Jedan od najpoznatijih bendova novog talasa srpske alt-rok scene Repetitor prvi dan 2016. provešće u Kotoru gdje će 1. januara svirati na Trgu od oružja. Na koncertu u okviru dvodnevnog novogodišnjeg programa društvo će im praviti Bambi Molesters i Light Under the Black Mountain.
Repetitor ima dva uspješna albuma iza sebe i brojne svirke po Evropi i šire i pored toga što pjevaju na srpskom i njeguju žestok zvuk. Frontmen Boris Vlastelica za "Vijesti" je pričao o prazničnim koncertima, rok sceni, novom albumu, borbi rokenrola protiv šunda i ponudi Željka Mitrovića da kod njega snimaju album.
Kakva su očekivanja pred nastup u Kotoru i što publika može od vas očekivati, hoće li biti novog materijala na repertoaru?
Za ljude koji nas ne znaju dovoljno je da dođu na koncert, mi ćemo se pobrinuti za ostalo. Biće novih pjesama, ali i starih, ipak prvi put sviramo u Kotoru.
Volimo praznične svirke, jer su ljudi od starta dobro raspoloženi pa zagrijavanje kraće traje.
Svirali ste širom Evrope, stigli čak i do Kine, koja je tajna vašeg uspjeha, pogotovo ako se uzme u obzir da ne pjevate na engleskom niti gajite mejnstrim zvuk?
Nema tu tajne, sve se vidi i osjeti kad krenemo da sviramo, sve je na izvolte. Ljudima se sviđa koliko sebe dajemo dok sviramo, a ništa ne bi bilo moguće bez dobrih pjesama. Čak i kad ih ne razumiju, kao po inostranstvu, osjete snagu koja ih pokrene, jer rokenrol je jednostavan i univerzalni jezik.
Koje mjesto koje ste do sada posjetili je na vas ostavilo najjači utisak?
Kao grad tj. mjesto, svakako Šenžen u Kini i Moskva. Imali smo sjajne koncerte i u Amsterdamu, Rimu, Berlinu, Brnu, Talinu i Krakovu, ali i dalje je koncertni utisak za nas najjači kad sviramo ovdje, u Beogradu, Zagrebu, Skopju, Novom Sadu, Ljubljani...
Infrastrukturna razlika je jasna, ali kreativno gledano koliko je srpska rok scena udaljena od zapadnoevropske, po onome što ste čuli i vidjeli?
Kreativno i autorski gledano, naša regionalna scena je u najmanju ruku u rangu sa zapadnoevropskom. Mi nismo baš najobjektivniji, ali smo svirali na festivalima po Evropi i utisak nam je da se tamo mnogo više prate i kopiraju trendovi. U svakom slučaju kreativno nimalo ne zaostajemo, čak smo mi imali drugačiji utisak.
Dokle se stiglo sa radom na novom albumu i što je glavna karakteristika novih pjesama?
Sirova i surova ljubavna tematika u nekim novim pjesmama je najveća novina. Pjesme su međusobno različite, od novog talasa i post punk uticaja, preko stonera, do skoro pa partizanskih melodija. Čuće se sve prvog prvog u Kotoru. Album će biti objavljen sljedeće godine.
Da li je tačno da je Željko Mitrović dolazio na vaše svirke i ponudio vam snimanje albuma, kako ste reagovali na ponudu?
Bio je u Zemunu, vjerovatno tu zgradu u kojoj je klub i posjeduje. Ponudio nam je studio, rekao da je najbolji u zemlji i da kod njega možemo da snimamo kad hoćemo. Zahvalili smo se na ponudi, jer mi smo bend koji zavisi od atmosfere u studiju i kome tehnički uslovi nisu najvažniji, ali dobro je imati i tu opciju, mogućnost snimanja u jako fensi studiju. Za sada nam se ipak to ne radi.
Dok se dobar dio beogradske alternativne scene zgražavao recimo Mimi Mercedez, vi ste fanovi. Koliko je na srpskoj rok sceni zastupljen kultur rasizam?
Ima ga puno, do te mjere da nije rijetko mišljenje da je slušanje rokernola dokaz nekakvog kulturnog nivoa koji je iznad ostalih. Naravno da to veze s vezom nema, rokenrol je prosta i svima razumljiva muzika i mi mislimo da treba da se vrati ulici. Zbog elitističkih stavova izgubio je na značaju i publici, a nerijetko se u ovom klasnom ratu koji traje, rok svrstava na stranu vladajuće ideologije. Mimi Mercedez je dijete 90-ih, glas klinaca koji dolaze. Po svim nivoima smeta konzervativnim stavovima, jer je žena koja repuje o "muškim" stvarima, seksu, nasilju, gudri, parama, dok umjesto nacionalizma zagovara bratstvo i sestrinstvo. Zbog svega toga nam je bliska.
Nemaš problem da glasno iskažeš svoje stavove, da li ste nekad imali problema zbog toga?
Ni cure nisu ništa manje direktne ne brini. Imali smo problema naravno, svega je bilo, i napada i tjeranja iz grada, ali nismo se zbog toga nikad mijenjali ni predomišljali.
Rokenrol nije dokaz superiornosti
Borimo se protiv tog stava, jer takvo shvatanje uništava rokenrol i čini ga nebitnim brže nego bilo koja spoljna "prijetnja". Rokenrol je u suštini kontrakultura, kultura neshvaćene omladine i ulice, a ne načitanih maminih sinova i visoke kulture. Srećom ima bendova, posebno mlađih, koji to kapiraju i ne tripuju se da se bore protiv folka. To je zaostala priča iz 90-ih koja odavno ne pije vodu, ako je ikada i bila realna.
Mi koji smo odrastali 90-ih, htjeli ili ne, znamo sve turbofolk hitove napamet, slušali smo "200 na sat" na ripit, pa nismo takvo nešto počeli da sviramo, niti smo zbog folka manje skapirali rok, grandž, pank ili bilo šta što smo stvarno zavoljeli. Turbo folk je samo vrsta muzike, kao i svaka druga, i ima svoje vrijeme i mjesto. Rokenrol je neuporedivo bolji i uzbudljiviji kad je dobar, ali nije dokaz nikakve kulturne superiornosti.
Bonus video:
