Zlatan Stipišić Džiboni, koji gostuje na ovogodišnjem KotorArtu, za publiku je obezbjedio akustičnu verziju svojih pjesama.
On će, s violinistom Markom Ramljakom, bubnjarem Branimirom Gazdikom, basistom Markom Reljanovićem, pratećim vokalom Teom Brajčićem i pijanistom Matijom Dedićem, nastupiti u nedjelju 26. jula, na Trgu ispred Katedrale Sv. Tripuna.
U razgovoru za KotorArt Džiboni ističe da je mjesto koncerta samo po sebi veoma inspirativno i da posjeduje specifičnu "scenografiju, te da će na Don Brankovim danima muzike svakako dati sve od sebe.
Džiboni je karijeru započeo 80-ih godina kao član hevi metal benda "Osmi putnik".
Samostalno je nastavio da radi 90-ih godina, pišući pjesme, u kojima kombinuje elemente roka, savremenog popa i dalmatinskog folklora, s intimnom lirikom i mediteranskom atmosferom.
Nakon prvog solističkog albuma "Sa mnom ili bez mene" (1993), Džiboni je napisao pjesmu "Cesarica" za Olivera Dragojevića, koja je postala jedan od najpoznatijih hrvatskih hitova.
Uslijedili su albumi "Noina arka" (1993), "Judi, zviri i beštimje" (1999), "Mirakul" (2001), "Unca fibre – vodič za brodolomce i anđele čuvare" (2006), "Toleranca" (2010).
Džiboni je osnovao Fond za talentovanu djecu bez roditelja, objavio je knjigu pjesama na Brajevom pismu pod nazivom "Dvije duše", a imenovan je i za UNICEF-ovog ambasadora dobre volje.
Džiboni drži rekord najposjećenijeg koncerta u Hrvatskoj, pred 32 hiljade ljudi na zagrebačkom stadionu Maksimir.
Vaša muzika je, stilski posmatrano, determinisana u okvirima pop kulture, kao mješavina stilova. Međutim, uvjek se spominje i to da u pjesmama postoji mediteranska atmosfera, kao i intimna lirika. Šta je to što Vašim pjesmama obezbjeđuje tu mediteransku notu?
To je određeno samim mojim rođenjem. Mislim da je kroz ovih nekoliko hiljada godina Mediteran sa svojim obalama bio kao jedan veliki lonac u koji su svi narodi koji ga čine stavljali svoje začine, praveći tu veliku supu. Postoje neke srodne stvari bez obzira na to da li je u pitanju Italija, Izrael, Turska, Francuska, Hrvatska, Crna Gora, Španija, a to su harmonija i sentiment. Tako, moje prirodno stanje jeste da sipam iz tog lonca u svoj tanjir.
Imajući na umu raznorodnost stilova Vaših pjesama, ne mogu da se ne setim muzike iz perioda Vaših muzičkih početaka. Koliko se danas, interpretativno ili možda samo u auditivnom smislu, interesujete za te "tvrđе" stilovе, poput hard roka, hevi metala i slično?
Uvijek sam isticao da su moji veliki heroji, uzori i učitelji u životu bili Led Cepelin. Oni su bili četvorka nemirnog duha koji su učinili sve da izbjegnu kliše. Puno ih je zanimala folk muzika, etno, bluz, mnogo su eksperimentirali s onda poznatim novim tehnologijama koje su u to vrijeme bile revolucionarne. Mislim da nemam na vidiku nijedan bend tog usmjerenja i stila danas, da posjeduje takvu širinu. Kad bi mi neko ukazao na to da takav bend postoji, sigurno bih mu bio zahvalan. Ali u ovom trenutku ništa slično ne vidim.
Bilo je riječi u medijima da ćete biti ovogodišnji član žirija popularnog takmičenja "X Factor". Zašto nije došlo do saradnje?
Nisam imao vremena i, da budem pošten, ne mislim ni da sam za to kompetentan. Što možeš reći nekome ko ima 19 godina i možda bolje pjeva od tebe? Koliko sam uspio naučiti u ovih 20 godina, ne postoje nikakva pravila. Čuo sam mnogo neafirmisanih, a fantastičnih muzičara, a čuo sam doduše i mnogo ispodprosječnih koji su jako popularni. Tako da mi se nekad čini da ja nisam osoba koja najbolje razumije kako stoje stvari.
Kako gledate na takmičenja s takvom koncepcijom? Čini se da mali broj pobjednika može da dosegne onu popularnost koja je zadesila svojevremeno Suzan Bojl.
A šta ja znam, nemam vam ja o tome definisano mišljenje. Mislim da neko stvarno može biti rođen s vrhunskim vokalom, ali vrhunski vokal je kao i vrhunski spiker. Čovjek može s prekrasnim glasom pričati i gluposti, ali može s nekakvim promuklim i nesavršenim glasom ispričati fantastične priče. Tako, mislim da se ništa ne može isfabrikovati. Jednostavno, moraš biti pravi čovjek s pravim pjesmama. Za ništa drugo ne znam, za nikakav drugi put. Vjerojatno postoji, ali ja ne znam za njega.
Gdje se nalazi budućnost mladog talenta u vrtlogu interesa medija, želja roditelja, sugestija žirija...?
Mislim da je put za mladog muzičara da svira što više pred ljudima u nekom direktnom kontaktu. Mislim da je to put gdje možeš sa svojom upornošću doći do svoje sorte ljudi koja će te prepoznati i razumijeti. To je možda teži put, ali je zdraviji za mladu osobu, a i za publiku.
Bonus video:
