Babe, koje su 90-ih zahvaljujući hitovim “Da te vidim golu”, “Noć bez sna”, “Slanina”, “Ko me tero”, “Sudar s novim momkom”, “Parodija života”, “Mirko i Marina” dospjele do srca publike, nedavno su se opet okupile.
"Publika je bila najbolji akter tog događaja, inicijalna kapisala našeg povratka"
Povod da se ova supergrupa nakon 13 godina vrati na muzičku scenu bilo je učešće na nedavno održanom Long Play festivalu, gdje je pored starih članova Žike Milenkovića, Zorana Ilića-Ilketa i Dejana Škopelja Škopija, nastupio i novi bubnjar Goran Ljuboja Trut.
O ponovonom okupljanju, nastupu, karijeri, pjesmama, za Vijesti priča Žika Milenković.
Kako je protekao nastup i koliko se publika za sve ovo vrijeme zaželjela Baba?
"Publika je bila najbolji akter tog događaja, inicijalna kapisala našeg povratka. Sve vrijeme je pjevala sa nama i to nam je znak da se uželjela naših pjesama. Baš je i Bajaga (Milenković je član Bajaginog benda Instruktori) te večeri bio među njima i rekao mi “publika zna bolje vaše pjesme nego vi”.
Kako se Trut, novi član benda, snašao te večeri?
"Trut je po komentarima publike i kolega bio najbolji. Unio nam je novu snagu i čvrstinu. Vrlo je afirmativan i pozitivan kao čovjek, stalno nam diže moral".
Koliko su mlađe generacije znale pjesme Baba?
"Apsolutno. Bila je velika gužva, sala puna, a vrućina kao '78. kad sam svirao sa drugim bendom. Jedva se disalo. Trebalo je u toj euforiji da izgovorim sve one tekstove, dok sam se borio za dah. Ali kažu da se to nije toliko primjećivalo.
Čini mi se da je na koncertu bilo posjetilaca od 16 do 20 godina, koji su bili veoma mali kad smo mi prestali sa radom. Zato mi je bilo veoma drago što znaju naše pjesme".
Hoće li vas to pokrenuti da nastavite sa radom?
S obzirom na to da smo bili raštrkani toliko godina i da smo se tek skupili za ovaj koncert, od kojeg nas još drži euforija, mislim da treba da malo prođe vremena. Već smo stariji ljudi, makar za sebe to mogu da kažem, a dosta sam se umorio oko koncerta i volim da dam sebi malo vremena za odmor.
Poslije Varšave, gdje idem sa Bajagom, ako budemo imali vremena, radićemo na novim pjesmama. Škopi ima studio pa možemo nešto “nabacit na traku”.
Jednom ste rekli da što se pjesama tiče “u bunkerima imate sve i svašta”. Kad će publika nešto od toga čuti?
"Moguće da do septembra objavimo singl. Možda čak i nešto više od toga. Moram da se pohvalim da je poslije koncerta Sky Wikluh, kojeg smatram jednim od najboljih producenata u Srbiji, rekao da je vrlo raspoložen da nam isproducira bar jednu pjesmu, ako ne cijeli album".
Da se Long Play nije sjetio da vas angažuje za svoj festival, da li bi se Babe ponovo okupile?
"Mislim da ne bi. Pogubili smo i kontakte. Pokušavao sam da stupim u kontakt s Ilketom, čisto kad imam neki tekst da mu pošaljem, međutim, uvijek bi mi rekli “mobilni pretplatnik nije dostupan”. Čak sam pokušao i preko Facebook profila njegovog sina da ga kontaktiram".
Nastali ste početkom 90-ih kada je na Balkanu izbio rat, a vladala potpuno drugačija vrsta muzike. Koliko je bilo teško da se tada izborite za mjesto na estradi?
"Bilo je teško jer su i uslovi bili teški. Nije bilo ni pravih tehničkih uslova, pa smo morali da nastupamo trubadurski.
Sad smo ipak došli u godine kad ćemo tražiti komociju
Nekad bi bilo bolje da smo imali akustične gitare i svirali na ulici, nego što smo nastupali na nekim mjestima.
Sada je ipak bolje vrijeme i nećemo više da sviramo po “rupama”. A prije nijesmo birali, svirali smo gdje god su nas zvali.
Sad smo ipak došli u godine kad ćemo tražiti komociju. A ono veče nas zadesi ta vrućinčina i borba za dah. Ali šta da se radi, takva nam je sudbina".
Teme Vaših pjesama bile su iz svakodnevnog života. Bilo je i dosta kritike društva. Kako su na to gledali tadašnji muzički urednici i kritičari?
"Kako ko. Neke sekvence iz tekstova su i kritičare malo preneražavale. Nikad nijesmo mi privlačili baš pažnju medija i kritike, više smo pučki bend. U svoje vrijeme imali smo super medijsku pažnju kad je bilo malo radio stanica.
U ovo vrijeme ne očekujem nikakvo dobro. Eto zahvaljujući Long Play festivalu, malo sam se eksponirao po medijima, ali to je to".
Vaš posljednji album donio je i singl “Hoću da budem predsjednik Srbije”. Od njega je prošlo skoro 15 godina, može li se primijeniti i danas za ovo vrijeme?
"Može. I dalje imam utisak da će jednog dana samo jedan čovjek moći dobro da živi kako to čovjek i zaslužuje. Ne mislim sad da se žalim na situaciju, ali kako sad stoje stvari, mislim da će se uskoro isplatiti samo da budeš predsjednik Srbije".
Većina pjesma koje ste napisali za Bajagu među kojima su “Život je nekad crn nekad siv”, “Vesela pjesma”, “Samo nam je ljubav potrebna”, “Nakostrešena mačka”, pa čak i one koje ste radili za Babe uglavnom su vesele i brze. Koliko one opisuju vas, s obzirom na to da ste i na nastupima uvijek veseli i spremni da podignete atmosferu?
To je zato što živim za scenu. Najbolji komentator je moja žena koja mi često kaže: “Ti si najdosadniji čovjek, kad si kući. Samo ćutiš”, a ja za to vrijeme sakupljam ono što ću pokazati napolju. Mada, volim ja i ovako da se šalim, ali ipak, na sceni se osjećam najprirodnije".
Za koga Vam je bilo teže da se kao autor izrazite, za Bajagu ili Babe?
Sa Bajagom je mnogo komforniji rad. Sa Babama je to bilo kad si u naponu kreativne snage, pa te stvari izlaze spontanije.
Imao sam nekad utisak da sam izbacio sve iz sebe
Kako vrijeme odmiče čovjek mora sve više da se muči da bi mu izašlo nešto što će ljudima da bude interesantno, kao i ono što je “izlazilo iz rukava”.
Najviše cijenim umjetnike koji konstantno imaju kreativnu snagu i energiju da mogu da izbacuju pjesme.
Imao sam nekad utisak da sam izbacio sve iz sebe. Ne volim da se ponavljam. Čim vidim da radim pjesme na istu temu, malo mi bude bezveze".
Ravnica koja podsjeća na djetinjstvo
Posljednjih godina Milenković više vremena provodi u Perlezu nego u Beogradu. Na pitanje koliko mu taj mir znači da “napuni baterije”, s obzirom na to da dosta radi s Bajagom, on odgovara:
Sve je nekako kao ispeglano, nema buke, kao da se proširio prostor
"Meni je majka Crnogorka, ali su se njeni davnih godina kolonizacijom preselili u Kulu, u Bačkoj. Raspuste sam provodio u ravnici, pored kanala.
Iako sam po majci Crnogorac i trebalo bi da više volim krš, ovdje sam ipak imao taj prvi susret s prirodom. Podsjeća me na djetinjstvo, zato i volim tu da dođem da se odmaram.
Sve je nekako kao ispeglano, nema buke, kao da se proširio prostor. Svaki sat vremena ti prođe neko pored prozora. Stvarno je mir i ljepota".
Dok smo razgovarali s njim, u pozadini se čuo i lavež pasa, koje je Žika udomio.
"Da, da (smijeh). Udomili smo dva-tri psa. Većini su psići interesantni samo kad su mali, pa ih puste. Mi, međutim, volimo sa njima da se družimo", kaže on.
Galerija
Bonus video:
