Milan Mladenović je ostavio neizbrisiv trag na rok i uopšte kulturnoj sceni SFRJ. Tome svjedoči 5. novembar, dan kada se tradicionalno širom prostora bivše Jugoslavije odaje počast sad već legendarnom muzičaru - svirkama, grafitima, novinskim člancima, filmovima...
Poznati pjevač i gitarista rođen je 21. septembra 1958, od oca Spase rodom iz Kruševca i majke Danice iz Makarske. Otac mu je bio vojno lice, zahvaljujući čemu se Mladenović pridružio klubu djece oficira JNA koji čine i Marko Brecelj, Džoni Štulić, Bajaga, Goran Bregović i Bora Đorđević.
To će biti od presudnog značaja, s obzirom da je jugoslovenska vojna klasa bila imućnija od prosjeka i pripadala u najgorem slučaju gornjem dijelu srednje klase. Tako su djeca vojnika mogla sebi priuštiti radio koji je hvatao uticajni 'Radio Luksemburg", gramofone i ploče iz inostranstva, gitare, bubnjeve...
Pobuna ove djece protiv uglavnom patrijarhalno i autoritativno nastrojenih očeva, koji su preferirali najčešće narodni melos, bitno će uticati na stvaranje one rok scene koje se rado sjećamo, za koju neki tvrde da je bila među najjačim u svijetu.
Mladenović je rođen u Zagrebu, sa šest godina se preselio u Sarajevo, a 1970. u Beograd. Zato ne čudi da ga je rat koji se 90-ih razbuktao po Jugoslaviji posebno pogodio. Početkom 1992. sa predstavnicima najznačajnijih beogradskih rok bendova je oformio grupu "Rimtutituki" i snimio antiratnu pjesmu "Slušaj 'vamo".
Sa njima je svirao na otvorenom kamionu kružeći ulicama Beograda, ali njihova poruka mira nije imala odjeka. Bend odbija da svira u Banjaluci, iz protesta zbog zapaljene džamije, a Mladenović na jednom koncertu traži minut ćutanja za žrtve bombardovanja Dubrovnika što izaziva pokliče dijela publike da ga treba uhapsiti. Sa druge strane, postaje heroj građanske Srbije zgrožene nad eksplozijom nacionalizma.
Muzičku karijeru počinje u grupi Limunovo drvo, a sljedeći bend Šarlo akrobata po mnogima je vlasnik najboljeg albuma famoznog "novog talasa" - "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." Od djetinjstva inspirisan Bitlsima, Mladenovićeva ljubav prema popičnijoj, melodičnijoj muzici bila je vjerovatno uzrok kreativnog neslaganja sa Dušanom Kojićem Kojom, ljubiteljem Stounsa i Hendriksa, koji se kako je sam rekao više bavio mračnom stranom rokenrola. Zato se Šarlo raspao prije nego što je publika mogla da shvati što je to zapravo čula.
Ekatarina Velika (u početku Katarina II) gajila je mirnije, klasičnije pop-rok obrasce zbog čega je i prijemčivija širem krugu ljudi. Ali je sadašnja popularnost EKV-a krije činjenicu da je beogradski sastav tokom dobrog dijela karijere važio za andergraund atrakciju. Jedan koncert EKV-a koji je 15. maja 1988, za vrijeme turneje "Samo par godina za nas", trebalo da se održi u Sportskom centru "Morača" u Podgorici otkazan je jer je prodato samo stotinak karata.
Ni kritičari nisu uvijek bili naklonjeni bendu, pa su neki Mladenovićevu poeziju opisivali kao hermetičnu. Petar Janjatović optuživao je svojevremeno grupu da je "upala u čist manirizam".
Posljednji nastup Mladenović je imao na Budvanskom festivalu u avgustu 1994. nakon kojeg je prebačen u bolnicu gdje je ustanovljeno da ima rak pankreasa.
Poslije tri mjeseca je preminuo sa svega trideset pet kilograma. Bilo je onih koji su pričali da je narkoman i tvrdili da je uzrok njegove smrti zapravo sida.
U vrijeme njegove smrti "dizel" subkultura počela je da preuzima mejnstrim, pa taj datum postaje traumatična prelomna tačka u istoriji srpskog rokenrola nakon koje isti biva potisnut na margine pod ekspanzijom turbo folka.
Do danas su uslijedili brojni filmovi, knjige, kompilacije, grafiti posvećeni njima. Ulice, trgovi i platoi širom bivše Jugoslavije dobijaju ime Milana Mladenovića, između ostalog i u Podgorici.
Uticaj EKV-a na njihov rad priznali su brojni muzičari od Block outa i Kande Kodže i Nebojše do crnogorskih bendova Autogeni trening i Gospoda Glembajevi, a napisani su i mnogi naučni radovi koji su se bavili stvaralaštvom Mladenovića i ekipe.
Ima i onih koji su znali za ličnu korist da iskoriste trend romantizacije i glorifikacije ex Yu rokenrola, pa tako i nasljedstvo EKV-a.
"Kad je umro, svi živi, i znani i neznani su se pokrivali sa njim. Govorili su kako ga znaju i vole. Rasprodavali su njegov leš", ispričao je Cane za "NIN".
Tako su se javile knjige sumnjive vjerodostojnosti, a projekat EKV Revisited okončan je neslavno, svađom oko novca između bivšeg bubnjara Ivana Firčija (kratko svirao u EKV-u) koji ga je pokrenuo i ostatka benda. Firči je upao i u sukob sa Milanovom majkom Danicom Mladenović oko autorskih prava.
Neki fanovi su u upali u bizarnu mitomaniju, dotle da recimo postoje svjedočenja o tinejdžerima koji nose zemlju sa Mladenovićevog groba u ampuli oko vrata. Facebook grupe kao što su "Milan Mladenović narkomančina" digle su dosta prašine provocirajući te fanove, od kojih se mnogi nisu ponašali u skladu sa EKV-ovim porukama mira i ljubavi kada su prijetili osnivačima pomenutih stranica da će ih "ubiti" i "zaklati".
Tragičnost životnih priča članova EKV-a sigurno da je kumovala jačanju legende o njima. Ranim odlaskom Milan, Bojan i Magi (koja je u Podgorici imala jedan od posljednjih nastupa) nisu stigli da eventualno pokvare svoj imidž. Valjda, kao što reče Harvi Dent: "Ili umreš kao heroj ili živiš dovoljno dugo da vidiš kako se pretvaraš u zlikovca".
Bonus video:
