Vijest je odjeknula poput bombe: “Lajbah” u avgustu kao prvi zapadni bend nastupa u zatvorenoj Sjevernoj Koreji. Iza tog projekta stoji norveški umjetnik Morten Travik kojem to nije prvo iskustvo sa Pjongjangom.
On za sebe kaže da je doveo disko u Sjevernu Koreju. Naučio je sjevernokorejske studente muzike da na harmonici izvode hitove norveških pop-zvijezda „a-ha“ i da tim snimcima osvoje Jutjub. Zato je logično da sada u Pjongjang dovede i Lajbah (Laibach), bend koji se nalazi na drugom kraju spektra popularne muzike.
Zajednička ljubav prema vojnoj muzici
Morten Travik je norveški konceptualni umjetnik, reditelj i posljednjih nekoliko godina neka vrsta spone između Sjeverne Koreje i zapadnog umjetničkog svijeta. Ili to tako barem vide njegovi domaćini u Pjongjangu. Dalji korak njegove višegodišnje preokupacije Sjevernom Korejom jeste dovođenje jednog od najkontroverznijih pop-projekata posljednjih decenija, slovenačke grupe Lajbah u Pjongjang. Slovenački bend će u Pjongjangu nastupati u sklopu proslave Dana oslobođenja. Sjeverna Koreja u avgustu slavi 70. godišnjicu oslobođenja od japanske okupacije.
I Lajbah je jedna od atrakcija. Ali kako je Travik prešao preko svih prepreka?
„Poslužio sam se raznim tehnikama kako bi Lajbah prodao Sjevernokorejcima. I vjerujte mi, to nije bio kratkotrajni proces. Jedan od mojih glavnih argumenata je bio taj da Lajbah, iako ih formalno smještaju unutar nečega što se može nazvati moderna zapadna muzika, oni isto tako djeluju unutar forme koja nije toliko udaljena od vojne muzike i bombastičnog, disciplinovanog načina koji je publici u Sjevernoj Koreji dobro poznat. Zato će kao prvi kontakt sa zapadnom popularnom kulturom, prema mom mišljenju, Lajbah dobro odigrati ulogu nekoga ko probija led“, objašnjava Travik za DW.
Sjeverna Koreja i Lajbah - srodne duše
„Ja već nekoliko godina radim na velikim kulturnim projektima u Sjevernoj Koreji i sa sjevernokorejskim umjetnicima. U međuvremenu se razvila neka vrsta međusobnog povjerenja, na institucionalnom, ali i na ličnom nivou“, kaže Travik. Ipak, presudni argument koji je prevagnuo u davanju zelenog svjetla dolasku kontroverznih Slovenaca u Sjevernu Koreju, predstavlja vrhunac Travikovog diplomatskog umijeća.
„Oni su vrlo sumnjičavi i vrlo dobro im je poznata kontroverzna pozadina Lajbaha. Kada su mi iznijeli svoje opaske na činjenicu da Lajbah nastupa u uniformama i da ih optužuju da veličaju fašizam, ja sam im rekao: 'Da, to je istina, ali i vas na Zapadu upoređuju sa fašizmom i u tome griješe, zar ne?' Naravno da su se s tim složili. Dakle, ja sam im objasnio da su i Lajbah, isto kao i Sjeverna Koreja, pogrešno shvaćeni na Zapadu samo zato što vole vojne parade i uniforme“, objašnjava norveški umjetnik.
Logičan nastavak karijere
Travik se u svom umjetničkom djelovanju ne ograničava samo na Sjevernu Koreju. I njegovi drugi projekti, poput Miss Landmine, u sklopu kojeg su održavana takmičenja ljepote djevojaka u Angoli i Kambodži koje su izgubile ekstremitete u nesrećama sa zaostalim minama, pokazuju suočavanje aspekata pop-svijeta sa svakodnevicom u djelovima svijeta koji ne žive po svaku cijenu pod uticajem zapadnocentričnog svjetonazora.
„Ja sam pozorišni reditelj, moja specijalnost je performans. I zato je sve što radim performans. U stvari, projekat Lajbah u Pjongjangu je počeo. Šou već traje kao i sva ta rasprava i zbrka koja se digla oko nastupa Lajbaha, uključujući i diplomatska pitanja. Nastup u Pjongjangu biće samo završni čin tog performansa“, kaže Travik. Izbor Lajbaha kao ledolomca povezan je i sa Travikom umjetničkom prošlošću.
„Pa ja sam jedan od onih umjetnika na koje je Lajbah izvršio veliki uticaj, kako vizuelno, tako i sadržajno. Zato mi je bilo veoma drago kada su mi se prošle godine obratili i zamolili da režiram spot za njihov singl Whistleblower sa posljednjeg albuma Spectre“, priča Travik.
Ideja se tada nametnula sama po sebi. Predstavnici „kolektiva Lajbah“ objeručke su prihvatili tu ideju. Iz više razloga.
„Sjeverna Koreja je toliko strano i čudno mjesto, ali istovremeno i vrlo spektakularno, na koje neko sa Zapada može da ode. Zato su i zbog samog avanturističkog duha Lajbah bili veoma srećni kada su čuli za nastup u Pjongjangu. Naravno da je tu i ta etička dilema oko toga da li bi uopšte trebalo ići u zemlju kao što je Sjeverna Koreja. Ali, to svako mora da odluči sam za sebe. Lajbah je u stvari umjetnička forma koja sadrži mnoge poruke istovremeno. Zato mislim da je i ova, na prvi pogled kontradiktorna i apsurdna ideja sa Lajbahom u Sjevernoj Koreji, zapravo dobrim dijelom upravo ono što Lajbah u suštini i jeste. I upravo zato je i sam odlazak u Sjevernu Koreju veoma „lajbahovska“ stvar.
Norveška i Severna Koreja slične?
„Lajbah su, pogotovo u prvoj fazi djelovanja, reciklirali totalitarne simbole. U našem, zapadnom svijetu se to u međuvremenu pretvorilo u kič i ironiju. Ali u Sjevernoj Koreji mi ulazimo u jedno od posljednjih društava na svijetu koje se služi takvom vrstom vizuelnog jezika. To je jedini jezik kojim se oni služe i istovremeno je veoma važan instrument za očuvanje sistema. Mislim da je dovođenje Lajbaha u jedan takav sistem vrlo zanimljivo iskustvo. Meni će biti zanimljivo da posmatram da li će se Lajbah uklopiti u Sjevernu Koreju ili obrnuto. Ko će koga da asimiluje“, kaže Travik.
Nakon godina saradnje sa sjevernokorejskim vlastima, Travik smatra da je uspio da sagleda tu zemlju više nego što je vide novinari i turisti kojima je dozvoljeno da je posjete. On danas vjeruje da o tome kakva je Sjeverna Koreja u stvari, ne znaju mnogo, ne samo zapadnjaci, već ni sami stanovnici Sjeverne Koreje.
„Ni oni sami se ne kreću previše i nemaju pretjerano uvida u to šta se događa po njihovoj zemlji. I vlasti u Pjongjangu i zapadni mediji koriste propagandu koja je puna krajnosti. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini“, zaključuje norveški umjetnik.
Činjenica da on dolazi iz Skandinavije, dijela Evrope koji se u ostatku svijeta percipira kao područje gde su zapadna demokratska društva otišla najdalje u svom razvoju, Travika ne uzbuđuje previše. „I mi Norvežani smo pomalo kao Sjevernokorejci. Mala smo zemlja, izolovani smo, ne želimo da budemo dio nekih zajednica poput Evropske unije. Naravno da je naše društvo otvorenije, ali sličnosti postoje. I da se razumijemo: ja ne vjerujem u Norvešku“, kaže Travik.
Iz Vrnjačke Banje pred Kim Džon Una
Kritika Travikovog rada u Norveškoj ne prestaje. Mnoge tamošnje patriote mu vjerovatno nisu oprostile akciju pod nazivom “Da, mi volimo ovu zemlju”, kada je 2012. proslavu norveškog nacionalnog praznika organizovao u Sjevernoj Koreji - naravno, suptilno se rugajući nacionalnom patosu i kultu kraljevske porodice. Ali za projekat Sjeverna Koreja, Travik je i u Norveškoj dobio mnogo pohvala. „Sama činjenica da Lajbah nastupa u Sjevernoj Koreji, mnogima je otvorila oči i promijenila percepciju te zemlje. I to je takođe dio projekta - da promijeni stav establišmenta“, kaže Travik. Koncerti na Zaječarskoj gitarijadi 31. jula i u Vrnjačkoj Banji 6. avgusta, biće neka vrsta zagrijavanja za „konačni koncert“ 19. i 20. avgusta u Pjongjangu.
DOJČE VELE
Bonus video:
