Sarajevski bend "Teška industrija" na muzičkoj sceni postoji 40 godina. Ipak, već krajem '70-tih godina muzičari su odlučili da prekinu sa radom, da bi se probudili tri decenije kasnije i ponovo zasvirali. Danas "Teška industrija" mnogo nastupa, a 19. septembra će svoju muziku podijeliti i sa Cetinjanima, i to na Dvorskom trgu uz Tonija Cetinskog.
Za Vijesti o predstojećem koncertu, starim vremenima, uspjesima i novoj publici priča Ivica Propadalo, basista Industrije.
Prošlog mjeseca trebalo je da nastupate u Crnoj Gori, ali su organizatori u posljednjem trenutku otkazali koncert, jer ste doživjeli udes. Šta se dogodilo?
Nažalost, život je nepredvidiv i pun je iznenađenja. Stvari se događaju i bez naše volje. Naime, ja sam doživio saobraćajnu nesreću na putu za Cetinje. Hvala bogu bez većih posljedica, osim onih materijalnih.
Čime ćete nadoknaditi propušteno, šta publika na vašem koncertu na Cetinju može da očekuje?
Teška industrija je bend koji pruža jako mnogo. Ne radimo koncert zbog koncerta. Sviramo da bi se naša publika prije svega zabavila. Naš uspješni album "Bili smo raja" govori o sarajevskoj pop-rok školi, a publici daje neponovljivi užitak sa pjesmama iz nekih boljih muzičkih vremena. To je album sa obradama pjesama naših prijatelja - Merlina, Crvene jabuke, Plavog orkestra, Halida Bešlića, Zdravka Čolića, Dugmeta, Indexa, Keme, a naravno, tu su i naše autorske pjesme.
Uradili ste mnogo obrada. Da li vas je nekada neko od izvođača odbio i da li je lakše napraviti obradu ili napisati autorsku numeru?
Nikad nas niko nije odbio... Album sadrži pjesme naših prijatelja i saradnika. Naime, Vedad Hadžiavdić i ja smo bili u prvom pratećem bendu Zdravka Čolića... Goran Bregović je na moj upit o obradi njegove pjesme rekao: "Druže Ivica, biće mi čast da budem na tom albumu". Mogu vam reći da nije lako ni obraditi, a ni napisati svoju pjesmu, pa da vam uspije.
Mnogo nastupate. Gdje vas najbolje dočekuju, gdje najviše volite da svirate?
Naša kuća je ex-YU, tj. bivša država, bez obzira što trenutno djelujemo iz Zagreba. Gledajući unatrag pet godina, Slavonija, Vojvodina i Crna Gora su područja gdje smo jako dobro primljeni. Još se sjećamo naše pobjede sa našim Kemom i pjesmom "Majske kiše" na Sunčanim skalama u Herceg Novom.
Već 40 godina ste na sceni, ali ste napravili samo deset godina manju pauzu. Šta mislite da li bi Teška industrija, da nije bilo pauze, bila isto ovo što je sad, ili bi možda bilo bolje?
Prije dvije godine smo u rasprodatoj zagrebačkoj Dvorani Vatroslav Lisinski proslavili tu godišnjicu. Bili su tu sa nama naši prijatelji Zdravko Čolić, Zoran Predin i, nažalost, sad već pokojni Kemal Monteno i Arsen Dedić. Bilo je to veče za pamćenje koje su zabilježile i kamere HRT-a... A pauza je bila velika. A šta bi bilo da je nije bilo? Mislim da bi Teška industrija još bolje bila pozicionirana u regiji. Ali, mi smo i sa ovim zadovoljni.
A zašto ste napravili pauzu? Mnogi tvrde da je razlog to što niste mogli da parirate velikom Bijelom dugmetu.
Bijelo dugme niko nije mogao da prati u to vrijeme, naravno ni mi. Teška industrija je imala jedan problem. Bili smo ispred svog vremena, bili smo neka alternativa. Svirali smo pjesme koje su trajale po 15-20 minuta. Za razliku od Dugmeta, tu nije bilo hitova, bile su to samo dobre pjesme za koncerte uživo. Malo je bilo radijskih pjesama bez kojih se ne može.
Kako danas izgleda sarajevska škola popa i roka? Postoji li?
Nije kao 70-tih. Ali postoji, zahvaljujući prije svega Dubioza kolektivu, i bendovima koji su van BiH: Zabranjenom pušenju, Crvenoj jabuci i nama.... Sigurno to više nije ono što je bilo. Imamo, nažalost, sjećanja i nostalgiju za nekim boljim vremenima.
Početkom godine objavili ste singl "Zapleši". Jeste li zadovoljni kako ga je prihvatila publika?
Kad imate veoma uspješan album sa obradama, onda vam treba puno više vremena i snage da uspijete sa autorskim pjesmama. Imamo uspjeha u regionu sa svojim pjesmama, pa i sa singlom "Zapleši". U Makedoniji smo se na Radio Space vrtjeli sedam dana 24 puta na dan. Da nije toga, ne bismo ni imali prilike da sviramo na tako kultnom mjestu kao što je Dvorski trg na Cetinju. I to uz našeg velikog Tonija Cetinskog.
Šta vam znače koncerti, da li vam nekada ponestaje snage?
Koncerti su najveća poslastica, uživamo u njima punih pluća. Nema tu umora. A naprijed nas tjera ljubav prema muzici i naša vjerna publika koja se kreće od 7 do 77 godina.
Zaista, kakva je danas vaša publika, ko je čini?
Nema pravila, ali većinom su to mladi. Naša prednost je ta što možemo da sviramo svugdje i za sve ukuse. Sviramo iz srca, iskreno, što publika prepoznaje i nagrađuje. U prednosti smo jer je naša publika raspoređena po cijeloj regiji. Nju ne možete prevariti, ona vas brzo razotkrije i kazni. Radujemo se Cetinju, daćemo sve od sebe. Raduje me što će u publici biti i moj drugar i kolega, crnogorsko-hrvatski slikar Dimitrije Popović. Ovaj put ga neću razočarati svojim nedolaskom. Za one koji ne znaju, i ja sam prije svega slikar, pa tek onda muzičar.
Nakon 32-godišnje pauze probudili ste se u potpuno drugom, novom vremenu. Je li bilo teško adaptirati se i kako ste se skupili?
Ja lično nisam svirao 30 godina. Ali, želja je postojala sve te godine. Najjača karika u svemu tome je naš gitarista, kompozitor i aranžer Vedad Hadžiavdić. On je mene probudio i uz prelijepu i vokalno nenadmašnu Leu Mijatović smo napravili dobitnu kombinaciju. Naravno, tu su još mlade snage - klavijaturista Fran Šokić i bubnjar Robert Domitrović koji su dali novu krv i energiju bendu.
Kroz bend su prošli mnogi vokali, od Seida Memića Vajte, preko Marte Kuliš do sadašnje pjevačice Lee Mijatović. Sa kim je lakše sarađivati – muškim ili ženskim vokalima?
Sa Leom je najlakše. Voli bend, muziku i koncerte. Vrlo je jednostavna i s njom nema problema. Kad se bend 1997. ponovo vratio sa Vajtom, nije baš bilo lako. Vrijeme je bilo učinilo svoje. A meni lično bolje ide sa ženama. (smijeh)
Bonus video:
