Zabjelo republika", "Mozak eliminator", "Godo je doša" samo su neki od projekata po kojima je prepoznatljiv. Mada se za njega može reći da je legendarna figura Titograda (da, nije greška, prije Titograda, nego Podgorice), glumac i muzičar Sejdo Alijaj odiše skromnošću, čak djeluje kao da mu je malo neugodno biti u centru pažnje.
"Nekako mi je nevaspitano da pričam o sebi, tako sam odgojen. Shvatam i da se u ovom svijetu ne može bez nekakvog marketinga. Ali ne mora to da bude pravilo, siguran sam da postoji i drugi put, da može čovjek kvalitetom da izbori svoj prostor", priča Sejdo dok sjedimo u kafiću na Zabjelu.
Povod razgovora je njegov novi upliv u filmske vode. Dobio je ulogu u osvarenje "Dvije povratne Titograd - Podgorica" svog dugogodišnjeg prijatelja i saradnika Aleksandra Radovića, komediji koja ovih dana puni i zasmijava sale bioskopa. To što su ponovo vidjeli Sejda u akciji, sličnoj kao nekad u seriji "Zabjelo republika", izmamilo je mnogima osmijeh na lice. Na pitanje kako je vratiti se pred kamere, odmahuje rukom i odgovara klasično podgorički - lagano.
"Nekome to ide lako, nekome teško. Nisam neko ko voli da se busa, ali mislim da meni ide lako. Osjećam se dobro kad to radim. To sam ja", objašnjava.
Sejdo za "Vijesti" otkriva i da postoji nada da ponovo čujemo kultni rok bend “Mozak eliminator”.
"Pravim planove, zasad samo u glavi (smijeh). Imao sam kontakte sa mojim prijateljem Šulem Jovovićem. Ali rano je pričati o tome, jer nije ništa još krenulo", kaže on.
Danas možda malo zapostavljen bend iza sebe je ostavio brojne hitove kao što su "Mafijaš", "Magare", "Kupio mi tata električni mozak". Sejdo se prisjeća da je prvi nastup bio na Gitarijadi u Podgorici krajem 80-ih.
"To je priča lokalna, sa Zabjela, drugari se okupili. Svi oko nas su se bavili muzikom, ako si i malo bio kreativan morao si ići u tom pravcu. Tako smo Miško Jovović i ja došli na ideju da napravimo bend. Nismo znali koje ime da mu damo i onda sam lupio Mozak eliminator, jer je tad bila aktuelna neka sprava "stomak eliminator" koja se reklamirala na prvom telešopu, neka kao pumpa za salo", prisjeća se on.
Dodaje da je prva postava, koju su uz njega i Jovovića činili Goran Atanasković i Srećko Tadić, bila čudna - samo ritam gitara i bubanj, a ponekad i dva bubnja.
"Dosta sirovo je to zvučalo u početku, vuklo je na pank, mada smo i neku našu verziju svirali bluza. I tekstovi su bili trenutačni, dosta improvizacije, pogotovo na prvom nastupu... Kasnije je bend porastao u nešto ozbiljnije, činili su ga Šule Jovović (gitara), Miško Jovović (gitara), Jovica Mirković (bubanj) i Momica Glomazić (perkusije). Nažalost, priča se prekinula kada sam morao u vojsku, da odslužim dug državi, a baš je trebalo da krene. Otišao sam u dosta poznim godinama za to vrijeme, u 24, već sam bio stari konj", priča Sejdo kroz smijeh.
Kaže da su se pjesme Mozga slušale i van Crne Gore, a neke kao "Dobar dan čika Slobo" i "Mafijaš" su se mogle čuti na protestima protiv Slobodana Miloševića 90-ih. O reakcijama u Titogradu da ne pričamo.
"Fantazija. Ne na Zabjelu, već u cijelom gradu. Nije tad bila fora sa tim podjelama, Zabjelo nema veze sa tim trenutkom. Nevjerovatna je bila gradska energija, mnogo ljudi, nezahvalno je pominjati, zaboraviću nekoga. Ali moram reći da sam od Miška Đukića najviše naučio što se tiče mog duhovnog bića", navodi Sejdo.
Kod njegove generacije očigledna je nostalgija za ljepšim vremenima koje je glavni grad Crne Gore vidio. Ona se naslućuje i iz naslova filma "Dvije povratne Titograd-Podgorica".
"Čini mi se da je bilo više prostora. Možda smo i mi bili naivniji, pa smo više vjerovali da možemo nešto da napravimo, da promijenimo svijest naroda. Čini mi se da smo čak u nekim momentima i uspijevali. Kad se dešavala ta pozitivna energija, stvaralačka... U Dodestu se tad igralo po pet, šest amaterskih predstava za mjesec", prisjeća se on.
Upravo oko tadašnjeg Doma omladine, danas KIC-a "Budo Tomović" kaže da se dosta visilo. Tuda je, priča, vrcalo od energij. Danas sagovornik "Vijesti" rijetko obilazi ovo mjesto, a kada ga vidi osjećaj je tužan.
"Dugo nisam imao nikakvih poziva. Kasnije su mi nešto nudili, ali to je već bilo pri izdisaju i nisam imao više ni želje ni snage da se priključim nečemu što nisam osjećao", priznaje Sejdo.
Od brojnih amaterskih predstava u kojima je igrao izdvaja "Godo je doša", autora Miška Đukića, koju opisuje kao remek djelo.
"Igrana je više od 300 puta. Na jednom festivalu u Beogradu smo osvojili prvu nagradu, između 16 amaterskih i šest profesionalnih pozorišta. Nagrada je bila seoski turizam, poslali su nas u neko selo pored Trstenika sedam dana. Nas petoro i uz nas je išlo naravno još dvades' ljudi koji nisu imali veze sa predstavama, ali jesu sa turizmom", priča kroz smijeh.
Sjedeći u kafani kao svaki drugi Zabjelčanin, dok se pozdravlja sa komšijama, Sejdo je sasvim običan, ne ističe se, iako je učestvovao u projektima koji su ostavili bitan trag u crnogorskoj (sub)kulturi. Kada se okrene iza sebe, djelimično je zadovoljan pustignutim.
"Naravno da uvijek može više i bolje. Ali nije sve ni do nas bilo. Ja sam se uvijek prepuštao, nisam trčao, forsirao, grizao... Pustio sam nek ide sve svojim tokom, neka se kristališe", zaključuje on.
Zabjelo je geto, ali je posebno zbog svog duha
Da su Alijaj i Radović dobra kombinacija vidjelo se još u seriji "Zabjelo republika".
Iako je prošlo petnaestak godina od njenog prikazivanja, nove generacije upoznaju se sa njom putem Interneta, a replike i danas se mogu čuti na ulici. Kako je došlo do pokretanja tog projekta, Sejdo kaže da je duga priča, ali da je sve počelo cijepanjem nekadašnje Jugoslavije.
"Osjećali smo to kao pritisak, iz neke kreativne slobode odjednom počinje nekakav mrak da se pojavljuje. Htjeli smo da napravimo parodiju na sve što se dešava. Ne volim da o tome pričam, jer je za mene to prošlo vrijeme, to je prešlo u ruke naroda kao poslovica", priča on.
Kaže da je srećan što su se ljudi sa Zabjela, koje opisuje kao geto ("ako ćemo iskreno"), u jednom trenutku osjetili posebnim zbog te serije. Na pitanje po čemu je Zabjelo posebno, kao iz topa odgovara – po duhu svojih stanovnika.
"Kad je igra FK 'Zabjelo' nema politike, nema Srba, Crnogoraca, Kineza, svi smo Zabjelčani. E, to je to što nas je održalo", ističe on.
Bonus video:
