Miloš Karadaglić je najpopularniji klasični gitarista na svijetu, poznat po tečnom i ekspresivnom izvođenju. A on je uvijek želio da bude rok zvijezda.
Rođen u maloj balkanskoj državi Crnoj Gori, imao je osam godina kada je našao staru gitaru pokidanih žica na vrhu ormara u spavaćoj sobi roditelja. Zaljubio se u instrument, vježbajući poze u svojoj sobi i maštajući o slavi. Ali ta faza nije dugo trajala.
"Uvijek sam volio da pjevam, i gitara je izgledala kao savršen dodatak tome", kaže on. "Ali formalno obrazovanje u Crnoj Gori bilo je takvo da sam odmah bio bačen u ozbiljan svijet klasične gitare. Prvo što sam primijetio je da prihvatam stvari mnogo brže (od drugih). Sjećam se momenta kada sam vježbao neku vrstu flamenka i, nakon otprilike nedjelju dana, osjetio sam da moji prsti lete. To je bilo zaista uzbudljivo".
"Pošto je Crna Gora veoma mala zemlja, ljudi su brzo zapazili da sam talentovan i stavili me pred publiku. A kad sam iskusio kako je svirati pred publikom, bilo je kao da sam probao krv i želio još".
Njegov progres bio je vrtoglav. U 11. godini, Karadaglić je osvojio prvo nacionalno takmičenje. U 14. pozvan je da nastupi u koncertnoj dvorani u Parizu. Kasnije je putovao u Italiju da upozna klasičnog gitaristu Dejvida Rasela, koji ga je savjetovao da upiše Royal Academy of Music (Kraljevska muzička akademija) u Londonu.
Diplomirao je s počastima, a zatim osvojio priznanja poput Masters in Performance, Ivor Mairants i nagrade Julian Bream.
Prije pet godina objavio je debitantski album za Deutsche Grammophon (najstarija izdavačka kuća koja još postoji), osvojio top liste klasike širom svijeta i zaradio prestižno priznanje magazina Gramophone za najboljeg mladog umjetnika.
Od tada je njegova reputacija sve bolja, što mu je obezbijedilo rasprodate nastupe sa najboljim dirigentima i orkestrima širom svijeta - od losanđeleske filharmonije do bangkoške simfonije.
"U početku sam bio zapanjen", kaže stidljivo. "Nakon nekoliko koncerata u lokalnim crkvama, odjednom sam u rasporedu imao gradove od Tokija do Los Anđelesa. I to ne bilo kakva mjesta, već najveće koncertne dvorane i najprestižnije događaje”.
"Odmah sam gurnut u prvi plan klasične gitare i imao sam ogromnu odgovornost. Trebalo mi je par godina da postanem stabilan i da prestanem da se osjećam kao da se zemlja neprestano trese".
Takođe je, pomalo nevoljno, postao i srcolomac, pa je jednom prilikom protestovao u australijskom časopisu govoreći da on nije "samo osmjeh i jagodice".
Ipak, ovaj šarmantni, ali ozbiljni mladi čovjek nikada nije žrtvovao svoje snove, pa ne iznenađuje to što se njegov četvrti album sastoji od pjesama Bitlsa.
"Osjetio sam da je vrijeme da se zabavim", objašnjava on. "Da se vratim kroz sve te godine i zatvorim krug".
Album je bilo neočekivano teško snimiti.
"Tehnički i muzički, bilo je mnogo toga na čemu je trebalo da radim", priznaje tridesetdvogodišnjak.
"Morao sam da se fokusiram na ritam i postizanje zvukova koji nisu tipični za klasičnu gitaru. Izašao sam iz svoje zone komfora, ali sam se osjećao kao da sam u polju muzičkih mogućnosti iz kojeg mogu da uzmem sve što mi se sviđa. Osjećao sam se mnogo manje ograničenim nego kada snimam nešto klasično".
Miloš kaže da nije brinuo da će njegov Beatles projekat postati "nešto lako - jer ja nisam lak, kao ni muzika".
Interesantno je da gitarista nije imao dodira s Bitlsima tokom djetinjstva u Crnoj Gori. Njegov prvi kontakt sa djelom ovog sastava bio je kada mu je profesor na Kraljevskoj akademiji sugerisao da nauči "Yesterday", u aranžmanu japanskog kompozitora Torua Takemicua.
"Kad sam proučio komad, zaljubio sam se u njega", kaže on. Sad smatra da Bitlsi treba da dobiju mjesto u katalogu klasike.
"Ne vidim razliku između njihovih pjesama i Šuberta. Bitlsi su ostavili toliko veliki trag na to kako čujemo muziku danas, da je jednako prirodno svirati njih kao i Baha”.
Ne kaže to eksplicitno, ali novi album daje Karadagliću šansu da proširi svoju publiku, pošto je ustanovio kredibilitet klasičara sa tri albuma tradicionalnog repertoara, uključujući i "sveti gral gitare", Rodrigov Concierto de Aranjuez. Tako njegova turneja u SAD započinje u njujorškom "Blue Note" džez klubu umjesto u tradicionalnoj koncertnoj dvorani, a on navodi da bi rado nastupio i na akustičnoj bini festivala Glastonbury. Pa, da li smatra da je gitara potcijenjena kao klasični instrument?
"Možda u nekim krugovima, ali to nije moj problem”.
“Naš repertoar nije velik kao za klavir ili violinu, ali osjećam da je sve više ljudi koji žele da čuju gitaru - i koji bi je rađe slušali nego druge klasične instrumente, jer ih ništa u vezi nje ne plaši ili čini da se osjećaju zastrašeno. Gitara je instrument naroda".
Novi album snimao opremom koju su koristili Bitlsi
Novi album je snimljen u studiju Abbey Road sa dijelom opreme koju su koristili i Bitlsi. Karadaglić, po sopstvenom priznanju "kontrol frik", kaže da je provodio po cijeli dan dok ne dobije pravi zvuk svoje gitare, sa desetak mikrofona pozicioniranih širom studija kako bi uhvatili pravu boju i teksturu njegove svirke.
Još jednu vezu s Bitlsima donijela je Anuška Šankar, čiji je otac Ravi učio Džordža Harisona da svira sitar. ("Jedna od najznačajnijih saradnji u istoriji muzike", kaže Karadaglić). Ona mu se pridružila na "Lucy In The Sky With Diamonds", koja zatvara album kaleidoskopskom mješavinom žica.
"Razlika i sličnost ta dva instrumenta je izuzetna", kaže muzičar. "Poput dva magneta koji se odbijaju. Svi začini ovog svijeta su u toj pjesmi".
Druge saradnje uključuju učešće džezera Gregorija Portera i kantautorke Tori Ejmos, koja je donijela unikatni obrt na "She's Leaving Home".
"Volim njen pristup", kaže Karadaglić. "Kazala mi je da je prije nekoliko godina pjevala kao ćerka koja napušta svoj dom, a da sada pjeva kao majka. Bila je veoma emotivna u studiju, jer je bio početak školske godine i njena ćerka je tad zapravo odlazila od kuće. Mislim da će se mnoge žene povezati s emocijom te pjesme. Ona joj je zaista dala poseban zvuk".
Bonus video:
