Priča Bedem festa počela je prije pet godina kada su se praktično svi rok muzičari u Nikšiću okupili da odaju počast kultnom beogradskom bendu EKV. Zato možda i ne postoji bolji način da se obilježi jubilarno peto izdanje ovog festivala, koji je do sada već izrastao u ozbiljnu i u gradu piva i čelika voljenu manifestaciju, nego da specijalni gost bude upravo posljednji čovjek koji je u EKV-u svirao sa preminuli članovima, legendama srpskog rokenrola Milanom Mladenovićem i Margitom Stefanović. Posljednji bubnjar beogradskog sastava Marko Milivojević (koji je svirao u Partibrejkersima, Električnom orgazmu, E-playu...) ne samo da će nastupati na Bedem festu, već će Nikšićani imati priliku da ga dobro upoznaju tokom par dana koje će u njihovom gradu provesti uoči te manifestacije, gdje će sa lokalnim muzičarima raditi probe i pripremati nastup na kojem će uz pjesme EKV-a biti izvedene i numere sa projekta “Angel's Breath” Milana Mladenovića i Mitra Subotića. Milivojević je sa uzbuđenjem pričao za “Vijesti” o svom dolasku u Crnu Goru.
Kakva su očekivanja pred nastup na Bedem festu, što misliš uopšte o ideji projekta u koji ste uključeni?
EKV je bend u kojem sam svirao i meni je to nešto što mi je promijenilo život, zbog toga se i dalje bavim muzikom i to je poziv kojem ne mogu da odolim. Zajedno ćemo da probamo da to ostvarimo, biće to divno upoznavanje kroz muziku koja nam je svima bitna u životu.
Što misliš o odnosu prema zaostavšitini EKV-a - širom Jugoslavije ulice nose ime Milana Mladenovića, snimani su filmovi, organizovani koncerti u čast benda, objavljivane knjige?
To je jedna vrsta kulturne borbe koju svako ko se osjeća pozvanim obavlja. To je dio cijelog jednog nastojanja ljudi koje zanima kultura, umjetnost, da se dobre stvari održe, da ima gdje to da se čuje, da se sazna o tome... To su jako lijepe stvari. Super je što postoje ljudi koji vode računa o tome, koje to zanima i koji se jako trude da ne zaboravimo što je EKV značio. Uvijek postoji želja, a nekad je potrebno vrijeme da se neke od tih ideja ostvare, to je jedna borba koja traje, koja je konstantna.
Ipak ima onih koji su optuženi da zaostavštinu EKV-a koriste kako bi sebe promovisali?
To su nijanse, ima ih raznih. Ima ljudi koji se previše zalažu za nešto, pa postanu malo nezgodni za saradnju i za druženje. Imaš ljudi koji su oportunisti, koji u tome samo traže svoju korist, da budu zapaženi... Ali bitno je da se stvari događaju, a na koji način - to ne zavisi samo od ljudi koji to pokušavaju da učine. Treba tražiti dobre stvari u tome, a ostalo je nešto što se dešava okolo, na što ne treba obraćati pažnju.
Kakav je osjećaj imati titulu posljednjeg bubnjara EKV-a?
To je nešto što je meni odredilo neke stvari u životu. Mnogo sam naučio od njih. To je za mene super stvar, nije titula, to su lijepe stvari koje su se nekad dogodile.
Kako si ušao u bend?
Bilo je prvo kao neko gradsko druženje, izlasci... Mlađi sam od njih, ali rano sam upao u to, već smo se znali iz viđenja. Žika Todorović, tadašnji njihov bubnjar i ja smo bili drugari, tad sam svirao u “Brejkersima” i dogovarali smo se da se zamijenimo. On je praktično doveo mene u bend. Ne sjećam se tačno kako, ali mi smo se uveliko družili kad je ta priča krenula.
Kako je bilo tih prvih dana na probama?
Bili smo pravi drugari, oni su pazili na mene, bilo je jako lijepo. Probali smo u SKC-u, tu sam već sa drugim bendovima probao tako da mi je sve to bilo već poznato. Super smo se uklopili, kliknuli smo odmah i bili smo kao neko društvo koje se već duže poznaje. Vrlo malo smo proba imali u početku, odmah smo krenuli da sviramo, to je za nas bilo jako važno.
Priča se da je na probama EKV-a vladala vojnička disciplina, perfekcionizam?
Jeste, to je nekako prirodno dolazilo. Bili smo jako odgovorni prema tome što radimo, nije nam bilo lako, ali prirodno nam je dolazilo da radimo ozbiljno, da maksimalno budemo posvećeni. I stvarno smo imali proces rada koji je bio fantastičan.
Po čemu se taj proces razlikuje od ostalih bendova u kojima si svirao?
Na izvjestan način smo se uvijek trudili da svaka svirka bude posebna i u nekom posebnom duhu. To je bilo jako lijepo i šareno. Skoro da ne želim da izdvojim neke najbolje svirke. Bilo je jako zanimljivih stvari, prvi put sam iskusio da idem dva mjeseca na turneju. To je nešto fantastično, rijetko ko može tako nešto da osjeti
Imaš li neku najdražu svirku, najdraže sjećanje?
Na izvjestan način smo se uvijek trudili da svaka svirka bude posebna i u nekom posebnom duhu. To je bilo jako lijepo i šareno. Skoro da ne želim da izdvojim neke najbolje svirke. Bilo je jako zanimljivih stvari, prvi put sam iskusio da idem dva mjeseca na turneju. To je nešto fantastično, rijetko ko može tako nešto da osjeti. Ili svirke u inostranstvu gdje smo se dokazivali u nekom modernom svijetu. Naravno, neke svirke su neponovljive zbog prijateljstava, neke zbog svirke, neke zbog nečeg trećeg...
Ipak bilo je tada kritičara kojima se nije svidjalo to što radite?
Ne može nikad svakome da se sviđa to što radiš. Neki put je to iz dobrih namjera, ponekad previše očekuju od tebe. Neki očekuju da nastaviš određenu priču, a ti kreneš u novom pravcu i zbuniš ih. Opet kažem, treba gledati samo pozitivne stvari, jer kako u svemu tako i u muzici ima navijanja, ima svega... Ali to je kao karma, svaki bend je na kraju tamo gdje je zaslužio.
Kad pričamo o očekivanjima, da li ste osjećali pritisak, s obzirom da je EKV tad već bio popularan?
Ne, nas je to oslobodilo, samo smo se osjetili sposobnijim. To je za nas bilo kao gorivo, samo nam je omogućilo da radimo bolje i u boljim uslovima. Mi smo imali još puno toga što smo željeli da kažemo.
Što je najbitnije što si naučio od Milana i Magi - kao čovjek, ne kao muzičar?
Ono što mi odmah pada na pamet je ta ideja da ako neko ima umjetnost u sebi, ako razmišlja o njoj, ako mu je to nešto što ga okupira u životu - to je lijepo i to je nešto što niko ne može da ti uzme, da ti kaže da to treba da bude drugačije. To je tvoja mala bašta koju sređuješ kako želiš. Ako si stvarno u tome, ako se boriš za to, onda stvari počinju da se dešavaju, tvoja umjetnost počinje da dobija oblik i priznanje. To je vid neke filozofije da treba sve dati da tvoj život i tvoje djelo ostanu dosljedni. Onda počnu da se ostvaruju snovi.
Kako si doživio njihove smrti?
Nemam sad neki odgovor, tužno je bilo. 'Ajmo dalje...
Nazire li se neki novi u Srbiji?
Kako da ne. I u svijetu počinje neki novi talas nekih bendova koji su bendovi u pravom smislu te riječi, a ne neki marketinški produkti. I dosta bendova sve više kombinuje svirku sa elektronikom, čini mi se da su svi sad tome okrenuti i da je i ovdje u Beogradu to jako aktuelno. Vidjećemo što će izaći iz toga.
Na čemu radiš ovih dana?
Družim se sa bendom 'Dibidus', svirali smo sad na Zaječarskoj gitarijadi. Sa Vladom Divljanom sam imao jednu lijepu svirku u Beogradu nedavno. Zvao me je Švaba iz “Električnog orgazma” u jedan interesantan projekat, radim i sa svojim bendom, tako da je ovo ljeto baš uzbudljivo.
Galerija
Bonus video:
