Sa dvije premijere koje su do sada izvedene - „Amadeus“ Pitera Šafera, u režiji Dore Ruždjak Podolski, i plesna predstava „Don Žuan“, u koreografiji Maše Kolar, a obje su pokupile sjajne kritike i sa budvanskog festivala ispraćene ovacijama publike, Grad teatar iznova je dokazao svoj rejting jednog od najozbiljnijih i najuglednijih producenata u regionu.
Plesna verzija priče o vječnom zavodniku čijem je jeziku ljubavi nemoguće odoljeti, urađena u koprodukciji sa Bitef teatrom iz Beograda i festivalom Riječke ljetnje noći, koju izvodi trupa Bitef Dens Company, osim po koreografskom konceptu i odličnim igračima posebno je zanimljiva zbog još jednog autorskog djela - originalne muzike koju je komponovao i uživo izvodi na sceni „Rundek Cargo Trio“.
Ova verzija „Don Žuana“ mogla bi biti zapamćena po muzici koja u priči o lucidnom, privlačnom, inteligentnom, šarmantnom, arogantnom, toplom, bliskom, a opet i nasilnom i manipulativnom osvajaču žena koga neprestano razdire ljubavna čežnja, takođe „igra“ glavnu ulogu.
Kako se pokazalo tokom tri premijerne večeri, „Rundek Cargo Trio“ donio je na scenu muziku koja zavodi gledaoce, opčinjava, i stvara tu neobičnu i magičnu atmosferu u predstavi.
"Mislim da je premijera bila prekrasna, publika je pokazala puno energije i unela novu snagu u predstavu, i zapravo je vrlo važno, i vrlo lijepo kad se zaista dogodi taj pravi susret gledalaca i teatra", kaže Darko Rundek.
"S druge strane, Maša Kolar je predstavu završila tjedan dana prije premijere, tako da smo negdje svi bili sigurni u ono što radimo. Ako govorimo o muzici, moram reći da smo je Isabel, Dušan Vranić Duco i ja, misleći na neke osobne teme, s lakoćom zajedno napravili. Nekako je sama izašla iz nas, i onda smo Maši dali puno više muzike nego što je u predstavi ima, da bi na kraju izabrali ono što je najatraktivnije i što se najviše povezivalo sa onim što je ona koreografirala".
Prošlog ljeta na festivalu Grad teatar takođe je bila prisutna vaša originalno komponovana muzika - u predstavi „Brod za lutke“, po drami Milene Marković, u režiji Ane Tomović, koja je dobila brojne nagrade i postigla veliki uspjeh u regionu. Koju vrstu izazova treba da ima neka predstava ili film da biste radili muziku?
"Tu predstavu sam prihvatio da radim jer sam sa Milenom Marković imao neke zanimljive susrete i vrlo je cjenim, a već sam prije poznavao i rediteljku, tako da je to bilo odlučujuće. Zanimljivo je možda da me je tek tekst najprije odbio svojom grubošću, ali kasnije, kada sam ga ponovo pažljivije pogledao, bio sam oduševljen, jer je nešto toliko nježno i vrlo potresno izašlo iz te priče.
U slučaju „Don Žuana“, taj njegov karakter, taj arhetip, stereotip, taj tip, mene osobno zanima, vjerujem da je negdje u svakom muškarcu, i bilo mi je zanimljivo da tu temu istražimo na ovakav način, kroz muziku. Pored toga, to je bila prilika da izvodimo muziku koju volimo, da sviramo slobodnije, da ta muzika služi nečemu".
Komponovali ste muziku za više od trideset pozorišnih i i filmskih djela, ali je „Don Žuan“ vaša prva plesna predstava. Taj teatar vas više obavezuje nego dramski?
"Ovo je prva plesna predstava našeg trija, ali smo Isabel i ja radili muziku za plesnu predstavu u Vankuveru prije nekoliko godina, i to je bio naš prvi susret sa plesnim teatrom, u kome je muzika jedini „tekst“. Ona gledaoce vodi kroz komad i nadvladava ono što treba da se čuje, dok u dramskoj predstavi ima drugačiju funkciju".
Koliko vam imponuju ove dobre kritike koje ste dobili u Budvi nakon premijere, i šta je ono što ste vi željeli da kažete o Don Žuanu, junaku o kome su pisali De Molina, Molijer, Bajron, Puškin, Kjerkegor, Kami..., a rekli ste da vas on i lično zanima?
"Drago mi je, naravno, zbog dobrih kritika, ali mislim da muzika uvijek mora da bude sugestivna, i mi smo se radeći tu miziku najpre stavili u službu koreografkinje Maše Kolar. Ako govorim o ličnom odnosu prema Don Žuanu, mene su neko vrijeme smatrali muškarcem koji je zavodljiv, neću reći da je zavodnik, i to mislim da se to osjeća da me žene na neki način fasciniraju.
To je slična fascinacija ženama koju ima Don Žuan - on je plemić, obrazovan, inteligentan, maštovit, šarmantan, a pojavljuje se u vrijeme katoličkog morala, kada je seksualnost prikrivena, povezana sa osjećanjem krivice, i dozvoljena jedino u službenom braku, mada je u to doba bilo dosta razbluda.
U hipokriziji koja se stvara zbog te tradicije koja postoji, ima puno stvari koje se prelamaju kada govorimo o Don Žuanu - od emotivnog problema koje doživljavaju žene koje on nakon zavođenja ostavi, pa do društvenih, ali je on u svakom slučaju vrlo zanimljiv i uzbudljiv lik. I u smislu neke individualne pobune, nepristajanja na lažne dogme koje ima svako vrijeme, i može biti neka vrsta kritike izvještačenom i iskvarenom društvu.
Ako ovog lucidnog, negdje i romantičnog, muževnog i neodoljivog zavodnika obilježavaju okolnosti, ambijent i trend vremena u kojem živi, kakav je Don Žuan naših dana?
"Obrazac takvog Don Žuana je nekada funkcionirao, možda negdje funckionira i sada, ali se u naše vrijeme troše i pojeftinjuju svi arhetipovi i pretvaraju u stereotipe. Zato se današnji Don Žuan pojavljuje u nekim kič ulogama u „sapunicama“, gdje se taj sindrom na isti način i „puni“ i „troši“.
Ovdje vas doživljavaju kao „svog“ muzičara, isto tako u Srbiji, BiH..., i kaže se da se svih ovih godina koje su nam „pojeli skakavci“ nikada niste osporili nijednim ni profesionalnim, ni ličnim gestom. To ipak nije bilo lako?
"To je zato što iza mene stoji jaka žena! Iako me žene fasciniraju, oženjen sam čovjek i moja žena mi je puno pomogla da donesem neke odluke koje su se danas pokazale tačnim, ali do kojih, moram priznati, nismo dolazili lako. Danas je ipak puno lakše, mislim da je komunikacija na ovom prostoru, posebno ta kulturna i umjetnička saradnja na dobrom putu da postane normalna".
Jergović na Trgu pjesnika, Viardo u Crkvi Santa Marija
Kao jedan od događaja ovogodišnjeg Književnog programa Grada teatra izdvaja se autorsko veče Miljenka Jergovića, prošlogodišnjeg laureata Nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“.
Jedan od najcjenjenijih i najangažovanijih autora u regionu, baš kao i Stefan Mitrov Ljubiša koji je o jeziku često govorio i pisao, svojim djelima iznova dokazuj da je jezik najmoćnije sredstvo izražavanja, kako je zapisao žiri, David Albahari, Božo Koprivica i Vida Ognjenović, prethodni lauerati ove nagrade, i ko to bogatstvo raskuje u petparce žargonskog prenemaganja, na pogriješnom je putu.
Isto tako, kao i Ljubiša, Jergović osjeća zov javne scene i hrabro mu se odaziva – on je onaj koji u svojim kolumnama podsjeća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet. On doslijedno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam prijeti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živjeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna.
Muzički program Grada teatra predstaviće budvanskoj publici još jednu zvijezdu svjetske pijanističke scene, ruskog virtuoza Vladimira Viarda, dobitnika mnogih zlatnih medalja i visokih nagrada na interancionalnim takmičenjima.
U crkvi Santa Marija večeras u 22 sata predstaviće se djelima Šuberta, Lista i Rahmanjinova.
Galerija
Bonus video:
