nacizam danas živimo, koliko oblika ima, da li je korporacijski sistem ipak najjači?
Fašizam je, zapravo, uvijek živ, uvijek se on pretvara u neke druge oblike. To je nevjerovatno, baš sam danas ovdje čitao neke novine, mislim da je bio “Kurir”. Cijele su novine na prvoj strani pisale o tome da je neko zaklao majku, ubio oca, I ne znam koga sve. I to je fašizam neke vrste, toga danas ima puno. Taj banalni fašizam koji se stvara kao rezultat i korporacija i ovog takozvanog slobodnog tržišta, najviše je uzeo maha. Zato uvijek treba biti na oprezu i boriti se protiv fašizma.
Kako Slovenija danas živi, ona je od svih nekadašnjih jugoslovenskih zemalaja prva ušla u Evropsku uniju?
Znate kakvi su Slovenci - nikada nijesu zadovoljni. Mi nismo glasnogorovnici Slovenije, niti bi željeli da budemo. Iako živimo u Sloveniji, sasvim nam je ok tamo, kao svaka država i ona ima svoje probleme. Skoro svi govore da žive lošije nego prije, a kada ih pitate da li bi se vratili nazad u Jugoslaviju, to već ne bi.
Činjenica je, ipak, da je mladost vaše generacije i onih starijih odrastala mnogo srećnije, i u zemlji koja je ipak imala sistem vrijednosti, u odnosu na današnje vrijeme?
Jugoslavija je sigurno bila za dosta stvari puno bolja nego to što sada imamo. Ali, život ide dalje, život brzo prolazi, što bi rekao Loša iz “Plavog orkestra”.
Vidjeli smo da se Evropska unija razbila na migranstkoj krizi, kada je trebalo da dokaže tu svoju humanu ideju svijeta na kojoj se promoviše, a koja u praksi, kako vidimo, ne funkcioniše baš tako?
Evropa je potpuno izgubljena. To je nevjerovatno koliko je neogranizovana. Ljudi očekuju da će sve napraviti neko drugi umjesto njih. Treba da se uspostavi nekakva zdrava alternativa, koja nije postavljena na osnovu nacija i religija, na osnovu tih nekakvih identiteta, nego na socijalnoj bazi, koja funkcioniše internacionalno, koja se povezuje između sebe, i koja stvara tu neku novu moguću demokratsku revoluciju - etičku, društveno-socijalnu. I to se, u nekom smislu, događa.
Da li je Evropa danas ona ista zajednica zemalja, kao u vrijeme kada je Slovenija postala njen član?
To je dobro pitanje. Tu bismo mogli reći da je Jugoslavija bila avangarda Evrope, što se svega toga tiče. Suština Evrope je u stalnom njenom raspadanju. Ona se konstatno raspada. Ako pogledate istoriju Evrope. to su ratovi, razdvajanja. Nijedan drugi kontinent nema toliko ratova, kao što ima Evropa. I to je jedno mrzovoljno društvo koje se mrzi između sebe. Mrze svoje male razlike, i to je narcizam malih razlika. Kao što je to priča i ovdje, u bivšoj Jugoslaviji. Ali, to je i njen princip konstituisanja. Evropa nakon svakoga raspadanja izađe van, možda još i bolja nego što je bila. I možda je to jedan od mogućih načina kako da se ipak u nekom smislu stvori dobar kontinent, dobro društvo, ili da se barem teži prema tome. U svakom slučaju, Evropa je mnogo bolja nego Sjeverna Amerika i sve ostalo što smo uspjeli vidjeti, osim, naravno, Sjeverne Koreje.
Gdje su ljudi srećniji - u Evropi ili Sjevernoj Koreji?
Definitno su srećniji u Sjevernoj Koreji, to mogu potvrditi. Ono što smo vidjeli, imali smo osjećaj da su ljudi defintino zadovoljni. Ali, naravno, njihova sreća je sreća čovjeka koji, zapravo, nema informacije. Što je dobro - zašto bi svakoga dana čitao nekakve gluposti, gledao pornografiju, čitao o političkom kriminalu. Ako je to uslov za sreću, onda je dobro neke stvari radikalno zabraniti. Treba priznati da ljudi Sjeverne Koreje nisu sami izabrali tu izolaciju. Oni su u nekom smslu “razapeti” između Kine koja je jako militantna u ekonomskom i političkom smislu, i Sjeverne Amerike koja je cijelom svojom vojskom bazirana u Južnoj Koreji da kontroliše Kinu i cijeli Pacifički okean. Sjeverna Koreja zato i nema razloga da se mijenja, a i zašto bi, kada je srećna.
Bonus video:
