Zorana Kostića Caneta, frontmena kultnih Partibrejkersa ne treba posebno predstavljati. Unikatna pojava u istoriji jugoslovenskog rokenrola, kao i njegov bend, Cane svakim pokretom i izjavom plijeni pažnju. Na kraju koncerta poručuje ljudima u publici da čuvaju svoje duše, ali kaže da ne smatra sebe za rok propovjednika, već da se zajedno sa slušaocima stvara.
Taj ritual stvaranja odigrao se i sinoć na Bedem festu u Nikšiću, gdje su Brejkersi predstavili i neke od novih pjesama sa predstojećeg albuma "Sirotinjsko carstvo". O njima, folkloru, idealima, rok sceni u Srbiji i raznim drugim temama prije koncerta je Cane pričao za "Vijesti nedjeljom".
Kakve emocije vas vežu za Crnu Goru, kako se osjećate kad dolazite ovdje da svirate?
Pa zavisi gdje. Kad dolazimo u Budvu osjećaj tjeskobe veliki je tu - zbog malih puteva, velikih građevina i provalija. Bili smo na Lake festu u Nikšiću, bilo je super, iznenadila me mlada publika, stvarno sa puno ljubavi i poštovanja prilaze svemu. Podgorica već... U kom su fazonu? U Baru je isto bilo okej. U Kotoru je bilo super, kad su upalili baklje... Zavisi, kako zahvatiš tako ti i bude, kao kod žena. Možeš da zahvatiš i raj i pakao. Ili što je rekao veliki Petar Petrović Drugi - čaša meda, čaša žuči, pa ti odluči.
Što uopšte znate o Bedem festu, koliko se uopšte interesujete gdje dolazite kada krenete na put?
Taj Petar Šundić (direktor Bedem festa), par puta smo bili u kontaktu, jako prijatan čovjek. Raspitivao sam se kod ljudi koji su bili tamo i čuo sve dobro. Idemo da vidimo sve to, ići ćemo i pod Ostrog. Malo se duže putuje, ali dobro.
Više decenija ste na putu, može li išta više da vas iznenadi?
Ne dao Bog što sve može da me iznenadi. Lijepi predjeli i sve to. Ali uvijek me iznenadi koliko su vozači idioti, koliko ne misle na druge ljude. Uvijek se desi da otvorim oči kad neko u krivini ide pravo na nas. Znaš, dugo godina si na točkovima i hoćeš da sve to bude okej. Imamo dva vozača i super su svi i pazimo na bezbjednost i ne ulazimo u rizične situacije. A predjeli... Prošli smo svuda, tako da otprilike znamo sve to. Samo možemo da vidimo da li je negdje boljitak ili sve propada. Zavisi opet od tog zahvatanja.
Kako generalno izgleda situacija, da li sve propada?
E, to je već politika, daj da pričamo o muzici. Bog neće dati da sve propadne.
Što se dešava sa novim albumom?
Album je gotov. Sad ide na postprodukciju i sve to. Jedini problem je oko tog omota, čak smo raspisali i konkurs. Ljudi suviše hoće da objasne taj naslov "Sirotinjsko carstvo", kojem ne treba objašnjenje, to je što je. Njemu samo treba neki maštoviti odmak od svega toga i u potrazi smo za nekim vizuelnim rješenjem. Vjerovatno ćemo da uradimo nešto što smo prinuđeni, da objavimo neku sliku.
Hoće li biti uskoro i neki spot?
Ja za liriku nemam priliku, ali imam nepriliku za epiku. To je tako, zavisi kako doživljavaš život. Neko piše ljubavne pjesme , neko pjesme koje pozivaju na buđenje
Ma ne. Ko to gleda više? Važno je da ta muzika bude na dohvat ruke našoj publici. Ko će da gleda muziku, nema više toga. Isto kao ovaj kretenluk sa snimanjem telefonima za vrijeme koncerta. To je baš bezveze. To je kao da nisi prisutan, nego kao da špijuniraš. Protiv toga sam i ne krijem to. Nažalost, rokenrol je poprimio mnoge odlike drugih vrsta muzike. I turbo folka. Čak ne volim da se slikam sa publikom. Volim sa djecom, mislim ne odbijam tada, ali generalno uvijek gledam da odbijem. Što ih više odbijaš, više ih privlačiš. A i ne bih da ih razočaram, s obzirom da sam ih oduševio na bini. Isto kao kada siđeš sa bine i neko ti traži intervju i baš te pita gluposti. Moraš da budeš neprijatan. Jer niko te ne pita što misliš o koncertu, kako si, jesi li se umorio... Pitaju te gluposti. To su sve nadri novinari u ovom pseudo svijetu.
Kad pominjemo turbo folk, što mislite o tezi da je porazio rokenrol 90-ih?
Nemam pojma. To su odvojene stvari. U rokenrolu se ne obrće toliko para i nema medijske pažnje, kao što ta vrsta muzike nosi sa sobom. Ali vidiš koliko su ušle te turbo folk stvari u rokenrol, to slikanje sa publikom, slikanje za vrijeme koncerta. Toliko su i neke stvari iz rokenrola prešle u turbo folk - drogiranje, atraktivne ribe... Stvari su se pomiješale. Što se tiče grupe Partibrejkers, mi smo kao neki monaški red. Možda neko popije dva piva, ali na vodi smo prije svega.
A što mislite o onoj izjavi Nikole Vranjkovića da, ako ti dijete sluša narodnjake, biće narkoman ili prostitutka?
Pitanje je koja muzika kakve poruke nosi. U toj muzici su destruktivne poruke. To su fazoni sad, a ne postoji sjutra. Jako destruktivne poruke za mladog čovjeka: pištolji, prevara, ne znam što... Dok rokenrol, to su već zreli ljudi koji zovu na neko iskustvo, da se malo stane, da se pogleda. Svi imamo iskustvo, dug put je iza nas i znamo o čemu pjevamo. Turbo folk i sve to se pojavilo niotkud. I oni prije njih su se pojavili niotkud. Hoću da kažem da je to lepeza niotkuda, muzika bez budućnosti. Što je još nevjerovatnija stvar, kad negdje čuješ neku turbo pjesmu - koliko su oni nepismeni, koliko su van ritma i svega. A i poruke su moždana varikina.
Da li je ta muzika odraz naroda ili je obrnuto?
To je dio naše pokvarenosti. Mislim kao pokvareni satni mehanizam koji pokazuje pogrešno vrijeme, ili ide unaprijed ili kasni. Mi kasnimo idući unaprijed jer nismo svjesni trenutka koji živimo. Ljudi u ovom vremenu bježe od sebe ubrzavajući to vrijeme. Naravno, nikako ne želim da pomiješam turbo folk sa kulturno-umjetničkim društvima i sa onom pravom, izvornom muzikom. Moja ćerka je bila u jednom kulturno-umjetničkom društvu tako da sam gledao kako to sve ide, ko kolo vodi... Jako sam bio zapljusnut nekim velikim emocijama. Ako pogledaš sve te djevojke kad se srede u jelecima, one izgledaju prelijepo, kao cvijet koji je tek pustio pupoljak na šarenoj livadi naše baštine. Lijepo pjevaju, izgledaju čisto. Onda vidiš one kršne momke, dječaka koji kolo vodi, koji visoko diže koljeno... Pa ti padne na pamet jedna stvar: to su sve neka kola stara po sto pedeset godina, znači oni su zahvatili vrijeme hajduka i svega toga. Znači uvijek je bilo isto, samo je mali broj onih koje zanimaju neki ideali i sloboda narodu, uvijek je bilo oteti i ne raditi. Sila Boga ne moli. Ali oni nisu kapirali da Bog silu ne voli. Zamisli sad kad ti neuki ljudi znaju da se organizuju, da naprave koreografiju, da naprave jedinstvo i harmoniju, kad neki čovjek koji nije u fazonu tih hajduka može da ih organizuje. To su kao oni prvi ljudi koji nisu svi otišli u lov nego su imali u plemenu nekoga ko je lijepo pjevao, znao nešto da ispriča. Počeci umjetnosti koji spasli su čovjeka od totalnog beznađa. Jer je Bog poslao umjetnost ljudima da upoznaju nešto lijepo u sebi, da upoznaju neku ljepšu stranu života, svoje ličnosti. Sad zamisli kad se oni penju tamo prvi sprat, drugi sprat, kršni momci, zamisli ko je to znao da osmisli. Zamisli preki ljudi koji su znali to da gledaju. Nisu oni ostavljali svoje kubure, ali dok se igralo i pjevalo nije se pucalo. Mladi su se upoznavali. Zamisli kako je taj čovjek pored sve svoje divljačnosti imao nešto plemenito u sebi gdje je mogao da se organizuje, da pokaže da zna da bude koristan, da može nekoga da sluša. To ti je isto kao kad se priča za našeg čovjeka da je ovakav i onakav, pa ode na zapad, a tamo ga lijepo organizuju, pa on pokloni povjerenje i da gazdi više nego što treba, bude najbolji radnik i unaprijedi mu proizvodnju. Čak možda na trenutak zaboravi da je samo jedan stranac. Da je stranac podsjećaju ga i u stranoj zemlji, a najviše kod kuće... Ali pošto mi živimo u pomiješanim stvarima folklor se miješa sa otrovom koji se zove - estrada. To su dvije stvari koje nemaju veze. Folklor je količnik naše suštine, ono najbolje u nama, naše predanje, baština... Estrada to nije. Estrada je ispuštanje hemikalija u prirodu, zagađivanje prirodnog ljudskog okoliša.
Pominjete rijetke koje zanimaju ideali i sloboda, da li sebe vidite kao jednog od njih?
E, nemam pojma, to ne mogu da tvrdim za sebe inače bih bio budala. Sebe bih reklamirao, što znači da negdje i nisam taj. Moje je da radim, a drugi neka ocjeni da li je to okej ili nije. Moja priroda nije takva. To što radim nekad je okej, nekad nije. Kao i pitanje tih pjesama. Dođeš do zanimljivih zaključaka. Da smo mi u stvari nesposobni svjesno bilo što da uradimo, sposobni smo jedino kad imamo povjerenja u nešto. Znači da te pjesme koje dolaze, ja sam kao prijemnik, uzemljenje... One dolaze odnekud. Ja ih primam i šaljem na zemlju narodu koji hoće da sluša i koji u tim pjesamama pronalazi neke druge motive koji meni ne padaju na pamet. Narod im daje mnogoznačnost. Gro tih pjesama je napisano dok sam prao suđe ili tako nešto, totalno bio oslobođen od sebe. Jer mi je napor da budem ja. Oslobodiš se i onda ti dolaze misli i objašnjenja i ti streseš onu pjenu sa ruku i odlaziš da zapišeš odmah. Ako ne zapišeš otići će kao da nije ni bilo.
Pitao sam jer na zadnjih par koncerata ste recimo poručivali publici da čuva svoju dušu, vidite li sebe kao nekog rokenrol propovjednika?
Ne, nikako. Kad bih to rekao navukao bih nekog ludaka ispred kuće koji bi očekivao od mene da mu sređujem život. Ne, samo iznosim svoj stav jer sam u mogućnosti da se obratim ljudima. Važno je sačuvati stvaralački pristup životu. Ja se stvaram pred ljudima, oni me stvaraju, stvaramo se svi zajedno. Pravimo harmoniju i jedinstvo. To traje sat i po, učestvujemo u nekoj iluziji sve vrijeme. Kad se završi sve to čeka te život sa otvorenim čeljustima.
U rokenrolu uglavnom ne nailazimo često na pozitivan stav o religiji, sa druge strane bendovi srpske rok scene kao što su i Brejkersi, Bjesovi, Darkwood Dub ne prezaju od duhovnih, religioznih motiva u svojim pjesmama?
Ima, bre, ljudi koji traže svoju dušu. Jer je čovjek ukraden od čovjeka. Čovjek je predstavljen samo kao jedan konzument, kao onaj ptić koji otvori svoj kljunčić i dolazi korporacija da ga nahrani, da mu da sve u ovim novim svetilištima, ovim tržnim centrima... Što se tiče pomenutih kolega i grupa, to su sve ljudi koji su dovoljno odrasli da mogu da razmisle o svom položaju u ovoj sirotoj stvarnosti. Znaš što je meni drago, što je pobijeđen... Nikad to nije pobijeđeno do kraja, naše je da se borimo. Protiv destrukcije koja je nametnuta kroz tu muziku. To su lijepe stvari, imaš i onakve i ovakve pjesme, ali to je sve lirika. Ja za liriku nemam priliku, ali imam nepriliku za epiku. To je tako, zavisi kako doživljavaš život. Neko piše ljubavne pjesme, neko piše pjesme koje pozivaju na buđenje. Bolje da se razbudim, nego da se ubuđam. Ubuđaviti se, reciklirati samog sebe znači vjerovati u neku istinu nametnutu o samom sebi. Ne postoji, bar kod mene. "Svakoga dana otkrivam ko sam, svakoga dana otkrivam šta nisam, na putu do istine gorim u lažima u kojima živim." To su riječi jedne pjesme sa novog albuma. Vidjećete. Snimili smo pločetinu za sva vremena.
Bonus video:
