Džo Koker je jedan od najupečatljivijih rok/bluz izvođača svih vremena, i dugo je prkosio godinama uprkos tome što mu je karijeru obilježila i zloupotreba alkohola i droge.
Džon Robert Koker je svirao sa bendom po pabovima u Šefildu, te su mnogi još početkom 60-ih godina prošlog vijeka znali sa Vensa Arnolda, kako se Džo Koker na početku karijere predstavljao, i znatno drugačije verzije hitova Čaka Berija i Reja Čarlsa.
Godine 1966. osniva grupu „The Grease Band“, koja je, za razliku od prethodnog sastava, privukla pažnju više uticajnih britanskih producenata. Kako je vrijeme odmicalo, bend je dobio sve atraktivnije ponude. U jesen 1968. Džo Koker kreće na turneju sa čuvenim rok sastavom „The Who“. Par mjeseci kasnije, izlazi i njegov prvi studijski album „With a Little Help from My Friends“ sa istoimenim singlom, upravo u trenutku kada bend kreće na američku turneju.
Silina i nevjerovatno karakteristična boja njegovog glasa bila je nešto sasvim novo na tadašnjoj rok sceni. Kokerov prvi veliki hit nosi vrlo simboličan naslov „Uz malu pomoć mojih prijatelja“. Mada je u originalu riječ o kompoziciji sa osmog albuma čuvenih Bitlsa, koju su zajednički napisali Džon Lenon i Pol Mekartni, inače jednoj od 500 najboljih pejsama svih vremena, prema ocjeni uglednog magazina „Roling stoun“.
Međutim, tada uveliko popularna pop-rok četvorka, taj hit nikada nije objavila kao singl izdanje, što je samo dodatno olakšalo proboj tada još uvijek relativnog nepoznatog izvođača. Svi su bili zatečeni interpretacijom Džoa Kokera, da je odluka o izdavanju kompletnog album pala bez imalo dvoumljenja. Pri tome, više veoma uticajnih muzičara, izrazilo je želju da pomogne u produkciji Kokerovih pesama, pored ostalog Stiv Vinvud i Džimi Pejdž.
Vudstok kao prekretnica
Rezultat je bio iznad svih očekivanja, publika širom Evrope bila je potpuno oduševljena novom britanskom zvijezdom. Menadžment odlučuje Kokera da pošalje za Ameriku. Vanserijski uspjeh na starom kontinentu, izdavačku kuću je naveo na razmišljanje, kako iskoristiti tako povoljan trenutak, plasman nečeg sasvim drugačijeg u probirljivim Sjedinjenim Državama. Tako je Koker 17. avgusta nastupio na festivalu Vudstok. Zajedno sa bendom „Grease“ neprekidno je svirao 90 minuta, a onda je počela da pada jaka kiša.
Amerikanci su njegovim moćnim, a hrapavim glasom bili potpuno zadivljeni. Nevjerovatno snažna interpretacija sa povremenim eksplozivnim urlicima, učinila su glavnom atrakcijom trećeg dana festivala. Naredne dana proveo je gostujući u brojnim televizijskim emisijama, uključujući i tok-šou Eda Salivana, koji su još u ono vrijeme pratili milioni gledalaca. Bio je to prelomni trenutak, koji je muzičara iz Šefilda, učinio svjetskom zvijezdom.
Za mladog muzičara iz jednog industrijskog grada u Velikoj Britaniji, to je bilo ostvarenje sna. Posebno zbog činjenice da je Koker prvi nastup imao sa 12 godina, pridruživši se bendu svoga brata Viktora. Prvu grupu zajedno sa par vršnjaka osniva četiri godine kasnije. Zvali su se „Kavaljeri“.
Školovao se za gasnog instalatera, ali bi zato većina njegovih večeri bila provedena u svirci sa bendom u nekom lokalnom pabu. Bilo je snimaka i prije prvog velikog hita. „I'll Cry Instead“, takođe je bila kaver verzija Bitlsove pesme. Prvi pokušaji prošli su nezapaženo, baš kao i pjesme nastale u vrijeme benda „Vens Arnold i Avendžers“. Onog trenutka kada je Džo Koker otišao za London, sve se promijenilo.
Veliki uspjeh, a zatim „slobodan pad“
Uspjeh albuma prvenca predstavljao je vjetar u leđa menadžerima novootkrivene britanske zvijezde. Menadžer je u Kokera gledao, kao u zlatnu groznicu, koju je po svaku cijenu trebalo iskoristiti. Pauza između nastupa i gostovanja, gotovo da nije bilo. Ploče su se štampale u sve većim tiražima. Mladi roker je možda i želio da uspori, ali ga ugovor prema izdavačkoj kući u tome sprječavao. Svi termini morali su da se poštuju. Sve dok polovine 70-ih, Džo Koker neumorno je radio, ali u jednom trenutku, sve veći pritisak svjetske slave, više nije mogao da izdrži.
Problemi sa depresijom isplivali su na površinu, zloupotreba narkotika i alkohola. Naredni album „I Can Stand a Little Rain“ sa hitovima poput „You Are So Beautiful“ nastavio je da ostvaruje zavidne tiraže, ali samouvjerenih i energičnih nastupa više nije bilo. Koker je bio vidno izmoren i istrošen, a uz to nerijetko pijan i neraspoložen. Bilo je samo pitanje trenutka, kada će sve krenuti nizbrdo.
Novi početak
Menadžer Majkl Lang bio je zatečen raspletom događaja, ali od izuzetno talentovanog i veoma traženog rokera i bluzera, nije digao ruke. Koker je odlučio da se suoči sa problemima, zbog čega se na neko vrijeme povlači sa muzičke scene. Početkom 80-ih kreće ispočetka. Problema sa zavisnošću više nije bilo, i u tome je kultni roker iz Šefilda, ostao dosljedan.
Singl „Up Where We Blong“ snimljen zajedno sa Dženifer Varner, obilježio je 1982. godinu, i označio novi početak. Kambek je bio uspješan, doduše ne u svim regionima, u kojima je nekada bio izrazito popularan. Ipak, svaki naredni studijski album, koji bi Džo Koker objavio, odlično je prolazio u Engleskoj, posebno u Njemačkoj, gdje i dan-danas ima najveću fan-zajednicu.
Ipak, 1978. odlazi za Kaliforniju, gdje se desetak godina kasnije i oženio. Život na farmi pomogao je Kokeru da istraje u namjeri da se posveti muzičkoj karijeri, ali ne ubrzanim tempom, na šta je bio primoran, u vrijeme dok je bio mlad i neiskusan. I dok se borio sa teškom bolešću, niko nije smatrao da se Koker penzionisao.
Svijet će ga pamtiti po energičnom, samouvjerenom i jedinstvenom nastupu, a neponovljiv vrisak će teško iko ikada ponoviti.
Galerija
Bonus video:
