Vjerovatno nijedan grad nije toliko uticao na Dejvida Bouvija kao Berlin. Nedavno preminuli kultni muzičar sredinom 70-ih preselio se u glavni grad Njemačke kako bi se otrgnuo iz kandži kokainske zavisnosti, a Berlin ne samo da je otjerao njegove demone, već mu je pomogao da uzleti do novih kreativnih visina. U to vrijeme sa Bouvijem se družio Rori Meklin, asistent reditelja filma „Just a Gigolo“ u kojem je muzičar imao jednu od uloga. On se za “Gardijan” prisjetio Bouvijevih berlinskih dana.
“Kad je Bouvi došao iz Los Anđelesa u Berlin krajem 1976. bio je na ivici fizičkog i mentalnog kolapsa. Prvo se vratio starim navikama i obilazio podijeljeni grad sa cimerom Igijem Popom, sa kojim je pio pivo, upadao u transvestitske barove i ludovao po klubovima. Jedno noći su sjeli u kola njihovog dilera, vozili se po parkingu hotela stiskajući gas papučicu dok je Bouvi vrištao da želi da okonča svoj život tako što će udariti u zid. To su radili dok nisu ostali bez goriva“, prisjeća se Meklin.
Da bi pobijedio svoje demone, Bouviju je trebalo prostora i stabilnosti. To nije mogao da dobije od svoje otuđene supruge Endži, koja se po riječima Meklina, do tada već trudila da od njega skloni sina Dankana, preselivši se iz Londona u Švajcarsku. Kao neopjevanu heroinu Bouvijeve karijere Meklin ističe njegovu pomoćnicu Koko Švab koja mu je našla skroman stan u Šonebergu, čitala mu Ničea, vodila ga u Brike muzej.
Tako je Dejvid konačno počeo da uzmiče kokainskoj psihozi, ponovo oživljavajući sebe kao običnog čovjeka.
"Oblačio je begi pantalone i obične majice i uživao u činjenici da nije interesovao stanovnike Berlina. Za razliku od Los Anđelesa, niko ga nije smarao na ulici. Jedne noći se popeo na binu u jednom kafiću kako bi izveo par pjesama Frenka Sinatre. Lokalna publika zamolila ga je da siđe sa bine, jer su došli da čuju i vide nešto drugo. Daleko od svjetla reflektora on je komponovao, slikao i kako je kazao, prvi put u posljednjih dosta godina uživao u životu... Shvatio je da njegov cilj nije bio samo da nađe novi način stvaranja muzike, već da ponovo izmisli sebe. Nije više morao da izmišlja likove za svoje pjesme, našao je hrabrosti da odbaci kostime i druge rekvizite“, priča Meklin.
Do ljeta 1977. Bouvi je već bio pun inspracije i sa producentom Tonijem Viskontijem i prijateljem Brajanom Inom počeo je da radi na novom albumu. Tokom dugih studijskih sesija gotovo da ništa nije jeo. U zoru bi sa Inom pošao do svoje kuće u Hauptštrase, popio žumance i zaspao na par sati prije novog povratka u studio.
"Jedna od prvih pjesama koje je snimio tog ljeta bila je instrumentalna numera sve dok, sjedeći za klavirom, Bouvi nije zapisao par stihova i osmislio naslov - 'Heroes'. Viskonti mu je pripremio tri mikrofona u dugačkom, mračnom holu: jedan je bio na 20 centimetara od Bouvija, drugi šest, a treći 15 metara daleko. Oni bi se palili zavisno od jačine Bouvijevog glasa, tjerajući ga da tokom snimanja postepeno pretvara svoje pjevanje iz šapata u vrisak“, otkriva Meklin.
Pjevač je zatim zamolio Viskontija da ga ostavi samog za klavirom kako bi dovršio pisanje teksta. Viskonti je otišao da se nađe sa svojom djevojkom. Iz sobe “Hansa Sound studija“ Bouvi je vidio ljubavnike kako se ljube kraj famoznog Berlinskog zida.
Dva sata kasnije tekst je gotov i pjesma snimljena. “Heroes” je postala berlinska rok himna, hrabri zid zvuka zapaljen dubokom emocijom i metaličnim ritmom. Bouvi je ovu pjesmu i njegova tri albuma koja je snimio tokom boravka u Berlinu zvao svojim DNK. Nebrojeno puta od tada “Heroes” će mnogi proglašavati najvećim i najoriginalnijim pop singlom svih vremena.
"Došao sam u Berlin kako bih radio na filmu, a budući da smo ja, on, Koko i Hemings bili jedini na setu koji smo pričali engleski prirodno smo gravitirali jedno ka drugom. Mnoge večeri smo proveli u Bouvijevom stanu. Tamo bi nam on puštao ploče i demo snimke i objašnjavao kako se muzičari često ujedinjuju u grupe da bi se kasnije raspali kada svako krene ka ostvarenju svog kreativnog cilja - kao 'Bitlsi' i Džon Lenon, 'Roxy Music' i Brajan Ino, 'Plavi jahač' i Kandinski... Upoznao me je sa Brehtom, pričao kreativnim procesima, čak i ponudi ’Warner Brothersa’ od 15 miliona dolara da odradi Zigi Stardast rok mjuzikl. Govorio je da je generalista, što je značilo da je čovjek renesanse, vješt na različitim poljima i sa različitim medijima. Kada sam ga pitao zašto ga ljudi onda najviše povezuju sa rokenrolom, kroz smijeh bi rekao: ’To je samo paravan’“, prisjeća se Meklin.
Za samo par mjeseci u Berlinu Bouvi je prošao put od zavisnosti do nezavisnosti, od selebriti paranoje do radikalnog, nemaskiranog govornika koji nam je svima nama, kakvi god da smo, poručivao da smo predivni i da možemo biti ono što jesmo.
Brak sa Iman - rokenrol, daleko od radoznalih očiju
Rokeri koji izlaze sa manekenkama, to je praktično kliše u Holivudu. Manekenka Iman je to vrlo dobro znala i prema pričama, navodno, nije željela da bude u vezi sa najvećom od rok zvijezda, Dejvidom Bouvijem, kada su izašli na večeru 1990.
“Nisam željela da budem u vezi sa rok zvijezdom. Nema šanse. To jednostavno nije razumno, ali me je Dejvid natjerao da se predomislim. Potpuno me je začarao“, ispričaće Iman u jednom intervjuu 2011.
A kako i ne bi kada je te večeri Bouvi bacio sve karte na sto - od romantične vožnje brodom niz Senu u Parizu do vezivanja njenih vezica. Odatle se izrodio decenijama dug brak koji je bio rokenrol isto koliko i sakriven od očiju javnosti.
Somalijska ljepotica i muzičar vjenčali su se 1992. u Toskani. Mada su vodili džet set život, on sa svojom muzikom, a ona sa manekenkskim biznisom, trudili su se da zadrže svoju privatnost.
“Ja sam udata za Dejvida Džounsa. Dejvid Džouns i Dejvid Bouvi su dvije potpuno različite osobe“, kazala je Iman, a njenoj koleginici Naomi Kembel 2013. da je skrivanje od pažnje javnosti bilo namjerno.
“Prije svega partneri moraju da budu strastveni i da poštuju jedno drugo. Tu počinje. Osim toga, cijenimo našu privatnost, pa smo od starta odlučili da nećemo novinare, urednike i sve ostale da puštamo u kuću“, odgovorila je Iman na pitanje što je tajna njenog uspješnog braka.
Bouvi je sa druge strane magazinu „Hello“ 2000. kazao da ga je Iman privukla odmah i da je ta privlačnost bila sveprisutna.
“Bilo je gotovo, u mojoj glavi ona je već bila moja supruga. Tokom cijelog svog života ni za što se nisam borio sa tolikom strašću kao za nju, znao sam da je ona ta“, istakao je muzičar.
Bouvi je već imao sina Dankana Džounsa, sa svojom prvom suprugom Endži. On i Iman dočekali su 2000. ćerku Aleksandriju Zahru Džouns, zvanu Leksi.
“Dejvid je odmjeren, osjećajan, ali u isto vrijeme i opušten i zabavan sa Leksi. Ja sam ta koja uvodi disciplinu“, otkrila je Iman ranije.
U njihovom stanu u Njujorku Iman je 2004. liječila Bouvija nakon što je doživio srčani udar zbog zakrčenja arterije. Mada su držali do svoje privatnosti, društvene mreže su im omogućile da podijele nešto više iz svojih života sa javnošću.
“Ako napišem nešto o Dejvidu, dobijem hiljadu tvitova. Ako kažem nešto o poslu, samo par“, izjavila je manekenka jednom.
Bili su toliko povučeni da je malo ko znao da se Dejvid bori sa rakom, sve do njegove smrti. Dva dana prije nego što je Bouvi preminuo, Iman je proslavila njegov 69. rođendan sa fotografijama i postovima na društvenim mrežama. Jedan, gdje je Iman napisala:
“Ponekad ne znaš koliko istinski neki momenti vrijede, dok ne postanu sjećanje“, sada posebno privlači pažnju.
Dan kasnije postavila je jednostavnu poruku: “Borba je stvarna, ali i Bog“.
Bonus video:
