Ivana Marovića javnost zna iz brojnih bendova, projekata, muzičkih aktivnosti - od benda “Drugi dan na zemlji”, koji je na crnogorskoj sceni još krajem 90-ih predstavljao jedinstvenu pojavu preko sastava “Baltazar” kao unikatnog predstavnika domaćeg džez zvuka sve do najnovijeg projekta “Beta Baroque” koji ponovo donosi nešto sasvim novo na zvučnom meniju ovih prostora.
Njegov novi muzički projekat publika je imala priliku da čuje uživo već u glavnom gradu Crne Gore, kao i na Cetinju, u Kotoru i Tivtu
Upravo je posljednje pomenuti projekat bio povod za razgovor sa jednim od najvrednijih crnogorskih muzičara - o aktuelnom radu, prošlim vremenima, (ne)školovanim muzičarima, muzičkim takmičenjima, publici, "tezgama"...
"Beta Baroque” je u mjesecima iza nas objavio četiri kompozicije, a u utorak veče očekuje ga nastup na ”Open Sound mini festu" koji će, prema riječima organizatora, predstaviti "novu crnogorsku scenu".
"Sudeći po dosadašnjem iskustvu sa Open Sound festivalom obično bi sadržaj bio odličan, nov, originalan, ali bi samim tim i posjećenost bila dosta slaba. Mislim da to nema mnogo veze sa tim što se ulaz plaća, jer mislim da tri eura nije mnogo, nego zato što Open Sound uvijek nudi originalan sadržaj, ne dovodi neka ustaljena imena. Tako da ne očekujem, volio bih, ali ne očekujem veliku posjećenost. Sa druge strane, očekujem dobru svirku i dobar ugođaj", predočio je očekivanja Marović.
Beta Baroque
Njegov novi muzički projekat publika je imala priliku da čuje uživo već u glavnom gradu Crne Gore, kao i na Cetinju, u Kotoru i Tivtu. Koncept će i u utorak veče biti isti - Marović na sintisajzeru, sekvenceru i ritam mašini, Blažo Tatar na elektronskim i akustičnim bubnjevima, a na repertoaru će biti i novih pjesama.
"Da se ne lažemo, i ja i Blažo volimo tu muziku koja mrda"
Zvuk “Beta Baroquea” teško je opisati - u muzici koju stvaraju Marović i Tatar smjenjuju se psihotični trip hop atmosferični momenti sa plesnim ritmovima i neurotičnom bukom. Naš sagovornik kaže da je osnova njihovog izraza plesna muzika, ali da zapravo granice ne postoje.
"Ima tog IDM zvuka, dubstepa, 'Lightning Bolta' - to je žanr (smijeh). Ima i 'Pink Floyda', 'Aphex Twina', 'Štokhauzena'. U principu, sve što možemo sa tim instrumentima da radimo mi radimo. Iako se služimo elektronskim uređajima, ne znači nužno da se bavimo elektronskom muzikom", objašnjava on.
Neumorni istraživači muzičkih prostranstava, Marović i Tatar pokrenuli su ovaj projekat kako bi se pozabavili nečim što do sada nisu. “Beta Baroque” odraz je njihove stalne želje za novim, konstantne potrebe da se još nešto nauči i to znanje primijeni u ovom vremenu i prostoru.
"Da se ne lažemo, i ja i Blažo volimo tu muziku koja mrda. Volimo sve zapravo, ali u ovome se još nismo okušali. Pričao sam to već prije, na probama smo iz zabave znali da pravimo neki drum'n'bass, da se tripujemo da mlatimo glavama i skačemo, a sad smo to riješili da uozbiljimo i tako je nastao 'Beta Baroque'. To je neko istraživanje novih teritorija, bavimo se ovim baš zbog toga što to nismo radili prije", objašnjava Marović.
Eklektičan audio doživljaj
Kao i prethodni muzički projekti u koje je naš sagovornik umiješao prste - "Drugi dan na zemlji", "Autumn for free", "Baltazar", "Zismaer", tako i ovaj donosi eklektičan audio doživljaj koji će u najmanju ruku zbuniti neistrenirane uši.
Na muzičkoj sceni gdje muzika koju je i dosta lakše svariti ne dobija dovoljno prostora "Beta Baroque" zvuči kao alternativa alternative. S obzirom na date uslove, pitam Marovića koliko ima smisla baviti se takvom muzikom u Crnoj Gori.
"Mislim da je poenta da ljudi rade stvari iskreno i zaborave na te relacije sa publikom"
"Negdje smo svjesni toga, ali ne dovoljno. Jer svako od nas živi u nekom svom svijetu, ima neke svoje preference. Svi smo mi slušali muziku i negdje nesvjesno vjerovali da tako svijet funkcioniše. Slušaš strane bendove, gledaš stranu televiziju, pratiš strani sadržaj na Internetu, nekako se ubaciš u tu realnost.
Činjenica je da to tako ide, tako zaboraviš gdje si i kako stvari ovdje funkcionišu. Ali negdje je dobro zaboraviti, jer ćeš možda na taj način donijeti nešto novo", objašnjava on.
Ipak, raditi nešto novo, smatra on, nije poenta. Novih sadržaja i istraživanja svakako treba, ali nije sve što je novo automatski dobro, i obrnuto - nije sve što je staro automatski loše, objašnjava Marović.
"Mislim da je poenta da ljudi rade stvari iskreno i zaborave na te relacije sa publikom. Treba biti svjestan gdje si, ali raditi ono što ti jesi. Ako se prilagođavaš lokalnim okolnostima, to je potpuno legitimno i ne znači da je u startu osuđeno na neke loše rezultate. Čovjek može potpuno da bude prilagođen situaciji, a da i dalje radi dobro", smatra on.
Ne prepoznavanje ne može ugasiti želju
Za Marovićeve projekte ne bi se moglo reći da su prilagođeni lokalnoj situaciji, makar kad je u pitanju razumijevanje i slušanost. Koliko je obeshrabrujuće stvarati kroz cijelu karijeru muziku za koju nema zainteresovane kritične mase na ovim prostorima?
"Tad smo imali 18-19 godina i bili smo baš istripovani, živjeli smo u nekim fantazijama, nismo bili baš realni"
"Toliko godina sviram... Znači, ako računamo Drugi dan na zemlji, to je bilo 1999, koliko je to? 14 godina. To je isto bila neka alternativa. Tako da ako do sada nisam odustajao, neću ni odustajati. Što znači da postoji neki drugi razlog zašto se ja i cijela moja ekipa tim bavimo", kaže on. Na pitanje koji je to razlog, kratko odgovara - zato što prosto mora.
"Kad imaš u sebi tu želju da se izraziš, ti to moraš. Tačno je da te frustrira što tu tvoju želju i izraz drugi ne prepoznaju, ali to je ne može ugasiti, ako je stvarna, autentična. Stalno ćeš raditi bez obzira na sve", objašnjava on.
Vraćamo se na njegove početke i grupu "Drugi dan na zemlji". Marović to naziva "klinačkom alternativnom", ali dodaje da kad god sluša prvi i jedini album svoje grupe često se iznenadi koliko ima dobrih stvari, koje bi i danas svirao na isti način.
"Tad smo imali 18-19 godina i bili smo baš istripovani, živjeli smo u nekim fantazijama, nismo bili baš realni i bilo je tu dosta oponašanja drugih bendova. Ali sa druge strane, to je bio super start. Znaš kakvi su to bili uslovi. Za sto eura smo snimili taj album. Cimali smo se, tražili, moljakali, pozajmljivali opremu, izvodili nemoguće zahvate i na kraju smo napravili nekakav album gdje ima baš dobrih pjesama", prisjeća se on.
Pobjeda na "Gitarijadi
Ono što je po njegovom mišljenju, takođe, obilježilo taj period je, kako kaže, nerazumijevanje na svim planovima. Scena je po njemu bila neuporedivo gora, a alternativne bendove čovjek je mogao nabrojati na prste jedne ruke. "Drugi dan na zemlji" je 2000. čak pobijedio na podgoričkoj "Gitarijadi", a što im je ta pobjeda donijela na najbolji način opisuje tragikomičnost situacije u kojoj su se tada bendovi nalazili.
Marović kaže da srećom nisu bili ugovorom vezani za pomenutog “izdavača”, pa je album kasnije objavljen za “Rock Express”
"Nagrada je bila ne snimanje, nego izdavanje albuma. A to je zapravo nagrada koja ne postoji, jer smo dobili to da smo sami finansirali i snimanje albuma i štampanje diskova i omota. Nagrada je zapravo bila naljepnica na CD-u te 'etikete' koja nam je to izdala. I oni su radili mastering.
Imali smo lika koji nam je radio postprodukciju, koji je stavio neki preset u program i uopšte nije preslušao kako to zvuči. Ti kad radiš mastering moraš materijal da preslušaš milion puta, načuliš uši, da znaš što i kako treba.
On je samo opičio preset, opalio dugme i automatski na taj način kidao početak i kraj svake pjesme. 'Ajde da je fade in/fade out, nego samo odjednom - cap! Kraj. To je zvučalo užasno, pjesme su počinjale i završavale se bez ikakve logike", prisjeća se on uz smijeh.
Marović kaže da srećom nisu bili ugovorom vezani za pomenutog “izdavača”, pa je album kasnije objavljen za “Rock Express” sa kojim su imali zadovoljavajuću saradnju. Ovo izdanje je po riječima našeg sagovornika nakon toga zaživjelo u određenim krugovima i dan-danas ima, kako kaže, "skrivene fanove" po bivšoj Jugoslaviji.
Provjereno talentovani ljudi
Danas, 13 godina kasnije, ono što Open Sound organizacija naziva "novom crnogorskom scenom" pretežno čine veterani alternativnog zvuka u Crnoj Gori, nekadašnji članovi grupa "Little Radojica", "Qtera", "Kokot", "Bad Taste", kao i već pomenuti "Drugi dan na zemlji".
"Ne možemo očekivati da se ljudi ovdje posvete tome, ali koliko god da rade dobro je, samo ako se trude da to bude kvalitetno"
"Super mi je to, jer su to provjereno talentovani ljudi koji isto imaju tu želju da se izraze, koje ne sprečava što se ovdje nema sluha za to. To su ljudi koji imaju autentičnu želju za stvaranjem, a da li će to biti ovaj bend ili onaj, to je manje bitno. Oni se snalaze, rade i to je najbitnije", smatra Marović.
Pitam ga koliko je problem hobistički pristup, hermetičnost i introvertnost pomenutih i sličnih autora, a muzičar kaže da je jednostavno takva situacija - u Crnoj Gori je teško živjeti od muzike i ako se neko posveti tome naći će se u "debelim govnima".
"Ne možemo očekivati da se ljudi ovdje posvete tome, ali koliko god da rade dobro je, samo ako se trude da to bude kvalitetno. Ne vidim ništa loše u tome da tome ne posvećuju sav svoj život, ne možemo očekivati od svakoga da bude toliki fanatik. Ali bi bilo lijepo ako već rade da to rade što je više moguće kvalitetnije", smatra on.
Publika ne sudi sluhom
Odgovor na pitanje što je potrebno da njihovo stvaralaštvo izađe van uskih okvira bi on sam volio da zna. Za razliku od pominjanih "mračnih 90-ih", danas je tu internet i mnogo širi dijapazon načina na koji se bend može promovisati, no domaća publika mahom ne djeluje pretjerano zainteresovano za rad crnogorskih alternativaca.
"Ne moraju ništa od toga da slušaju, neka im sve to bude odvratno, samo neka znaju zašto"
Marović misli da je to pitanje mentaliteta i da su slušaoci na ovim prostorima prilično nepovjerljivi.
"Mislim da ne sude objektivno, ne sude sluhom. Ne sude o muzici na osnovu nekog izgrađenog ukusa, nego na osnovu nekih predrasuda. Ima primjera da bend sa strane prikupi mnogo veću publiku nego bend odavde, a to ne mora nužno da bude bolji bend.
To može biti prosječan bend i on će prikupiti više publike nego neki bend odavde koji je odličan. Ali i ako ljudi idu da slušaju neki bend, neka je on loš, ali poenta je da treba ljudi da znaju zašto ga vole. Da znaju zašto su pošli da ga slušaju. Da ne bude to samo zbog toga što je sa strane", priča on i zatim dodaje da ne želi da generalizuje i opanjkava publiku.
"Neka ljudi slobodno kažu za sve odavde da je loše. Ne moraju ništa od toga da slušaju, neka im sve to bude odvratno, samo neka znaju zašto", zaključuje uz osmijeh.
Džez album "Baltazara"
Osim stvaralaštva "Beta Baroqua", od projekata u koje je Marović uključen ove godine se minimum može očekivati još jedan album - džez grupe "Baltazar". Njihov prvijenac je u fazi miksanja i trebalo bi da bude objavljen za mjesec dana. Kako otkriva Marović, Ministarstvo kulture je imalo sluha i finansiralo snimanje ovog izdanja. Bez toga teško da bi pomenuti materijal ostao zapisan u vremenu.
A kada se priča o džez sceni u Crnoj Gori, Marović kaže da je ova muzička grana na jednoj jako čudnoj poziciji u Crnoj Gori
"Biće jedno deset pjesama. To je neki moderni džez, ali ima stilskih šaranja, znači nije onaj 'straight ahead' džez već ima svega. Najvjerovatnije će to biti da se skida sa Interneta i ako neko hoće da objavi od izdavačkih kuća.
Imali smo dva puta u sklopu Mjeseca poštovanja džeza mini turneje po Crnoj Gori gdje smo svirali taj autorski materijal. I dobre su bile reakcije, najbolje smo prošli u Podgorici, jer je tu bilo najviše ljudi.
Prošle godine recimo u Herceg Novom kad smo svirali bilo je otprilike osam ljudi u publici i njima svaka čast, super su to ispratili. U Tivtu je bila dobra svirka isto", prepričava muzičar.
A kada se priča o džez sceni u Crnoj Gori, Marović kaže da je ova muzička grana na jednoj jako čudnoj poziciji u Crnoj Gori.
"To je politički korektna muzika, u smislu da kad god su neki državni praznici, kokteli i takve stvari zovu se džezeri zato što su nekako neutralni. Istovremeno, ta muzika je skroz alternativna, jer je malo ko razumije. Tako da to ispada vrlo čudno.
Najviše nas zovu sa tim nekim povodima koje sam pomenuo. A iz mog iskustva ljudi koji stvarno prate to i koji znaju da razlikuju Koltrejna od Keni Džija, takvih nema puno", objašnjava on.
Muzika kao „full time” posao
Predivan je proljećni dan i dok sjedimo u bašti jednog podgoričkog lokala razgovor sa Marovićem prekida prolaznik. Nakon kratkog razgovora pada ponuda za "tezgu". Ovakvi angažmani našem sagovorniku nisu strani, tako se izdržava, no publika često zna na takve stvari da gleda negativno.
Ipak, da li postoji granica u tom "poslovnom" angažmanu?
Za Marovića su stvari prilično jasne - prosto je pitanje da li ti je bavljenje muzikom "full time" posao ili ne.
"Meni je recimo muzika sve što radim i vrlo često radim stvari koje mi se ne sviđaju, a koje donose pare. Isto kao što neko ko radi činovnički neki posao to ne voli, ali od toga preživljava. Isto tako ja imam taj neki poslovni dio muzike kojom se bavim i muziku koju volim", objašnjava on.
Ipak, da li postoji granica u tom "poslovnom" angažmanu?
Kroz razgovor provlačimo slučaj Aleksandra Petrovića Aleka koji je na nedavno održanoj tribini u Beogradu pod nazivom "Susret rokenrola i pop folka" pokušao da objasni da muzika Eyesburna, grupe u kojoj je nekada svirao, nije boljeg kvaliteta od muzike Cece Ražnatović u čijem je pratećem bendu trenutno.
Marović to vidi kao klasični pokušaj opravdanja.
"Dijelio sam binu sa Gocom Tržan i toliko me je bilo blam da sam stavio velike naočare za sunce i kapu sam nabio na glavu"
"Aleka znam lično i svirali smo davno na jednom albumu i on je strašan bubnjar. To što njega čini rokerom je način na koji svira. On i kad svira sa Cecom, on svira rok. On je roker, on nije izašao iz toga. Ja ga razumijem potpuno, on nema izbora. Ali da proglašava Cecu za neki kvalitet da bi sebe opravdao, to mu nije trebalo.
Ipak, vjerovatno je čovjek koji ne duma puno o tome kakav će utisak ostaviti i ko će mu zamjeriti i 'oće li se dobro ili loše opravdati. A ja mislim da ne umije dobro da se pravda", objašnjava Marović uz smijeh i dodaje da se izrečeno može primijeniti na bilo kog muzičara u sličnoj situaciji.
A koji su "tezgaroški" zadaci njemu najteže padali? Pored sviranja po studijima nekih pjesama koje su, po Marovićevim riječima, "blago rečeno užas", kao najgori momenat izdvaja kada je bio dio plejbek orkestra na “Sunčanim skalama”.
"Dijelio sam binu sa Gocom Tržan i toliko me je bilo blam da sam stavio velike naočare za sunce i kapu sam nabio na glavu, ali mi je dirigent rekao da to maknem. Drugovi su me poslije toga ubili od zajebancije, nekih 400 poruka mi je stiglo na telefon na račun toga (smijeh). Ali makar sam neke pare zaradio", prisjeća se on.
Sistem uvijek kasni za muzičarima
Marović nije završio studije na Akademiji, ali njegovo umijeće kod svakoga izaziva poštovanje. Plan mu je ipak da uskoro dobije diplomu, otkriva on. Pričajući o školovanim muzičarima, dolazimo do toga da njihova kreativnost često ostaje zarobljena u sistemu koji ih je obrazovao.
Moje iskustvo je da najzanimljiviju, najopušteniju muziku sam pravio sa ljudima koji nisu školovani
Mišljenje sagovornika "Vijesti nedjeljom" je da sistem uvijek kasni za muzičarima - uvijek se pojavi neko ko je van i onda se od njega kasnije napravi novi sistem, to je taj redosljed, objašnjava on. "Nije nužno da ti budeš zarobljen, postoje primjeri ljudi koji su skroz školovani, a koji su prevazišli to.
S tim što za to treba veći napor da bi uspješno prošao sistem i savladao ga. Veći napor nego kad uopšte ne ulaziš u sistem. Tako da neko ko nije školovan muzički, lakše mu je da bude van tih kalupa. I to je negdje dobro.
Moje iskustvo je da najzanimljiviju, najopušteniju muziku sam pravio sa ljudima koji nisu školovani. Jer, nije neophodna škola da bi se ti bavio nečim kreativnim. Isto tako, neko ko je prošao taj sistem i uspio da se izbavi iz tih kalupa koji mu se nameću - e on je zajeban igrač", tvrdi Marović.
Muzičke "trke na sto metara"
Pitam ga koliko pomaže sve veći broj šou emisija poput "Ja imam talenat", "Let ka zvijezdama", "Prvi glas Srbije",... Marović kaže da televiziju ne gleda, ali da smatra da se "trkama na sto metara" ne može ništa napraviti u muzičkom svijetu.
"Tu se može iznjedriti pobjednik, ali se ne može iznjedriti muzičar. Ako neko sluša nekoga zato što je taj pobijedio na nekom takmičenju, to znači da se on uopšte ne rukovodi svojim ukusom, nego jednom egzaktnom činjenicom da je taj pobijedio i ti znaš ko je dobar i ti ćeš njega da slušaš.
Isto tako lako kao što si 'saznao' ko je dobar, tako ćeš ga lako zaboraviti. Jer u startu nisi imao ukus. Ukus se ne formira na taj način. Da bi ga formirao, potrebna je neka kulturna sredina. Nije stvar u tome da ti dovedeš gomilu talentovanih ljudi i staviš ih da se takmiče", smatra Marović.
Ipak, naš sagovornik ne poriče činjenicu da očigledno postoji interesovanje - ljudi vole da prate takve emisije, da navijaju za svog favorita, a organizatorima se to isplati. Kada to primijenimo na domaću rok scenu i pozive nekih od stvaralaca tog žanra da se ponovo organizuju emisije kao što je nekada bila "Borba bendova", Marović kaže da je u pitanju mač sa dvije oštrice.
"Kroz ta takmičenja bendovi mogu da dobiju priliku da se pokažu, dobiju novac, sve je to dobro. Ali na duge staze to je štetno. Jer što je brzo to je i kuso. Oni dobiju neku medijsku pažnju na brz način, isto tako brzo se to izgubi i ljudi u međuvremenu uopšte ne znaju što su vidjeli i ne stignu da formiraju svoj stav o tome jer imaju žiri koji umjesto njih odlučuje", smatra on.
Galerija
Bonus video:
