Bosanska Bili Holidej kako često nazivaju pjevačicu Amiru Medunjanin , nakon dvogodišnje pauze opet će pjevati u Podgorici. Poučeni iskustvom od prije dvije godine, kada je sala DODEST-a bila mala da primi sve ljubitelje sevdaha, organizatori manifestacije DEUS za nastup Amire koji je planiran za sjutra veče, predvidjeli su Veliku salu KIC-a Budo Tomović, a i već sad, nekoliko dana pred koncert, zadovoljni su interesovanjem i garantuju pravi užitak i punu salu.
U razgovoru za Vijesti i Amira ne krije da se raduje druženju sa podgoričkom publikom, susretu sa prijeteljima, a posebno “jedva čeka da prošeta korzoom”. Smatra da je pred Novu godinu “idealno vrijeme za koncert”.
Ovoga puta nastupiće uz pratnju Boška Jovića na gitari i Edvina Hadžića na kontrabasu, a promovisaće i pjesme sa novog albuma "Silk and Stone". Sa repertoara, kaže, neće izostati ni pjesme iz Crne Gore, jer “ne bi imala obraza da dođe sljedeći put”.
Poznati ste kao neko ko voli da eksperimentiše sa zvukom. Prethodni album "Amulette" je bio u jazz maniru. Kakav zvuk donosi "Silk and Stone"?
Pa, velika je razlika. Vjerujte mi da nemam živaca da se ponavljam i mislim da ljudima ne bi bilo interesantno da stalno slušaju isto. Polazim od sebe. I mene ne bi privuklo nešto što se vječito vrti ukrug. Novi album je drugačiji, jer nosi spoj istoka i zapada sa instrumentalne strane. Ovaj put pored klavira, kontrabasa i gitare, uveli smo nove instrumente koji nisu puno zastupljeni na ovim prostorima (oud i kanun). Zvuk je bogatiji i raznovrsniji. Htjeli smo da na ovom albumu obuhvatimo i one djelove zvučne slike koja nam je malo nedostajala na prethodnim.
S obzirom na to da obrađujete sevdalinke, da li za album birate pjesme koje vi rado pjevate i volite da ih čujete, ili one koje vam stilski i glasovno bolje leže?
Veoma je lagan proces u pitanju. Nemam ja tu puno šta raditi. Pjesme mi same dođu, iskristališu se nekako i sazriju u meni. Prvenstveno, mnogo tih pjesama izvodim i na nastupima prije nego snimim za album. Moram osjetiti pjesmu u potpunosti i suštinski razumjeti i protumačiti svaki stih. To je već teži dio pripreme. Ali, kada se srce otvori onda nema nikakve dvojbe. Kada postane dio mene, bez obzira o kojoj se pjesmi radilo s ovih prostora, sasvim je svejedno da li mi stilski odgovara ili ne. Jednostavno se sve supstance povežu u jedno i tako to bude.
Koliko prija, a koliko obavezuje to što vas upoređuju sa Bili Holidej i Sezarijom Evorom?
Vjerujte mi na riječ da to samo opterećuje i nimalo ne prija. Vrlo je teško porediti bilo šta ili bilo koga u svijetu muzike. Jer sve se svodi na ukus publike. Čak je vrlo teško povlačiti paralele i upoređivati u samo jednom muzičkom žanru. Bili Holidej i Sezarija Evora su neprikosnovene i obje su ostavile strašan uticaj na muziku. Vrlo teško da će ikada biti neko poput njih, jer to je poseban univerzum u kojem mjesta ima samo za odabrane.
Poznato je da u svijetu često obrađuju našu izvornu muziku i da su svugdje oduševljeni njom. Narodu sa ovih prostora je često bliža neka tuđa muzika, pa rokeri obrađuju recimo irski ili američki folk, a naš tradicionalnu ne vole. Kako to komentarišete?
Ma, sve je to normalno. Nekada ljudi ne vide u tradiciji ništa važno, a opet s druge strane, kad je tuđe, misle da je i bolje. Nema tu pravog objašnjenja. Svako ima svoju furku. Ali dobro je da ste pomenuli irsku tradicionalnu muziku ili američki folk. Vidite koliko su uradili u domenu svoje muzičke tradicije da bude planetarno popularna. Iskreno, smatram da u regiji ima toliko raznovrsnosti i bogatstva da bismo mogli čuda napraviti. I stvarno bi trebalo da uložimo više truda u promovisanje naše tradicije i kulture, jer bi i nama bilo bolje.
Vaša muzika je publici "odmor za dušu". Šta vi volite privatno da slušate?
Mnogo toga. Nisam isključiva po pitanju muzičkih žanrova. Uvijek se može naći nešto dobro. E sad sve zavisi od raspoloženja, mjesta, godišnjeg doba i prilike. Nekada sam bila studiozna, pa kada mi se neki bend ili autor dopadne, onda moram sve preslušati dok ne iscrpim kompletan muzički opus. Sad i nemam pretjerano vremena, nažalost, ali da vam ne uskratim odgovor, rekla bih Gregori Porter i Pouges.
Šta prvo pomislite kad se kaže sevdah?
Sad što mi pada na pamet je sarajevska mahala iz perioda mog djetinjstva. Zvuk, slika i miris me nekako sve vuče na Sevdah. Valjda je to takvo vrijeme bilo kada su ljudi imali malo više vremena za druge, strpljenja i ljubavi, i kada sam mogla da volim, radujem se i nekada tugujem mnogo intenzivnije i mnogo duže nego što mogu sada.
Znali ste često da zaplačete na koncertu. Da li vam se takvi izlivi emocija još uvijek dešavaju, ili ste "oguglali" na suze?
Ja vam i nisam neki profesionalac. Vjerujem da je to mana, ali zaista ne znam drugačije. Vrlo mi je teško u određenim trenucima ostati pribrana, kada me pjesma pogodi u srce ili kada osjetim kod publike istu emociju. Doživljavam svaki nastup kao da je prvi i ne mogu drugačije. Mislim da bi bilo i nepošteno prema sebi, a i publici da nisam u potpunosti posvećena jer ovdje se ne radi o običnim pjesmama.
Bonus video:
