Umjetnik za kojeg se može reći da emocijom vaja muziku, da pjeva gudalom i da plijeni toplinom kakva se rijetko srijeće, violinista Nemanja Radulović, treći put je bio gost KotorArta. Na ovogodišnjim Don Brankovim danima muzike nastupio je na prepunoj Ljetnjoj pozornici, u ponedjeljak. Sa svojim ansamblom Dabl Sens izveo je violinske koncerte Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija , kao i djelo Nikolaja Rimskog-Korsakova, Šeherezadu u aranžmanu kompozitora Aleksandra Sedlara.
Obrazovan u Srbiji, Njemačkoj i Italiji, Radulović je učio od najboljih savremenih pedagoga, kao i od čuvenog Jehudija Menjuhina. Do sada je nastupio s vodećim svjetskim orkestrima u najpoznatijim dvoranama kao što su Karnegi hol (Njujork), Koncertgebau (Amsterdam), Sala Berlinske filharmonije, Sala Plejel (Pariz), Santori (Tokio), Pozorište Kolon (Buenos Ajres). Osnivač je i vodeći član ansambla Đavolji trileri, s kojim se predstavio prošle godine na KotorArtu, kao i ansambla Dabl Sens, s kojim je snimio kompakt-disk 5 Seasons, s djelima Vivaldija i Sedlara. Za Izdavačku kuću Dojče Gramofon, čiji je ekskluzivni umjetnik, snimio je prošle godine album Tchaikovsky, s Koncertom za violinu i Varijacijama rokoko Petra Iliča Čajkovskog.
Na KotorArtu ste izveli Vivaldijeva Četiri godišnja doba i Šeherezadu Nikolaja Rimskog-Korsakova. Zašto ste se odlučili za takav program?
- Odlučili smo se za Vivaldijeva Godišnja doba, jer ove godine slavimo deset godina postojanja ansambla Dabl Sens. To je bila prva kompozicija koju smo kao ansambl spremali. ŠeherezadaKorsakova, u aranžmanu Aleksandra Sedlara za gudački ansambl, klavir, violinu i naratora, posljednje je djelo koje smo naučili. I za nas, i za Saleta ovo je bio dosta veliki izazov. Sve se to nekako „kuvalo“ više od godinu dana, dok nismo dobili finalnu partituru. Po meni, i reakcije publike, i rekakcije kolega, jako su dobre. Tu je i Tamara Aleksić koja kao narator uvodi u priču. Ipak, glavna riječ je ostavljena nama, to jest muzici.
Dva dana prije nastupa na Don Brankovim danima muzike, nastupili ste na Boljšoj festivalu u Drvengradu, u okruženju gotovo netaknute prirode. Kako ste zadovoljni rekacijma tamošnje publike?
- Tamo je stvarno divna publika. Postoji razmjena generacija, mladih muzičara i lokalnih ljudi koji nemaju naviku da slušaju klasičnu muziku. Nevjeravatno je i to što imate utisak da je apsolutno svaki čovjek koji tamo radi na svom mjestu.
Na KotorArtu ste nastupili takođe na otvorenom, na Ljetnjoj pozornici, ali u jednom istorijskom okruženju. Kako doživljavate ta mjesta, koja nisu tipične koncertne dvorane?
- Mnogo je lijepo svirati na mjestima, posebno ljeti, koja nisu uobičajene koncertne sale. Smatram da muzika svuda treba da se svira i da se dijeli. Različiti ambijenti mogu da nas inspirišu na različitu interpretaciju. Eho, akustika, sve to je dosta drugačije, što nas navodi da se i mi mijenjamo i da budemo slobodniji i prema publici, i prema interpretaciji. Bez obzira na to što ponavljamo isti program, treba da budemo nešto drugačiji.
Ovogodišnju koncertu sezonu obilježili ste violinskim konceratima Čajkovskog, Prokofjeva i Hačaturjana. Šta je u planu za narednu sezonu?
- Hačaturjan će biti i dalje aktuelan, zato što disk izlazi novembra i zvaće se Bajka. Tu će biti i Hačaturjanov Trio, sa klarinetistom Andreasom Otensamerom i pijanistkinjom Lor Favr-Kan, kao i Šeherezada sa ansamblom Dabl Sens, i još dvije nove kompozicije Sedlara. Snimao sam s Istanbulskom filharmonijom i dirigentom Sašom Gecelom.
Zašto se CD zove Bajka?
- Zove se Bajka baš na našem jeziku zato što za mene bajka ima više značenja - to je priča, imaginacija, to je saradnja s ljudima koje poštujem i koje volim. A i sama muzika je bajkovita. Hačaturjanov Koncert apsolutno može da se stavi u neku dječiju priču ili da se napravi film s tom muzikom.
Sjećate li se omiljenih bajki iz djetinjstva?
- Sjećam se da sam voleo da gledam ruske bajke, koje su se emitovale na RTS-u dok smo bili klinci - sjećam se Snježne kraljice.
Šta je Vaš najveći izazov u muzici?
- Trudim se da u kompozicijama koje sviram godinama pronađem uvjek nešto novo, pronađem slobodu, shvatam da interpretacija može da se mijenja. Uz održavanje nivoa što se instrumentalnog dijela tiče, umjetnička strana interpretacije treba da putuje, da se više usmjeravam na trenutno stanje, onako kako se osjećam.
To je onda konstantni izazov.
- Da. Baš na Boljšoj festivalu mladi talenti koji su se tamo takmičili podsetili su me zbog čega sam počeo da se bavim ovim poslom. U njima ima radosti, želje, vježbaju po cijeli dan. Kada uđemo u posao, zbog opterećivanja detaljima i odgovornosti koja je sve veća i veća, zaboravimo da su ljudi koji nas prvi put slušaju ili koji zbog nas ponovo dolaze, tu da bi uživali. To je nekako najbitnije, a onda interpretacija postoje najveća magija.
Šta je Vaš najveći izazov u životu? Neko voli ekstremne sportove, šta Vi volite?
- Volim zabavne parkove. Imao sam godišnju kartu za Diznilend sa svim opcijama, da mogu bilo kada, u bilo kom trenutnu da idem, čak i dva sata ranije kako ne bih čekao u redu. Nažalost, od prošlog ljeta nisam stigao da idem.
Francuska je pobjedila u fudbalu. Jeste li navijali?
- To je bilo kada smo s Mokre Gore doputovali u Kotor. Jedan dio ansambla je bio ostao u Podgorici, kako bi odgledali utakmicu do kraja, a ja sam došao u Kotor, kako bi se vidio s Vama. Moram da budem iskren, navijao sam i za jedne, i za druge. Bez obzira na to što imam francuski pasoš, drago mi je da neko s naših prostora zabilježi takav uspjeh. Međutim, najviše me je obradovala Noletova pobjeda. Od kako je počeo Vimbldon, svi smo pratili šta se dešava. U našem ansamblu se nalaze njegovi veliki fanovi. Sjećam se kada je igrao polufinale, polovina nas uopšte nije mogla da spava. Nismo mogli da dočekamo sjutra popodne.Postavljam uglavnom anegdote i slike s putovanja
Kada je riječ o kamernoj muzici, ove godine ste intenzivno sarađivali s klarinetistom Andreasom Otenzamerom i harmonikašicom Kesnijom Sidorovom, koji su ranije bili gosti KotorArta. Svi ste eksluzivni umjetnici Dojče Gramofona. Jeli to jedan od razloga za saradnju?
- Nije. S Andreasom sam se upoznao prije par godina na dodjeli nagrada. Ljudi koji su događaj organizovali izrazili su želju da nastupamo zajedno. Ja sam naravno znao ko je on, iako ga ranije nisam slušao. S njim je stvarno lako sarađivati. A s Ksenijom, upoznao sam se prije nekoliko godina u Parizu, kad je nastupala s Milošem Karadaglićem, s kojim sam na tom koncertu takođe svirao. Oduševio sam se Ksenijom, jer priča naš jezik. Imam utisak kao da se poznajemo cijeli život. Onda smo napravili program kao kvartet, zajednos pijanistkinjom Lor Favr-Kan.
Vašе stranice na društvenim mrežama su prilično aktivne. Da li ih sami ažurirate ili imate pomoćnike?
- Imam pristup društvim mrežama i shvatam da je jako bitno da stvarno stojimo iza onoga što postavljamo. To je bitno za ljude koji nas prate. Polazim od sebe: kad ja pratim nekog, volio bih da mi se taj direktno obraća. Međutim, postoje i drugi ljudi koji imaju pristup i koji postavljaju snimke koncerata. Ja postavljam uglavnom anegdote i slike s putovanja.
Bonus video:
