Nikad nije bilo teško pronaći Lemija u gužvi. Crni šešir nalik kaubojskim, sa srebrnim medaljonima i ukrštenim mačevima. Vrlo duga kosa (kasnije farba, inače bi izgledao kao Vili Nelson) i odgovarajući brkovi. Crna majica, često raskopčana da otkrije dlakave grudi sa veoma uskim crnim farmericama. I za kraj - kaubojske čizme. Sredinom sedamdesetih mnogi su rok bendovi i fanovi proveli subotu veče izgledajući tako. Lemi Kilmister, osnivač i frontmen Motorheda je tako izgledao čitavih 40 godina.
Svirao je i istu muziku, takođe, fundamentalno čisti rokenrol, ukorijenjen u Badi Holiju i Džeri Li Luisu, koji je puštan kroz dvije crne kutije od 100 vati i muzika koja je fzvanično označeno od Ginisove knjige rekorda kao najglasnija rok muzika ikada. Njegov instrument je bio bas, ali sviran poput ritam gitare na kojoj je počeo, efekat koji je nekad poređen sa zvukom smrvljenih žileta, a nekada zvukom posipajućeg šljunka. Preko svega toga, kroz mikrofon opasno namještenim iznad glave, puštao je vokale koje je teško bilo čuti i obično su bili apsurdni, kako je sam i priznavao, onda kada ih razaznate: pjesme o ratu, drogama, seksu, bogatima, prebijanjima i lomljenju stakla, sa nazivima poput “Die, You Bastard" - (Umri, kopile) čiji su tekstovi nažvrljani za par minuta na kutiji od cigareta.
Motorhead nije bio popularan zbog visoke kulture. Bio je popularan, jer je na sceni sa hevi metalom, punkom, psihodelijom, rokabilijem i ostalima, bend svirao pouzdan, sirov, "oldstajl" rokenrol koji je parao uši i kojim su obilazili svijet. Lemi je vodio bend kroz 22 studijska albuma, posljednji je objavljen u avgustu. Gitaristi i bubnjari su dolazili i odlazili, nekada padom sa bine, a nekad kroz staklo u vc-u koje bi zamijenili sa prozorom. Crni šešir sa srebrnim ukrasima je bio konstanta.
Iznenađujuće, tijelo unutar te odjeće je ostajalo manje-više isto, uprkos seriji samozlostavljanja kroz pušenje, ispijanje boce Džek Denijelsa svakog dana i korišćenje LSD neko vrijeme dok je bio "roudi" Džimi Hendriksu. Tvrdio je da ga je LSD činio boljom osobom. Davala mu je novi ugao, više uglova za pogled na istu stvar. Prelaz na amfetamine (Motorhead je bio američki sleng za "speed freak") je stigao kada je pristupio bendu Hawking, psihodeličnom sastavu 1972. Pilule su mu pomogle da funkcioniše tokom turneja, ali je otpušten iz benda kada je uhapšen u Kanadi zbog posjedovanja droga.
Jednom su morali da ga podupru da bi mogao da svira, dok je bas visio sa njega u pravcu publike koju nije ni vidio. Doktor se jednom našalio da bi ga transfuzija ubila jer njegovo tijelo ne sadrži više krv.
Ipak, teško bi da zamislio bolji život od njegovog, naročito za problematično dijete koje su maltretirali u sjevernom Velsu, koji je satima okretao dugmad da bi na radiju čuo Bila hejlija, koji se vukao sa kratkoživjećim beskorisnim bendovima, koji je robovao u fabrici za proizvodnju bijele tehnike. Na kraju je proveo čitavu karijeru stvarajući muziku koju je volio, oduševljavajući fanove, razbijajući hotelske sobe i uzimajući zabranjene supustance. "Kad bi se doselili do tebe, osušio bi vam se travnjak", govorio je. Bio je hedonista čije su se godine zaglavile negdje oko 25.
Djevojke su bile lude u želji da spavaju sa njim i pravile ogromne redove u bekstejdžu. Najbolji dio svake svirke je bio seks posle toga, procjenjivao je da je osvojio na hiljade djevojaka, voljele su njegov stil lutajućeg života, i odgovaralo mu je to - danas je tu, sjutra je otišao. Nigdje nije imao dom (Los Anđeles sa "rajskim" palmama je bio najbliži) i brak nije bio njegov stil. Jedina djevojka koju je duboko volio je umrla od heroina, što ga je ohrabrilo da nikada ne proba tu drogu.
Druga stvar za kojom je žalio jeste što su čak i fanovi nekako ostajali gluvi na kvalitet muzike koji nje došao nakon njihovog najvećeg hita "Ace of Spades" koji je bio na 15. mjestu top lista 1980.
Bio je na putu praktično 40 godina, svirajući nekad i ispred kućica, i uvijek je djelovao švorc. U slobodno vrijeme tokom turneja bi pio pored slot aparata nadajući se da će mu neko kupiti piće.
Odbijao je da promijeni i jednu stvar koju je radio. Nosio je uobičajenu opremu, uključujući Gvozdeni krst iz njegove kolekcije Naci memorabilije, pa čak i kad je primao Gremi nagradu. Nije se saginjao nijednoj firmi i nijednom čovjeku. Na put je nosio desetine kinder jaja zbog igračaka u njima. Obožavao je da uživa u ljepoti i nasumičnosti prirode. Kada bi se zaustavio autobus kojim su išli na turneju, ostao bi tiho srećan sam sa sobom. Nadao se da će ostati upamćen kao častan čovjek. Ali onda, sa smijehom iz grla, morao je da prizna da tu stvarno nema dileme.
(Ekonomist)
Bonus video:
