"Ovo je Čikago", viče Kanye West, trenutno vjerovatno najpopularniji reper na svijetu, nakon pominjanja imena andergraund izvođača iz Čikaga - L.E.P. Bogus Boysa, Chief Keefa i King Louiea, čiji proboj do zvijezda bi mogao da pomogne Westu više nego njima. Taj momenat na Westovom remiksu za Keefovu numeru "I Don't Like" bio je signal koji je uputio sva svjetla na čikašku rep scenu, koja je trenutno na vrhuncu svoje kreativnosti.
Treći najveći grad u SAD Čikago rodio je haus scenu, ali nikada nije bio naročito reprezentovan na nacionalnoj hip hop sceni. Trenutni rep preporod u ovom gradu izgleda da se dešava na svim nivoima, u sudaru mlađih generacija sa novim tehnologijama i jeftinom distribucijom. YouTube kultura uzdigla je svijest o lokalnim umjetnicima, pogotovo o uličnoj rep sceni na istočnoj strani grada poznatoj kao "drill scene", poznatoj po sporim bitovima i reperima kao što je 16-ogodišnji Keef, King Louie, Lil Durk i Lil Reese.
Od momenta kada se Kanye West probio reperi iz Čikaga imali su momente komercijalnog uspjeha, ali su svi, kao i sam West, napuštali grad da bi napravili karijeru. Prvi znak da će se stvari preokrenuti bio je proboj L.E.P. Bogus Boysa krajem 2010. Njihov spot za "Goin in 4 the Kill" privukao je veliku pažnju na grad. Westov bivši menadžer Džon Monopoli postao je jedan od osnivača nezavisne etikete Lawless Inc, koja je uskoro prigrlila King Louiea kao glavnog izvođača. Zatim je prošle godine Chief Keef odjednom iskočio niotkuda i potpisao ugovore sa Interscopeom i Dr Dreom.
Ali ono što je svima dalo vjetar u leđa bio je pritisak koji se gradio posljednjih godina, kako je sve veći broj najsiromašnijih iz Čikaga dospijevao na Internet prvi put. Na čelu ovog pokreta bila je "drill" scena koja se stvarala na ulici, u mreži klubova i žurki, kao i u srednjim školama. Kada je ovaj pokret konačno eksplodirao sve oči bile su uprte u grad koji je imao da ponudi čitavu paletu radikalno drugačijih zvukova stvorenih u totalnoj izolaciji.
Zvuk hip hop scene u Čikagu je zvuk ekstremne segregacije. Bijelci iz Čigaka jednom su zasuli Martina Lutera Kinga kamenjem kada je marširao kroz njihov grad, a i danas je to mjesto tačka najveće rasne netrpeljivosti u SAD.
Kada se jedna od legendi čikaške haus scene Frenki Nakls preselio u Čikago iz Njujorka 70-ih godina prošlog vijeka bio je šokiran koliko su drugačije stvari izgledale. Kada je počeo da se bavi DJ-ingom primijetio je odvojenost publike, ali je mislio da je problem njegov pristup, a ne postojeće predrasude.
"Bijela djeca nisu željela da idu na iste žurke gdje su crna", kazao je istoričaru plesne muzike Bilu Brusteru. Ako ste crnac dovoljno je da se provozate vozom južno od Ruzvelta i vidjećete bijelce kako masovno napuštaju javni prevoz. Ili se raspitajte o bivšem detektivu Džonu Bardžu koji je prema pričama vodio tim koji je slobodno mučio i terorisao crnce na južnoj strani grada tokom 70-ih i 80-ih bez gotovo ikakvih zakonskih reperkusija, sve dok nije 1993. konačno dobio otkaz.
Danas je nasilje u Čikagu dostiglo tačku ključanja i sve je više nevinih žrtava i kolateralne štete. Prema pisanju "New York Timesa" broj ubistava skočio je za 38 odsto u odnosu na prošlu godinu. Sve ovo uticalo je da se Keefova kontroverzna muzika čuje širom grada, a njegova mladost i bezobzirni tekstovi puni referenci na lokalna mjesta, bande i likove znak su da je kontrola nad mlađim generacijama potpuno izgubljena u ovom gradu.
Segregacija u Čikagu ne oslanja se samo na rasnu osnovu - društvene grupe podjeljene su po bandama, školskim sistemima, čak i po kvartovima. Čikaški hip hop reflektuje ovu podijeljenost, a grad je u rep pjesmama dobio novi brutalni nadimak - Čirak.
Šta znači kada trenutno najvitalniji američki hip hop dolazi sa jedne od najsmrtonosnijih adresa, gdje su i žrtve i autori jednako mladi, siromašni i tamnoputi? Lako je kritikovati povezanost nasilja i pop muzike, ali je i pogrešno, jer ako bi muzika sjutra stala, ubistva ne bi. Mladi reperi iz Čikaga na sveprisutno rastuće nasilje odgovaraju tako što ga izazivaju, ignorišu, prigrle, iskoriste, bježe od njega - ponekad sve to odjednom. Svaka pjesma je drugačija, ali je svaka implicitna deklaracija o preživljavanju.
"Dis Ain't What U Want" Lil Durka jedna je od najreprezentativnijih pjesama nove čikaške scene sa svojim sporim uličnim hvalisanjem razvučenim preko cvokotajućeg pogrebnog marša.
Kada dvadesetogodišnjak pjeva "They say I terrify my city" ("kažu da me se grad stravi") to zvuči kao delta bluz lament iz budućnosti. Ali lakoća njegove misli dolazi sa teškim podtekstom: što je to toliko strašno u muzici?
"Dis Ain't What U Want" možete čuti u vašingtonskom metrou, ali ta pjesma nije postigla ni približan uspjeh kao numera "I Don't Like" Chief Keefa. Tadašnji 16-godišnjak potpisao je ugovor sa izdavačkom kućom navodno vrijedan 6 miliona dolara i skrenuo pažnju na "drill" zvuk i čikašku rep scenu.
Međutim, dok se mastilo na papiru osušilo mnogi su požurili da kritikuju izdavačku kuću Interscope Records zbog promovisanja muzičara sa kriminalnom prošlošću. Keef je ugovor potpisao dok je bio u zatvoru, a Lil Durk je nešto kasnije uhapšen zbog upotrebe vatrenog oružja, par sedmica prije nego što je trebalo da mu istekne uslovna kazna zbog iste stvari. Durk je završio u zatvoru, a u međuvremenu je izašao njegov mikstejp "I'm Still a Hitta" na čijem omotu su se našli pištolj i grudva kokaina.
Koji mjesec kasnije onlajn magazin o popularnoj kulturi "Pitchfork" objavljuje video tada 16-ogodišnjeg Chief Keefa kako puca iz pištolja u streljani u Njujorku, a u pauzama puši marihuanu. Video je i pored brojnih kritika na račun "Pitchforka" da eksploatiše mladog Keefa ostao onlajn još tri mjeseca.
U istom trenutku broj ubistava u Čikagu porastao je za 39 odsto u odnosu na isto vrijeme prošle godine.
Džozef Kolman, 18-godišnji reper poznat pod pseudonimom Lil JoJo nešto kasnije upucan je dok se vozio na biciklu, a Chief Keef je na Twitteru uz smijeh prokomentarisao da je JoJo želio da bude kao on, pa policija otvara istragu o Kifovoj povezanosti sa smrću mladog repera.
"Stereogum", "Fake Shore Drive", "The Fader" i "Pitchfork" koji su podosta zaslužni za hajp oko Chief Keefa nisu prenijeli ništa u vezi sa ovim slučajem, ali je posljednje pomenuti ubrzo uklonio video iz streljane nazvavši ga greškom, a reper biva optužen za posjedovanje oružja na osnovu tog snimka.
Nakon svega desetak dana na Internetu je isplivao video Lil Reesa koji je pretukao jednu djevojku, a ranije pomenuti mediji ni o tome nisu ništa objavili.
Ipak, kako tvrdi Endru Barber, urednik "Fake Shore Drivea", u posljednje vrijeme stvari se mijenjaju - publika polako postaje umorna od "drill" zvuka i sve više se okreće reperima kao što je Chance the Rapper koji nude nešto pozitivniji ugao gledanja.
Čak i kada lamentuje nad čikaškim nasiljem u njegovim stihovima osjeća se humor: "Down here, it's easier to find a gun, than it is to find a parking spot... Everybody's dying in the summer, so pray to God for a little more spring" ("Ovdje je lakše naći pištolj nego mjesto za parking... Svi ginu na ljeto, zato se pomoli Bogu da proljeće potraje malo duže").
"Stvar se otrgla kontroli. Svakog dana pojavljuje se neko novi. I to je malo razblažilo scenu. Prošle godine mnogi su bili fanovi tog zvuka, a danas ti fanovi žele da budu reperi", kaže Barber.
Segregacija u Čikagu ne oslanja se samo na rasnu osnovu - društvene grupe podijeljene su po bandama, školskim sistemima, čak i po kvartovima. Čikaški hip hop reflektuje ovu podijeljenost, a grad je u rep pjesmama dobio novi brutalni nadimak - Čirak. Šta znači kada trenutno najvitalniji američki hip hop dolazi sa jedne od najsmrtonosnijih adresa, gdje su i žrtve i autori jednako mladi, siromašni i tamnoputi? Mladi reperi iz Čikaga na sveprisutno rastuće nasilje odgovaraju tako što ga izazivaju, ignorišu, prigrle, iskoriste, bježe od njega - ponekad sve to odjednom. Svaka pjesma je drugačija, ali je svaka implicitna deklaracija o preživljavanju
Galerija
Bonus video:
