Pod otvorenim nebom, uživajući u moru i pijesku prelijepe plaže Jaz, posjetioci ovogodišnjeg Sea Dance festivala imaće priliku da kuliraju uz nastup slovenačkog DJ-a i producenta Gramatika.
Jedan od pionira slovenačke hip-hop scene poznatiji je sa one strane Atlantika, nego na ex-Yu prostoru, a u Crnu Goru dolazi prvi put da predstavi svoj zvuk koji vuče korijene iz rep muzike, mada ga mnogi svrstavaju u chill out. Veliki borac za free sharing, Gramatik je za “Vijesti” prvi put pričao o svojoj muzici, saradnjama, uspjehu, ali i raskrinkavanju muzičke industrije.
Kakva su očekivanja pred nastup u Crnoj Gori i što publika može očekivati?
Ovo će biti moj prvi nastup u Crnoj Gori i jedva čekam da vidim kako će ljudi iz regiona reagovati na moju muziku. Dovodim svoje velike prijatelje Rasa Likvida na trubi, klavijaturi i saksofonu i Gibza na gitari i za mikrofonom, tako da publika može očekivati dosta živih instrumenata i dosta fanka u svim formama.
Brzo si se probio na Zapadu, a izjavio si da nisi očekivao da će iko kupiti tvoj prvi album. Što misliš da je presudno uticalo na tvoj uspjeh?
Moj prvi album i EP-eve sam objavio za jednu malu etiketu koja je prodavala muziku putem Beatporta. Tada Beatport nije bio velika onlajn prodavnica kao što je danas i dosta su eksperimentisali sa raznim podžanrovima. Moju muziku su svrstali u chill out kategoriju i nekako se desilo da dugo dominiram tim top listama. Moj sadašnji menadžer me tamo otkrio i kontaktirao me putem MySpacea, pitao me ko me zastupa u Sjevernoj Americi. Do tada nikad nisam nastupao kao Gramatik, tako da nisam imao pojma o čemu priča. Potpisali smo ugovor i poslije tri mjeseca sam nastupao sa Pretty Ligthsom na njegovoj američkoj turneji. Sve ove stvari, dosta rada i truda, kao i divni fanovi otvorili su mi mogućnost da danas imam muzičku karijeru.
Sarađivao si sa brojnim poznatim muzičarima, koja ti je omiljena saradnja i ko je ti je ostao na listi želja?
Jedan od glavnih problema kada si industrijski autsajder je to što poznati muzičari koji izdaju muziku za velike kuće neće da sarađuju sa nekim ko svoju muziku dijeli besplatno. Tako da i ne tražim toliko poznata imena za saradnju, više volim da nađem ljude koji su kao ja, koji vjeruju da je muzika umjetnost i tretiraju je na taj način. Zato sam pokrenuo svoju izdavačku kuću i rado ću objaviti radove svakoga ko na isti način gleda na muzičku industriju. Ako zaslužuju da ih ljudi čuju i vide, rado ću ih ugostiti na svom albumu.
Veliki sam fan Raekwona (član Wu-Tang klana), još kao klinac sam rastao slušajući Wu-Tang i on je do sada najpoznatije ime sa kojim sam sarađivao. Radio sam i zvanični remiks za Madeona, jer je klinac talentovan, a ja sam oduvijek bio zaljubljen u francuski house i elektro, a on trenutno ima problema sa svojom izdavačkom kućom Sony koja želi da sva njegova muzika sa Soundclouda nestane. Uglavnom sarađujem sa instrumentalistima, ne trebaju mi velika imena kako bih promovisao sebe. Stvorili smo sami svoju malu scenu i u okviru nje možemo da cvjetamo.
Po tvojoj biografiji, čini se da si cijeli život povezan sa muzikom, ali u kom trenutku si odlučio da želiš da ti to bude životni poziv?
Bio sam bitmejker u mojoj ekipi “5. element” i imali smo par manjih nastupa po Sloveniji, ali kad vidiš da u tako maloj zemlji u nekim djelovima ne gledaju blagonaklono na repere koji nisu lokalni, to postane frustrirajuće. Primorje je imalo svoju scenu, Ljubljana svoju, Maribor svoju i svi su bili zatvoreni za outsajdere. Tako da završiš nastupajući konstantno u istom prostoru pred istom publikom za smiješne pare. Većina ljudi zbog toga odustane. Ali to nije bila moja ideja. Ja sam želio da nastavim, pa sam počeo da pretražujem internet tražeći način da izađem iz svega toga. Sastavio sam album od mojih bitova i poslao ga stranim etiketama i imao sam sreće da me jedan mali lejbl prihvati, nakon čega sam, kao što rekoh, našao i menadžera za Ameriku. Ali najbitnije je da nisam odustajao, ni u jednom trenutku nisam prestao da pokušavam i čak i danas se trudim da pomjeram granice jer je muzika jedina stvar koja me zanima u životu.
Tvoja muzika je sklop raznolikih zvukova,a i sam si poznat po tome što se ne opterećuješ žanrovskim okvirima, ali što je ono što veže sve te zvukove?
Fank i hip-hop. U svim formama. Sve što stvaram ima korijene u fanku i hip hopu.
Što možemo očekivati dalje od tebe u budućnosti, radiš li na nečemu novom?
Radim na novom EP-u koji nosi naziv “Epigram”, već su dva najavna singla izašla. Osim toga imam dosta uspjeha sa mojom etiketom Lowtemp, ove godine smo objavili radove mnogih mladih, talentovanih muzičara, a dosta njih još čeka na red. Ali najviše sam koncentrisan na svoju karijeru i turneje, pa se nadam da ću ove godine nakon Evrope i Amerike, nastupati i u Aziji, Australiji i na Novom Zelandu.
Tvoj aktuelni album je “Age of Reason”, da li si zadovoljan kako je prošao kod publike?
“Age of Reason” i moja cijela diskografija su preuzeti dva miliona puta preko BitTorrenta. Prošle godine sam bio treći umjetnik čija muzika je najviše legalno preuzimana putem BitTorrenta, a pored toga smo prodali dosta digitalnih kopija na Internetu. Nominovan sam za nagradu “The Best Adriatic Act” 2014. na MTV Adria, a imao sam dva zaredom rasprodata nastupa u Koloradu. Ekranizovao sam dvije pjesme sa albuma i nastupao na najvećim američkim festivalima, tako da je malo reći da sam zadovoljan. Zapanjen sam.
Ja sam vlasnik prava na svoju muziku i dajem je besplatno
Podržavaš free sharing (slobodno dijeljenje fajlova putem interneta), zašto? Mnoge tvoje kolege iz svijeta muzike su protiv toga i žele da se muzika naplaćuje na svaki način?
Postoje razni tipovi kolega u muzičkoj industriji, oni koji imaju ugovore sa velikim izdavačkim kućama i oni koji nemaju. Neki vide Skrillexa, Kalvina Harisa i druge kako zarađuju milione, pa i oni žele to. Ali to je samo iluzija, samo jedan odsto koji tjera ostale da sanjaju da mogu da budu tako veliki. Ne, ne možeš, jer to ne funkcioniše tako. Uvijek će postojati tih jedan odsto koji zaista imaju velike finansijske uspjehe. To se zove industrija, a ne umjetnost i to postoji kako bi se zarađivale pare. Tu nema duše, samo pohlepa vlada. Jedini koji zarađuju u cijeloj priči su vlasnici i akcionari izdavačkih kuća i raznih kompanija. Izdavači mrze besplatnu muziku zato što ne mogu od toga da zarade i onda ubjeđuju muzičare da ni oni neće zaraditi. Ja posjedujem prava na moju muziku tako da ako želim mogu je dati besplatno, mogu da tražim donacije i da i dalje prodajem svoju muziku putem platformi na internetu i dobijem novac od streaming servisa. Sa besplatnom muzikom mogu da doprem do više slušalaca koji će željeli da me vide uživo, pa onda mogu da idem na turneje, a koncerti su moj glavni izvor prihoda. Na taj način sve prihode mogu da zadržim za sebe, ne moram da ih dijelim sa pohlepnim korporacijama koje, da budemo iskreni, rade samo za svoju korist. Ne bi uopšte trebalo da pričamo o jedan odsto muzičara koji su milioneri i još su dovoljno drski da se žale. Devedeset devet odsto muzičara je zaglavljeno u iluziji uspjeha koji nikad neće doći. Prodavati muziku u malim količinama je i dalje profitabilno za velike etikete koje imaju hiljadu takvih izvođača. Na taj način muzičari ne vide ni centa, ali izdavačka kuća koja ima hiljadu takvih muzičara i dalje zarađuje, jer oni dijele novac u fazonu 60 prema 40 ili više za lejbl. Čak i društvene mreže danas samo gledaju svoj interese, ako hoćeš da promovišeš svoju muziku na Fejsbuku, Tviteru, Soundcloudu moraš da platiš. Razumijem bendove koji troše dosta novca za produkciju albuma, ali ako stvaraš muziku u svojoj sobi i ništa te ne košta da je podijeliš besplatno na internetu onda je to pravi način da dopreš do što više fanova koji će onda htjeti da te čuju i uživo. Neće se desiti neka magija, pa da ljudi dođu i kupe tvoju muziku, jer te ne znaju. Toliko se muzike danas objavljuje svaki dan, ti uvijek možeš da prodaš 400 albuma, ali nikad nećeš zaraditi dovoljno da živiš od toga. Tako da moraš da odabereš prioritete, nađeš svoj put. Znam da dijeljenje muzike besplatno nije način za svakoga, ali za dosta ljudi funkcioniše, ja nisam jedini.
Bonus video:
