Nije rijetko da se na regionalnoj sceni pojavi novi, mladi bend koji se publici kroz pjesme obraća na engleskom. Sa uticajem globalizacije mnogima djeluje to prirodno, u nekim žanrovima i prirodnije nego pisati na svom jeziku. Sa pojavom Interneta takođe su mnogi počeli da se nadaju da bi se mogli probiti van granica ex Yu, obratiti širem auditorijumu i na taj način podići nivo svoje karijere iznad onoga što se nudi na brdovitom Balkanu. Vrlo malo je onih koji su u tome uspjeli od raspada Jugoslavije i proboja Laibacha koji je postavio domaći zadatak svima ostalima sa sličnim ambicijama u smislu globalnog dosega kad je u pitanju publika.
Rolin Humes jedan je od bendova novije generacije koji ne skriva želju i ambiciju da se probiju na šire tržište od ovog regionalnog. Pobjednici Royal Festa 2014. na toj manifestaciji dobili su, kao i ostali takmičari, da obrade pjesmu Dina Dvornika koju su preveli na engleski kako bi ostali dosljedni svom stilu. Već su stigli i da zasviraju u SAD kao pobjednici Croatian Blues Challengea. No frontmen Robert Džejms Hudulin ističe da to nije osnovni razlog što je odlučio da piše na engleskom.
„Engleski je moj prvi jezik, i dan-danas mi je lakši, iako mi se zapravo čini da ne znam ni hrvatski ni engleski dovoljno dobro. Pokušao sam i na hrvatskom da pišem tekstove, ali nisam dosegao taj nivo da budem zadovoljan napisanim”, priznaje on.
U nekim žanrovima pisanje na engleskom dođe prirodnije nego u drugim. Bendovi kao što su Irish Stew of Sindidun i Orthodox’s Celts vidjeli su to kao logičan izbor, budući da je njihov stil baziran na irskoj tradicionalnoj muzici. Nije imalo mnogo smisla prepjevavati na srpski narodne pjesme sa tog ostrva u Atlantiku, a kako pjesme na srpskom zvuče preko irske muzičke podloge je eksperiment koji tek predstoji.
“Sam koncept irske muzike je takav da je prirodno da se pjeva na engleskom jeziku. Pokušavali smo ranije da napravimo poneku pjesmu na srpskom, ali to jednostavno nije bilo to, što opet ne znači da se u nekoj budućnosti neće desiti da uspijemo da napravimo tako nešto”, ističe Bojan Petrović, frontmen grupe Irish Stew.
Kad je u pitanju regionalna metal scena, takođe se najćešće piše na engleskom, ali to nije obavezno, objašnjava Srđan Mišović, frontmen nekoliko crnogorskih bendova (Abhoth, Hostis...) čija su djela stizala čak i do Indonezije.
“U metalu nema nekih kanonizovanih pravila, svako piše kako mu odgovara. Praksa je da se u death metalu tekstovi uglavnom pišu na engleskom, mada sam slušao i dosta bendova koji svoje lirike pišu na maternjem. Jednostavno, našoj priči je najviše odgovarao engleski jezik zbog tema o kojima pjevamo i atmosfere koju želimo postići. Na srpskom sam npr. pisao tekstove za ‘∅’, moj nekadašnji blackened punk bend jer je toj cjelokupnoj priči to ležalo i odgovaralo, tako da nisam apsolutno isključiv po tom pitanju”, kaže muzičar.
Oni koji pišu na engleskom često ističu da je u pitanju zvučniji jezik, čije riječi često manje patetično djeluju od naših, pa je zato lakše pisati na njemu. Crnogorska pjevačica Marija Božović, koja posljednjih godina nastupa pod pseudonimom Maria B, predočila je “Vijestima” da je pisanje na engleskom za nju bila neka vrsta oslobođenja. Sigurno da joj je pomoglo i to što je studirala taj jezik.
“Shvatila sam u jednom trenutku da ja sa tom vrstom muzike kojom se bavim ne mogu sebi da pružim nikakvu sigurnost i budućnost i onda sam odlučila da iskoristim neke druge talente, završila fakultet i odlučila da radim muziku kakvu volim. Zbog toga sam krenula da radim pjesme na engleskom jer sam porasla i sazrela muzički u tom periodu života kad sam najviše slušala hip hop/r’n’b/soul, tek je kasnije došao džez, pa me to povuklo da pravim fuziju tih zvukova”, kaže ona.
Na Marijinom prvom albumu koji je na crnogorskom ona je pisala pola tekstova, ali smatra da engleski bolje leži muzici koju sad radi. A i onome što želi da izrazi.
“Na engleskom nikad ne zvuče toliko patetično tekstovi koliko znaju na našem da zazvuče. I zato mi je prirodnije bilo da izrazim ono što sam mislila i osjećala na engleskom, jer po prirodi nisam patetičan čovjek”, priča pjevačica kroz smijeh.
Sa druge strane, većina sagovornika su saglasni da će riječi na maternjem ako se poslože kako valja vjerovatno ostaviti jači emotivni utisak na slušaoce sa ovih prostora. Ipak, ne opterećuju se mnogo sa tim. Petrović je uvjeren da je napravio pravio izbor.
“Nismo se posebno opterećivali time nikada. Nama je najvažnije da sa autorske strane to što radimo bude što iskrenije, pa je za nas upravo jači emotivni izražaj kada je tekst na engleskom. A mislim i da vrijeme radi za nas, jer sve više ljudi u regionu zna engleski, pogotovo ona mlađa generacija, tako da će se taj jezički jaz vremenom svakako smanjiti”, priča on.
Istog mišljenja je i Božovićeva, koja smatra da je danas lakše na ovim prostorima pjevati na engleskom nego kada je ona počela.
“Mislim da se to dosta pomjera zbog globalne scene koja je kod nas zaživjela. Ali isto po ovim aktuelnim festivalima vidim ljude koji zaista dosta znaju strane muzike i sve te tekstove. Uz to, društvene mreže i slično neminovno je bilo da se unaprijedi engleski jezik u odnosu na prošlost, kad nije toliko ljudi na ovim prostorima koristilo taj jezik, pa im je možda bilo lakše da su nađu u tekstovima na našem”.
Hudulin ne spori emotivnu snagu riječi na maternjem, al i ne priznaje da je lakše pisati na engleskom.
“Naravno da tekst pisan na maternjem ima jači emotivni uticaj na ljude iz regiona, jer im je bliskiji i bolje ga znaju, ne moraju da razmišljaju o riječima, traže rječnik i razmišljaju što zapravo nešto znači ili ne. Sad, koliko je lakše ili teže pisati na određenom jeziku je kao i pričati koji je instrument teže svirati”, smatra pjevač i klavijaturista.
Mišović ističe i da bend sa jednim te istim fondom engleskih riječi rizikuje da upadne u tekstualni kliše. Mada to nije naravno isključeno ni ako se bend obraća na maternjem.
“U black metalu ima više tekstopisaca na maternjem. Npr. The Stone iz Srbije piše na srpskom unikatne tekstove sa mnoštvom arhaizama, a mnogi ih smatraju najvećim srbijanskim metal bendom. Njihovim tragom je pošlo mnogo bendova i pretvorilo pisanje na maternjem u uobičajenu stvar, maltene ga klišeizirajući. Ta priča nama nije odgovarala, pa smo se odlučili za engleski, s obzirom da su nam recimo u Abhothu tekstovi bazirani na opusu pretežno američkih pisaca, u Goblin Zeppelinu u samom našem zvuku ima dosta američkog delta bluza (kako muzički, tako i lirički), a u Hostisu jer smo tako lirički najprije mogli da dopremo do slušaoca i prenesemo našu poruku i poziv na buđenje”, dodaje budvanski metalac.
Melodija nas tjera da dižemo ruke, lomimo čaše, plačemo...
Kada je u pitanju proboj na inostrano tržište, sagovornici “Vijesti” većinom ipak smatraju da nije bitno da li je tekst na engleskom ili maternjem jeziku, mada može u nekim slučajevima da pomogne. Postoji i primjer Dubioze kolektiv koja piše i na engleskom kako bi se obratila svojoj evropskoj publici, al i na maternjem da bi ostali bliski regionalnoj. Suprotan primjer je srpski Repetitor, bend koji pjeva na svom jeziku i koji se ne može pohvaliti naročito komercijalnim zvukom, ali mu to nije smetalo da proputuje svijet i da se nedavno na turneji pridruži popularnoj kanadskoj grupi Arcade Fire.
“Tekst je bitan, ali mnogima zapravo nije, znaju tekstove pjesama i pjevaju ih, ali nemaju pojma o čemu se radi, melodija je nositelj svega, ona nas tjera da dižemo ruke, lomimo čaše, plačemo... Moram priznati da i ja imam mnogo pjesama i autora čiju muziku volim, ali mi njihov jezik nije najblisliki, no to me ne sprečava da uživam i da me ponese i dirne”, objašnjava Hudulin.
Petrović kaže da dosta toga zavisi od publike kojoj se bend obraća, te da ako se ganja karijera u inostranstvu onda može biti od pomoći što su pjesme na engleskom.
Da bi se postigao uspjeh van prostora ex Yu, jezik je očigledno manje bitan i samo jedan od faktora koji moraju da se poklope. Božovićeva smatra da čak ni rad i trud nisu dovoljni sami po sebi.
Bonus video:
