Džarvis Koker, frontmen rok grupe Pulp, je poznata ličnost. Vjerovatno jedna od najpoznatijih u Britaniji. Odjednom je Džarvis Koker postao sveprisutan. Njegova muzika je u serijama, njegovi posteri se pojavljuju u emisijama, dnevne novine redovno pišu o njemu. Poznati muzičar je u intervjuu za britanski "Gardijan" pričao o slavi i njenom uticaju na njegov život.
- Pa Džarvise da li je sve ispalo onako kako si zamišljao kao klinac?
Ništa ne ispadne onako kako si zamišljao. To je kao odlazak na odmor. Tu je uvijek prisutno uzbuđenje jer znaš da ideš negjde i razmišljaš o potencijalu onoga što bi se moglo desiti. To je najbolji dio. Doživjeti to zapravo nikad nije isto kao i zamišljati.
- Po čemu je biti zvijezda drugačije od onoga kako si ti zamišljao?
Pa nije toliko drugačije. Ali kad ti se desi čudno je. Jer odrasteš razmišljajući o poznatim ljudima na određeni način. Sjećam se kad sam prvi put došao u London vidio sam Henrija Kelija. On čak i nije naročito popularan, ali sam ga vidio niz ulicu i pomislio: "O da, vidio sam te na TV-u. Ti si poznat". I otišao sam srećan. I onda kad dođeš kući pričaš ljudima: "Pogodite koga sam vidio danas? Henrija Kelija kako šeta Kings Roudom". I onda je smiješno kad se sjetiš da ljudi to rade u vezi sa tobom. "O bože, nikad nećeš pogoditi koga sam vidjela"... Čini se čudnim. Kao da si otišao sa druge strane stakla. Preselio si se u drugu dimenziju. Čudno je, jer se unutar sebe ne osjećaš nešto drugačijim.
- Ljudi koji te poznaju od ranije kažu da se nisi promijenio?
Sada imam užasnu narav.
- Kakav je Džarvisov život sada, da li je ubrzana egzistencija svih apokrifnih priča?
Zavisi. Brz je, ali onda jednog dana iznenada dođeš kući i pomisliš: "Što bih radio da živim normalno?". Probudiš se i očekuješ tur menadžera da dođe i kaže ti: "Prvo ćeš imati doručak, pa bi trebalo da se obučeš i onda ćeš se obrijat". Očekuješ da te neko organizuje.
- Da li ti je pažnja fanova uznemirijuća ili začuđujuća?
Ne smetaju mi. Više je to kao... Otišao sam u šoping prije neki dan i fotograf je iskočio niotkuda i počeo da me fotografiše. A ja samo hodam ulicom. Onda sam uskočio u kola i još dva su iskočila, počela da me fotografišu kako ulazim u kola. Znate, takve stvari me pogađaju.
- Da li ljudi znaju gdje živiš?
Sve više i više ljudi. Ali nije se dešavalo da kampuju u mom dvorištu. Za sad je sve bilo kako treba. Bio sam zabrinut kad se desila ona stvar sa Majklom Džeksonom (Koker je nepozvan uletio na binu tokom nastupa Majkla Džeksona na dodjeli Brit nagrada 1996), kad su izašle prve vijesti o tome kako sam iskočio na binu i čak udarao neku djecu. Pomislio sam: "Oh, ovo će biti sjajno kad izađem iz kuće. Ljudi će baš biti srećni kad me vide, čovjek koji bije djecu živi u njihovoj ulici. Prebijmo ga".
- Pa kakav je onda osjećaj biti jedan od najpoznatijih ljudi u Engleskoj?
Bolje je ne misliti o tome. Jer ako bih razmišljao o tome to bi bilo užasno. Moram reći da se trudim svakodnevno da na to mislim što manje. To donosi samo nevolju.
- Na koji način?
Pa ja sam osoba koja više razmišlja o stvarima nego što ih čini. Mislim da je važno raditi, a onda kasnije misliti o tome. Bolje je tako nego analizirati sve što si uradio do sad, jer tako često završiš ne radeći ništa jer si našao izgovor. Ako želiš da razgovaraš sa djevojkom treba to i da učiniš umjesto što razmišljaš: "Bože, dobra je". Umjesto da je gledaš šest mjeseci i pokušavaš da skupiš hrabrosti da joj priđeš i onda joj konačno priđeš i shvatiš da nije baš tako fina kao što si mislio. U međuvremenu njeguješ smiješnu fantaziju o tome ko je ona. Da si joj prišao odmah to bi odmah otklonio i bavio se nečim drugim.
- Da li to sadašnji Džarvis priča o starom Džarvisu?
Da, ja sam bio ta osoba. I dalje sam zapravo loš u tome. Pokušavam sada da se zaustavim, ali mi i dalje ne ide baš dobro. Pokušavam da sebe skrenem sa tog utabanog puta. Mislim da je bitno oslanjati se na instinkte, često danas.
- Vjeruješ li u Boga?
Ne znam zaista. Volio bih da vjerujem u razne stvari, život poslije smrti i slično... Ako postoji ikakva pravda u kosmosu mislim da se u raj ne bi upadalo na osnovu moralnosti. Ako je poput 'Green Shield' bonova , koliko su ih skupio tokom odlazaka u crkvu, onda sam bio u raju već u suštini.
Bonus video:
