Srpski reper i pisac Marčelo nastupiće 1. novembra u Podgorici u “HL klubu” sa pratećim sastavom “Filteri”, gdje će promovisati aktuelni, nedavno objavljeni knjigoalbum “Napet šou”. On je tim povodom za “Vijesti” pričao o novom izdanju, tituli repera, angažovanoj umjetnosti...
Kakva su očekivanja pred nastup u Podgorici? Da li dolazite sa bendom?
Radujemo se, veoma - od svih ex-Yu zemalja, u Crnoj Gori smo najmanje nastupali. Naravno, nipošto zbog manjka naše volje, već zato što iz ovog ili onog razloga organizatori u prethodnih deset godina nisu bili zainteresovani za tako nešto. U posljednje vrijeme prilike su sve češće tu i drago nam je što je tako. Avaj, kako ne postoji realna procjena o tome koliko bi se publike zapravo okupilo, zasada nas pozivaju bez benda - ali tu je Rade, čovjek u čijim rukama gramofon postaje instrument, Nenin snažni vokal, te Miško Ministar i ja, pa ni to nije tipičan šou. Biće novih pjesama, naravno, a biće i finog presjeka dosadašnjeg rada.
Kakav koncept stoji iza novog izdanja, što bi se moglo reći da je centralna tema albuma? Kakav je bio proces rada na njemu?
„Napet šou“, takozvani knjigoalbum ili albook, objavila je beogradska kuća “Laguna”. Riječ je o knjizi koja kroz mini eseje prati i proširuje teme novih pjesama, čiji su tekstovi takođe integralni dio djela, dok je na kraju knjige i disk sa albumom. Pored mene, na esejističkom dijelu knjige radili su i moji dragi prijatelji: reditelj Kokan Mladenović, pisci David Albahari, Mihajlo Pantić i Pavle Zelić, aforističar Dalibor Đorđević, rok kritičar Petar Janjatović, kolumnista Draža Petrović, dugogodišnji aktivista u programima izgradnje mira u regionu bivše SFRJ Milan Colić, psiholog i psihoterapeut Vladan Beara i koordinatorka organizacije ASTRA Elena Krsmanović.
Razumijem svakog ko ode odavde
Za to vrijeme, album je ugostio preko trideset vrsnih muzičara, žanrovski je slobodan i koketira sa svim pravcima koji su ekipi i meni bliski, te će se slušalac fino prošetati od džeza i svinga do roka i hip hopa. Okupio sam ovoliki broj ljudi ne bismo li zajedno pronikli u ovo domaće ovdje i sad, na način upravo suprotan onom koji danas u medijima vlada: nismo tu da šminkamo, već da rašminkavamo, ali nismo tu ni da kukamo, već da promišljamo, ne da robotski hladno ispaljujemo osude i gotove zaključke, nego da svemu tome damo ljudsko obličje i sopstvena lica. „Napet šou“ је zato je u izvjesnom smislu rijaliti emisija - ali za razliku od uobičajenog programa tog tipa, ne služi za odvlačenje pažnje od stvarnosti, nego da je prikaže kakva jeste. Proces je iziskivao svu raspoloživu energiju, ali je saradnja sa tako sjajnim ljudima učinila da užitak prevlada, uprkos tmurnim temama.
Šta misliš o tome što je Ivan Tasovac dobio mjesto ministra kulture - neki to vide kao veliki pomak u Srbiji, a drugi kao marketinški trik?
Gospodin Tasovac se u odnosu na ostale ministre veoma ističe. Frizurom.
Prvi si srpski reper koji je sarađivao sa kolegama iz BiH i Hrvatske i pozvao na izdizanje iznad etničkih i kulturnih podjela, koliko su stvari na tom planu napredovale od tada?
Veoma. Tada je, osim pozitivnih reakcija, bilo i drvlja i kamenja, dok su sve kasnije saradnje mahom doživljene kao nešto dobro i, prije svega, normalno. To više nije tabu.
Da li si ikada imao problema zbog svojih tekstova i uopšte stavova, u smislu da ti neko prijeti, dobacuje na ulici?
Naravno. Ide u rok službe i opis zanimanja, je li. U prirodi bilo kog stava jeste da ne izaziva ravnodušnost, upravo to ga čini stavom.
Da li si jedan od onih koji smatra da umjetnost mora biti angažovana i koliko je prisutan lažni angažman koji je tu da podupre prodaju?
Za razliku od politike na jednoj i lake zabave i popularne nekulture na drugoj strani, u svemu što sadrži makar tračak stvaralaštva ne postoji takva stvar kao što je trgovina emocijama. Umjetnost je loš lažov. Ona, međutim, nipošto nije svodljiva na to što se ovih dana zove “angažovano”. Gramatički gledano, riječ je o trpnom pridjevu. Dakle, ko te to angažuje? Duboko lična reakcija na uočenu nepravdu, eto ko. Sve te priče o promjeni društva i nekakvom spasavanju svijeta zapravo su u času stvaranja sporedne i udaljene: ti pišeš zato što reaguješ na nepravdu, najprije kao ljudsko biće, tek onda kao autor. I nije to jedini oblik stvaralaštva, nipošto, nego mi živimo na trusnom terenu, pa to podigne više prašine nego drugačije usmjerena djela: te pjesme, ti djelovi romana, te kolumne uvijek će biti u žiži pažnje više od nekih drugih, podjednako važnih. Nikad nisam napisao ništa što sadrži samo taj aspekt; naprotiv, spomenuto silaženje u čovjeka, lom u njemu, to je moja glavna tema. Zapravo, ako hoćeš da prepričaš bilo koje djelo svjetske književnosti, uhvatićeš sebe kako zapravo odgovaraš samo na jedno pitanje: šta mu je. Glavnom junaku ili bilo kom drugom. Sav napor svih autora usmjeren je isključivo ka tom odgovoru: ko je čovjek i zašto je baš takav. To je onaj pravi, šire sagledani angažman stvaralaštva, a jedan njegov dio jeste i podvrsta o kojoj me pitaš.
Pisanje je uvijek silaženje u čovjeka
Alternativci se u Srbiji često žale da ne dobijaju dovoljno medijske pažnje, što misliš o tim navodima? Što misliš o fascinaciji medija likom i djelom Kristijana Golubovića?
Tu nema šta da se misli, to nije stvar utiska nego faktografije. Mediji danas nisu dno, nego ono što se vidi kad se sa dna pogleda nadolje.
Ranije si izjavio da kao svoje uzore više vidiš Milana Mladenovića, Đorđa Balaševića i Boru Čorbu nego repere. Da li te razočarava kad vidiš Boru u emisijama kao što su "Pinkove zvezde" i što misliš o njegovim nacionalističkim komentarima?
Zapravo, naveden je Štulić, ali je i Balašević lijepa referenca. Dobre, legendarne pjesme ne mogu biti dovedene u pitanje onim što autori urade kasnije, one su entitet za sebe. Nikad se nisam pojavio na Pinku, ako izuzmemo što sam jednoj djevojčici, u žurbi, jednom dao izjavu, pa se sjutra ispostavilo da radi za Pink Kids ili kako se to već zove. Odbijao sam i odbijam čak i najobičniju izjavu za Pink. Moj odnos prema nacionalizmu takođe je sadržan u onome što radim.
Kako si se zaljubio u pisanje?
Riječ je, zapravo, o zaljubljenosti u Priču, a dogodila se u najranijem djetinjstvu – kliconoša je bio svako ko mi je priče prenosio ili čitao. Kada je Andrić primao Nobelovu nagradu, o priči i pričanju kazao je da “ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam prijeti i produži iluziju života i trajanja”. Bavljenje pisanjem sadrži i stalno nastojanje da se produbi sposobnost osjećanja i saosjećanja, sa drugima i sa samim sobom, te divni napor da se ono što si (sa)osjetio što bolje saopšti i prenese. U tome, čini mi se, ima nečega suštinski plemenitog, nečega što teži uzvišenom iako je u stvari riječ o poniranju, a ne o uzletu: pisanje je uvijek silaženje u čovjeka.
U raspravama o srpskom hip hopu kad god se pomene Marčelo poteže se argument da si završio književnost, objavljuješ romane, pismeniji si i obrazovaniji od ostatka repera i zato se izdvajaš. Koliko smatraš da je taj faktor bitan?
Nikad se nisam pojavio na Pinku ako izuzmemo što sam jednoj djevojčici, u žurbi, jednom dao izjavu
Nisam završio, apsolvent sam, i nipošto nisam jedini; ako sam pismeniji, to je prvenstveno zato što je moja struka najdirektnije upućena na pismenost, ili pak zato što ima ljudi koji su ponosni na nepismenost, pa je rado ističu kao da je to neka vrsta bunta i mangupluka, a ne golo iživljavanje prostakluka. Ne zanima me po čemu se izdvajam, jer ovo nije takmičenje. Ako i liči na sport, onda je najsličnije plivanju: pred svakim je sopstvena staza koju treba preplivati najbolje što umiješ. Moj posao i moja strast je pisanje, moje su ambicije pripovjedačke i jezičke, a nekakva reperska titula ne da je posljednja na spisku mojih ambicija, nego je na tom spisku odavno nema. Ne zanima nas “muzička podloga”, nego brižno iskomponovana i odsvirana kompozicija; ne zanima nas žanr, nego muzika. Mi stojimo po strani svih takvih rasprava i mislimo da one udaljavaju slušaoce od suštine ne samo našeg, nego bilo čijeg rada.
Vjeruješ li da umjetnost može mijenjati ljude?
Naravno. Umjetnost nije bespomoćna, ali isto tako ne treba umišljati ni da je magična.
Na nedavnoj promociji tvog novog izdanja najviše je bilo srednjoškolaca i brucoša, osjećaš li odgovornost prema njima kada stvaraš?
Odgovornost mora da postoji, ali, takođe, mora imati i zdravu doziranost. R. R. Martin je u jednom intervjuu govorio o tome da mu pisma čitalaca veoma znače, ali da pisanje nije demokratija: ne može se nekakvim prividnim glasanjem usmjeriti njegov sljedeći korak. Takođe, lijepo je ako su stvaraoci i njihova djela primjer nečega dobrog i valjanog, ali to i dalje ne znači da su zvanična vaspitna ustanova. Kad dijete postane izgrednik, mnogima je normalno da se uhvate više za to je li slušalo “agresivnu” muziku ili čitalo stripove pune nasilja nego za to kakva je svakodnevica njegove porodice i kakvi (ne)odnosi tu vladaju.
"Odliv mozgova" je, nažalost, tradicija na ovim prostorima, kakav je Vaš stav po tom pitanju - ostati ili poći trbuhom za kruhom?
Recimo to ovako: vaspitan sam da ostanem, ali svejedno najdublje razumijem svakoga ko ode.
Bonus video:
