Nastup Bisere Veletanlić i Vasil Hadžimanov benda pokazao se kao jedan od događaja Muzičkog programa ovogodišnjeg Grad teatra - zvijezda nekadašnje velike Jugoslavije, sjajna evergrin, džez i soul pjevačica, u pratnji sjajnih muzičara, priredila je na Terasi između crkava koncert za pamćenje.
Iza pjevačice koja je danas simbol onog drugačijeg vremena u kome je kultura na ovim prostorima zaista bila važna, sada je već gotovo pedeset godina reprezentativne karijere, pobjede na festivalima, nastupi u inostranstvu i u prestižnim koncertnim salama…Onaj kulturni, urbani dio Beograda i danas pamti da je legendarna džez heroina Sara Von, nakon svog istorijskog koncerta na Newport Beograd Jazz festivalu 1973, kada je na sceni sa njom u jednom trenutku pjevala i Bisera Veletanlić, pozvala našu pjevačicu da pođe s njom u Ameriku. Izjavila je tada da “nijedna bjela pjevačica koju je do tada čula, ne umije da pjeva tako kao Bisera“. A bilo je to vrijeme kada su u beogradskom Domu sindikata i Domu omladine nastupali kultni muzičari - Ela Ficdžerald, Dizi Gilespi, Majls Dejvis, Art Blek, Kaunt Bejzi, Luj Armstrong, Lajon Hempton, Luj Armstrong, Čarls Mingus, Oskar Piterson…
Slično sjećanje ima i publika Grad teatra - nezaboravni nastup Big benda i Bisere Veletanlić na Citadeli 1999, sa Duškom Gojkovićem, Nikolom Mimom Mitrovićem, Stjepkom Gutom, Jovanom Maljokovićem, Lazarom Tošićem…
“Koncert sa bendom Vasila Hadžimonova je, zapravo, moj drugi nastup na festivalu Grad teatar, i to osjećam kao čast, zadovoljstvo i privilegiju”, kaže Bisera Veletanlić u razgovoru za “Vijesti”, podsjećajući i da je 1996. bila pobjednik Pjesme Mediterana u Budvi .
“Ovaj nastup mi je i lično vrlo bitan, pošto sam odlučila da upravo ovdje zaokružim svojih pedeset godina pjevanja, jer sam otprilike i počela u Crnoj Gori. Kada me je Milena Lubarda, selektorka Muzičkog programa pozvala da dođem na festival Grad teatar najprije sam se dvoumila, ali je uspjela da me ubijedi, iako mene ne treba dugo ubjeđivati kada se radi o pjevanju. Prihvatila sam, i povezala sa tim da ovim koncertom stavim i tačku na svoje nastupe. Zato mi je u startu ovaj koncert bio jako važan, bez obzira kakav će biti, koliko će publike doći, mada je bend Vasila Hadžimanova sjajan, i već je nastupao na Grad teatru.
- Kako ste započeli karijeru u Crnoj Gori?
Počela sam da pjevam na Svetom Stefanu, kad još nisam ni imala repertoar, nego sam od moje sestre Senke Veletanlić “ćapila” neke pjesme koje je ona pjevala, to su bili neki svjetski hitovi i kancone tipa Rita Pavone. Onda sam otišla u inostranstvo, kad sam se vratila, imala sam angažman u “Fjordu” u Kotoru, tu sam provela nezaboravnih mjesec dana, sjećam se da je direktor hotela bio jedan fantastični gospodin, i da sam imala izvanredne uslove. Poslije toga otvorila sam “Slovensku plažu”, sobe su se još sušile od farbanja i krečenja, sve je bilo tek sagrađeno. Tako su nekako izgledali moji počeci, a možete misliti da ih nakon svih ovih godina još pamtim.
- Ostali ste simbol najljepšeg kulturnog vremena nekadašnje Jugoslavije, uvijek ste bili i nešto više od darovite pjevačice - igrali ste ulogu u antologijskom serijalu “Grlom u jagode”, kod istog reditelja Srđana Karanovića pojavili ste se u filmu “Sjaj u očima”, u kome pjevate naslovnu numeru, vaši koncerti u Kolarčevoj zadužbini smatraju se događajima…Kako gledate na ovo novo doba porušenih sistema vrijednosti?
Branim se tako što ne gledam uopšte. To ne znači da baš sve apsolutno ne valja, jer unutar tog zastrašujućeg javnog ambijenta koji je stvoren i koji danas hara, postoji jedna andergraund umjetnička scena i u muzici i u drugim oblastima, koja okuplja izvanredno darovite mlade ljude, uprkos brojnim preprekama da ona u javnosti bude vidljivija i dominantnija. Ali, globalno, jako mnogo toga apsolutno ne bi smjelo da bude prisutno u javnosti. Ne ne bi trebalo, pošto je to preblaga konstatacija, nego bi moralo da bude zabranjeno, jer će upropastiti mlade generacije koje dolaze. O tome, nažalost, niko ne vodi računa - te muzike, to ponašanje u javnosti, te agresivne medijske promocije prostote, vulgarnosti i bezvrijednosti svih vrsta, to meni djeluje kao kakav horor film za masovno ispiranje mozgova. Naprosto, teško mi je čak i da govorim u detaljima šta je ono što danas dominira javnom scenom, a svjedoci smo da su u ovih dvadeset pet godina generacije upropašćene upravo muzikom koju slušaju. Vrlo sam žalosna zbog toga, pamtim drugačije kulturno vrijeme u kojem je muzika edukovala ljude, uticala je na stvaranje građanskih, urbanih vrijednosti u njihovom najboljem smislu. Danas mi je jako žao nekih divnih, pametnih mladih ljudi koje se sklanjaju od toga, ili imaju takvo kućno vaspitanje. A uvijek sam mislila da sve u životu ipak kreće od kuće.
- Kako danas žive ljudi koji se u kulturi bave svojim profesijama na način na koji se vi bavite?
Ne znam da li treba biti iskren ili se malo folirati, ili uzdržati. Većina živi na ivici egzistencije, ali mislim da čovjek sam bira svoje mjesto, i da je način na koji se bavimo svojom profesijom pitanje ličnog oprdjeljenja, bez obzira na cijenu. I ja sam mogla da pjevam nešto i da zarađujem milione, i neki drugi sjajni muzičari bi isto tako mogli da se bave muzikom ili drugim umjetnostima isključuvo zbog novca, ali to ne žele, jer im je od novca važnije nešto drugo- vrijednost. Eto, ja sam uspjela da se održim tolike godine sa ovim što pjevam. I to je moja najveća satisfakcija u profesiji.
- Šta je za vas danas dobra muzika?
Ja pjevam dobru komercijalnu muziku u kojoj ima svega - od džeza do mejnstrima, hip hopa, sveg pomalo, i to je po meni dobra muzika - ne držiš se striktno samo jednog žanra i pravca, nego improvizuješ. Ali, važan je sam pristup - koliko si pošten prema poslu, sebi, muzici. Ja to radim iz duše, i zato valjda toliko i trajem. Uvijek sam gledala da moji koncerti budu nešto što će ljudi zapamtiti, doživjeti i proživjeti.
SFRJ je bila država koja je imala jedan ozbiljan kulturni koncept i strategiju
- Da li je čitavo društvo tih 70-ih i 80-ih godina, koje se pamte kao Periklovo doba u kulturi, afirmisalo takav javni ambijent u državi, ili je to dolazilo kroz gestove samih ljudi, pojedinaca?
Mislim da je u pitanju i jedno i drugo - da su društvo i pojedinci u međusobnoj uzročno-posljedičnoj vezi. Čitava umjetnost, ne samo muzika, imala je tada mnogo veći značaj uopšte, bilo je neke poruke u svemu tome, nečega vrijednog što ostaje. Ma šta mislili o političkom sistemu bivše Jugoslavije, ta je država imala jedan ozbiljan kulturni koncept i strategiju, bila je svjesna značaja obrazovanja ljudi kroz umjetnost, i nastojala je da promoviše te vrijednosti, a time je promovisala i sebe samu. Tih su godina takvi svjetski umjetnici posjećivali Beograd i druge gradove, da je to prosto nezamislivo iz današnje vizure! Čitav javni ambijent, bez obzira na sve mane tog jednopartijskog sistema kako smo ga nazivali, ipak je kao dominantu imao jednu socijalnu, građansku ideju o jednakosti svih ljudi, i samim tim promovisao je jednu etičnost. Neobrazovani, nedaroviti, bahati, nevaspitani ljudi nisu u to vrijeme mogli baš tako lako da postanu idoli, bez obzira koliko para mogu da naprave, i prosto, smatralo se nevaspitanim ponašati se izvan građanskih konvencija. Šta danas uopšte znači biti nemoralan i nevaspitan, povlači li to bilo kakve društvene i javne konsekvence? Nama danas, zapravo, i ne treba ministar za kulturu, jer šta će nam ministar, kad i nemamo kulturu. Po onome što se odvaja za kulturu, a vidimo da se gotovo ništa ne odvaja, kultura više i nije važna. Govorim o Srbiji i Beogradu, gdje divni slikari, pisci, muzičari, stvaraoci, novinari žive i rade inkognito, u nekakvoj poluilegali, jer ne mogu da se ubace u prve redove od ovih koji drže konce u svojim rukama. Ali, ni o tome ne mogu više da govorim, umorna sam. Cijelog života sam neki buntovnik, a ništa od toga, nikakvih promjena, samo sebe ukopavam.
Bonus video:
