Svjetski zvuk koji će biti predstavljen na SeaRocku ne dolazi samo sa one strane okeana. Za to će se pobrinuti hrvatska kantautorka Dunja Ercegović, poznatija kao Lovely Quinces, koja je svojim pjesmama i EP-em „No Room For Us“ opčinila kritiku i publiku u regionu, a i šire što joj je obezbjedilo koncerte po Evropi i SAD-u.
U prvom razgovoru za „Vijesti“ kazala je da se nada da će uživati u Kotoru o kojem je čula sve najljepše. Kaže da jedva čeka da čuje ostale izvođače, a ostaće i dan kasnije, da se po prvi put okupa u crnogorskom moru.
“No Room For Us“ je izazvao odlične reakcije?
Začudila sam se, nisam očekivala to. Ne zato što nije dobro napravljeno, nego zato što je te godine dosta albuma izbačeno, pa sam mislila da moj EP neće biti uočen. Kad sam vidjela da su ga neki proglasili za najbolje izdanje bila sam u šoku.
Možda to ni ne bih dala sebi iskreno. (smijeh) Znam da se ljudima sviđa, ali sam perfekcionista i uvijek vjerujem da može bolje. Inače bojim se studija, to mi je horor, sterilno je, nema adrenalina, moje pjesme zvuče mlako u odnosu na to kako ih izvodim uživo, ali zadovoljna sam kako je ispalo na kraju.
Da li će onda sljedeći album biti „lajv“?
To će se sigurno desiti nekad, ali ipak zato što je prvi album htjela bih da bude studijski snimljeno i da budu puni aranžmani
Kad će izaći?
2015 (smijeh) Kad tačno ne znam. Dosta pišem i želim da kad uđem u studio nisam ograničena. Htjela bih da na albumu bude najbolje od najboljeg. Želim zato da se zatvorim mjesec, dva da dovršim to što imam, napišem možda nešto novo... I ostale tehnikalije treba dogovoriti, uključiti bend ili ne, ima dosta pitanja na koja moram još da smislim odgovor.
Brzo se stvorio veliki „hajp“ oko tebe?
Hejp je dosta zeznuta stvar, mislim da se svako kome se desi plaši onoga što će doći kasnije. Tako je i kod mene. Ono što radim nosi taj talas hajpa. Jer da nisam otišla u Ameriku, imala svirke poslije i rezultat iza sebe mislim da bi hajp brzo splasnuo. Ali što je duži to je veći pritisak. Pokušavam da se ne zamaram sa tim, prvenstveno moram da ispunim svoja očekivanja što je najgore i najteže.
(FOTO: Facebook)
Prije sam se muzikom bavila za svoj gušt i nisam imala osjećaj koji sada imam da moram da nastavim da radim. Prije prvog koncerta sam imala par pjesama da su baš gotove i sve sam završila nedjelju dana prije da bih imala repertoara. Najgore je to što bez obzira što se ljudima sviđaš moraš održati isti nivo kvaliteta, ako ne i veći. Sve je to dosta zamarajuće, ali dobro se nosim, osim što mi faks malo pati (smijeh) Malo se bojim svega što slijedi, ali pokušavam da ne razmišljam o tome, sve dok me neko od novinara ne pita za tako nešto (smijeh) Uglavnom pokušavam što više da budem doma u mraku.
Nastupala si u Americi, Italiji, Austriji, Kanadi... Koliko je drugačije nego na ovim prostorima?
To je skroz drugačija kultura. Najviše me iznenadila Italija, jer na koncertu nisam čula ni bubicu. Isto u Ljubljani, nevjerovatna kultura slušanja. Jer jako je teško slušati kantautora, to iziskuje određenu dozu pažnje to nije neka muzika uz koju čavrljaš sa prijateljima i plešeš.
Primjetila sam da je vani puno jača ta kultura nego ovdje. I lakše je svirati vani, jer doma postoji hajp i očekivanja, mediji koji prate to i znaš da sve što napraviš će ostaviti traga. A vani, ružno zvuči, ali lako padneš u zaborav, ako nisi bio dobar to te manje pogađa jer nisi poznato ime, neće se širiti riječ o tome. Najteže mi je bilo u Splitu jer sam tamo odrasla, tamo je teška publika.
Tvoji tekstovi su na engleskom, možemo li očekivati uskoro neki na maternjem?
Mislim da samo u našim krajevima pitaju ta pitanja. Ima dosta bendova iz Švedske i ne znam odakle koji pjevaju na engleskom i to nije ništa novo. Ne znam jel' to do nekog patriotizma ili što, ali isključivo na engleskom pišem jer mi je cilj da me što više ljudi razumije.
Engleski je dosta melodičan jezik, nije da sam sa 12 godina kad sam počela da pišem pjesme razvijala strategije osvajanja svjetske scene, nego sam išla čisto intuitivno. Učila sam ga od pete godine i nekad mi je čak lakše da razmišljam na tom jeziku. Toliko sam povezana sa tim jezikom da mi je jako teško da se prebacim na maternji i za sada nemam potrebu da to učinim. Možda jednog dana.
Dijelila si binu sa Kurtom Vajlom, Tame Impalom, Omarom Torezom, Skunk Anansie... Ko te je najviše impresionirao?
Upoznala sam Omara i ćaskala dosta sa njim. Najviše sam se družila sa Kurtom Vajlom. On me impresionirao. Možda mu je samo bio dobar dan. Ne zamjeram ako izvođači ne vole da se druže poslije koncerta. Čak nisam prije nego sam počela da sviram to razumjela. On je bio dosta otvoren, pričao sa svima, zezali smo se, pili... Vidiš da ti posebni ljudi su dosta i čudnovati, kao da nisu sa ovog svijeta, ali na onaj dobar način.
Inače se bojim kad upoznam nekog svog heroja da ću se razočarati, ali u ovom slučaju sam bila jako zadovoljna. Nekad se desi da ih i ne vidiš, od Tame Impalae sam upoznala samo klavijaturistu i basistu. Ljudi nekad imaju fantaziju da predgrupa uvijek ima to rokenrol iskustvo sa hedlajnerima i ne znam što radimo, ali nije uvijek tako romantično.
Izjavila si da te treba zatvoriti u ludnicu ako ikada budeš srećna i da ne postoji nikakva radost u pisanju pjesama. Da li ti je patnja potrebna za kreaciju?
Piisanje pjesama mi je užasno naporno, ponekad mi ide na onu stvar. Ljudi romantizuju tu ideju. Kad pišem prolazim sve moguće faze i osjećaje. Prvo me uhvati entuzijazam jer mislim da je dobra stvar, pa pet minuta kasnije mi se čini da je sranje i da ne znam što radim.
Zapravo još nisam sigurna da li mogu da nastavim da stvaram, tek sada to saznajem. Toliko pitanja egzistencijalnih se stvori u trenutku dok pišeš da ne vidim ništa romantično u tome, doživim nervni slom petsto puta dok završim pjesmu. Muzika me ne pali toliko koliko kontakt sa publikom. Kad otpjevam to i vidim da me ljudi kapiraju onda je to nagrada. Onda vidim zašto to radim, jer to je nevjerovatan osjećaj. Što se tiče patnje...
Teško mi je da napišem srećnu pjesmu, sad sam tek neku lakšu napisala i ne znam što mi je, mislim da bi trebalo da odem u Split na rehabilitaciju jer tamo niko nije srećan. (smijeh) Zaista ne vjerujem da ću ikada biti potpuno srećna. Zvučim depresivno, ali nisam takva. Samo mislim da ako budem istinski zadovoljna životom onda nemam potrebu da se bavim muzikom, radije ću uživati nego pisati o tome.
Na pitanje gdje pronalazite inspiraciju za pjesme jednom si rekla da si izlazila sa puno kretena?
Često govorim dosta gore stvari, muškarce pretvaram u pjesmu ili šalu između pjesama. Imam puno iskustva sa idiotima. Mislim, nisu oni idioti... Ma jesu. Moje pjesme su inspirisane ljudima koji su ostavili traga na mene i situacijama.
To što sam izlazila sa dosta idiota mi pomaže da kad izvodim pjesmu budem što više ljuta i cinična. Volim da pišem o ljubavi, može mi neko zamjeriti, ali glupo mi je da pišem o politici i socijalnim temama kad nisam dovoljno stručna.
Ostavljam to ljudima koji znaju o tome. Ljubav znam otkad sam se rodila, to mi je najbliže. A pošto moram da pišem depresivne, plačipičkaste pjesme onda se obično radi o neostvarenim ljubavima i glupim situacijama. Zato sada to što sam napisala jednu lakšu pjesmu znači da sam u periodu kad nisam upoznala nikoga ko me toliko iznervirao i sad sam u potrazi, tako da ću morati da stavim oglas u novine da tražim nekog macana da mi slomi srce, tako da mogu da završim taj album na miru.
Galerija
Bonus video:
