Godina 1977, peti dva razred, Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević. Sat likovnog držat će studentica akademije. To joj je ispit. U zadnjim klupama sjedi profesorska komisija, a s njom i nastavnik likovnog, inače razrednik petoga dva, Hrvoje Filipović. Studentica je u radničkom kombinezonu od teksas platna - takvi su tih godina bili u modi - u crveno-crnoj kariranoj košulji, kose skupljene u rep i nenašminkana. Izgleda kao da se tek probudila. Zapravo, izgleda kao da se baš jako potrudila da je nitko ne prepozna. Ali uzalud.
Učenici žamore, gledaju je onim skaradnim, svlačećim pogledima s kojima u našoj mahali dječaci postaju muškarcima, i sve čine da joj bude neugodno. Jedan od njih, mali delinkvent koji je na početku godine došao u razred i neće se dugo zadržati, sjedi u prvoj klupi i prema njoj pantomimom izvodi felacio. Dječaci se smijulje i jedni druge ispod klupe šutiraju po cjevanicama. Razrednik se ljutito diže, hvata ga za uho i bez riječi izvodi iz razreda. Ona se u svemu tome dobro snalazi. Pokušava se približiti djeci, govori njihovim jezikom, u jednom trenutku izgovori psovku. Time ih pridobija, mirni su do kraja sata. Na kraju joj plješću. Djevojčice traže autogram.
Povratak iz Japana
Upoznao sam je tridesetak godina kasnije. Došla je iz Japana, i nije bila sigurna hoće li ostati. Razgovarali smo u caffeu velikoga trgovačkog centra u Novom Zagrebu. Osjećao sam neku smiješnu strepnju da bi me mogla prepoznati kao jednog od onih klinaca pred kojima je polagala ispit. Ne može se čovjek sakriti pred prošlošću, makar drugima bila nevidljiva. Poslije smo se još nekoliko puta sreli, a onda se razboljela. Zvala me je da je posjetim kad budem u Banjoj Luci - dom u kojem se nalazi kod velikog je kružnog toka na ulasku u grad - ali ni to nisam učinio. Vjerojatno to ne bih trebao reći, jer je nezrelo, ali jednako me grizu obje stvari: to što sam joj se rugao dok je polagala ispit - istina, nisam bio među gorima, i to što je nisam obišao kad sam dolazio u Banju Luku. Ovo drugo, možda, nisam učinio zato što me je grizla savjest zbog onog prvog.
Rođenjem Sarajka, odrastala je u učiteljskoj obitelji, seleći se po Bosni onako kako su oni po starim adetima prosvjetne službe mijenjali škole. Progledala je u Bosanskom Novom, odrastala u Varešu. Prije punoljetstva skrasila se u Sarajevu, ali je zauvijek ostala cura iz provincije ili, kako se onda govorilo: “sa strane”. Njezini zavičaji bili su malo kompleksniji: otac je bio iz Doboja, mati Dalmatinka iz Graca. U neka doba su se rastavili, pa je i to bio dodatak njenim autsajderskim identitetima. Imala je glas kao stvoren za tugu, ali po prirodi nije bila tužna. Pripadala je naraštaju s kojim je započinjala jedna epoha, entuzijasta, akcijaša i pjesnika.
Vrlo rano je počela nastupati, najprije u džez ansamblu svoga strica, s kojim je pjevala po Njemačkoj, a zatim sama, s gitarom. Bilo je to vrijeme zabavnomuzičkih festivala koji su se održavali na sve strane, ali i prvih stadionskih koncerata Bijelog dugmeta, s kojima je rock postao dominantna subkultura u Jugoslaviji. Njezin glazbeni svijet nalazio se negdje između. Pjevala je po festivalima, iako tamo nije pripadala, kao što, zapravo, nije pripadala ni onome drugom svijetu. Bregović je od nje pokušao napraviti rock pjevačicu: snimili su 1976. zajednički hard rock hit “Čekala sam”, ali to nije bila ona.
Život su joj obilježile dvije pjesme. Ali u te dvije sve stane. Prvu, “Sve smo mogli mi” napisali su sarajevski pjesnik Valerijan Žujo i njegov kum, muzičar i radnik na Televiziji Sarajevo, jedan od onih vječnih gradskih frajera, Žarko Šipka. Kada je početkom rata Šipka ubijen, još smo imali struje, i na televizijskom smo dnevniku odslušali pjesmu i odgledali snimke grada koji se ruši i njega koji je još uvijek živ. Bio je to vrlo intenzivan doživljaj, i vrhunac jedne ionako moćne pjesme.
Ono je Sarajevo imalo dara za tugu i za mol. Od tih je molova Emir Kusturica načinio svoja prva dva filma - taj najljepši i najsvjetskiji spomen jednoga grada - istim su materijalom duše baratali Dario Džamonja, Zabranjeno pušenje i Elvis. Ali ako bi se priča trebala svesti i sažeti na jedno, bila bi to pjesma “Sve smo mogli mi”. Jednostavna, ravna i tačna kao dječja uspavanka.
Hasanagin sevdah
Druga je “Što te nema”. Pod tim je imenom znamo, ali njen pravi naziv je “Hasanagin sevdah”. U dužoj verziji i s više teksta pjevao ju je Himzo Polovina, samo što se toga više nitko neće sjećati nakon što ju ona otpjeva. Ta će se pjesma pred Olimpijske igre u Sarajevu raširiti zemljom, svi će je znati i svi će u njoj nešto osjećati. Kad bi ona na radiju zapjevala “Što te nema”, vrijeme bi se na pet-šest minuta zaustavilo, da bi se onda s uzdahom nastavljalo dalje. Danas se mnogo i posvuda govori o sevdahu i sevdalinci, tako da i najtvrđe uho razlikuje sevdalinku od narodnjaka. Prije tridesetak godina nije bilo tako. Ta je pjesma počinjala tamo gdje prestaje asfalt. Bila je dio folklora, poput narodne nošnje, fesa i opanka. Pjevajući “Što te nema” ona je sevdalinku vratila među nabodere. Nakon Olimpijskih igara odselila se u Japan. Živjela je tamo, učila jezik i nastupala. Godinama se, sve do rata, ništa o njoj nije čulo. Prestalo je se spominjati, sve dok se na televiziji nije pojavio onaj nabrzinu izmontirani spot povodom smrti Žarka Šipke. Rat ju je vratio u Sarajevo. Da nije bilo rata, možda bi i sama postala Japanka, možda bi se međusobno zaboravili ona i grad. Počela se javljati, po Tokiju je agitirala za Bosnu - tu nesretnu zemlju pogođenu ratom - i za Sarajevo - pa je vlada Kraljevine Japan tom izmučenom gradu donirala prve poslijeratne gradske autobuse, sve dok je magnetizam nostalgije i uljepšanih sjećanja na rodni grad i zavičaj nije povukao natrag. Na kraju, kada se svedu računi, a dovršeni se život pretvara u pripovijest, i kada konačno znamo kakav je svemu bio smisao i cilj, znamo da je to bila greška. Bilo bi bolje da je mogla zaboraviti, i da se nije vraćala.
Utjeha u zaboravu
U Sarajevu nije mogla regulirati status slobodnog umjetnika. Ni štošta drugo nije mogla. Naprosto je nisu trebali oni koji danas odlučuju o tom gradu. A one druge nije se pitalo. Kada se razboljela, morala je u Banju Luku. Smještena je u Caritasov dom za bolesne i nemoćne. A Milorad Dodik, ili netko njemu blizak, sredio je da prima plaću u Radio televiziji Republike Srpske. Neka šuti tko god bi danas posumnjao u motive onih koji su joj pomogli da posljednje godine života provede u miru. Bolje bi bilo da se govori o motivima onih koji joj nisu htjeli pomoći, nego su je potjerali iz grada koji je opjevala. Dok je bolovala, malo je bilo onih koji bi govorili o njenoj veličini. Valjda je i to prirodno. Ljudi su u bolesti i na daljinu teški. Pogotovu kada im bolest oduzme sve ono što ih je činilo slavnim i cijenjenim. Sada je umrla i sada će je, makar i nakratko, svi voljeti, svojim je riječima i osjećajima uzdizati put neba, spominjati se njezina glasa i te tuge koja nije bila samo njezina, nego je pripadala cijelome jednom gradu. Nakon što prođe kratko vrijeme žalovanja, i ona će biti zaboravljena, kao što je zaboravljeno i sve drugo. O tome su, uostalom, pjevale obje njezine pjesme. Poslušajte malo te riječi. Utjeha je u zaboravu.
(Jutarnji list, Zagreb)
Bonus video:
