Branka Šćepanović, legenda crnogorske narodne pjesme, nakon 20 godina, ponovo će se družiti sa svojom publikom u Podgorici.
Uoči nastupa 20. decembra u Velikoj sali KIC-a “Budo Tomović”, ona je za “Vijesti” pričala o svojim počecima, karijeri i životu.
“ Eto, da ne ispadne da toliko vremena nijesam pjevala u Podgorici, pomenuću učešće na koncertu za nacionalne manjine. Tada sam izvela jednu pjesmu i taj koncert, po protokolu, nije bio za širu javnost”, prisjeća se u razgovoru za “Vijesti nedjeljom” Branka Šćepanović.
Ističe da se raduje nastupu u KIC-u, jer se, kako kaže, “vraća na mjesto zločina”.
“Moj prvi nastup bio je u tadašnjem Domu omladine Budo Tomović. To su bile izvorne makedonske pjesme, igrala sam Koštanu”, prisjeća se Branka i dodaje:
“Valjda zbog toga sad već imam pozitivnu tremu. Međutim, normalno je da kad pjevate za svoje ljude u svom gradu imate malo treme”.
Branku Šćepanović će na koncertu, organizovanom u okviru DEUS-a pratiti orkestar KIC-a “Budo Tomović”, pod vođstvom Šukrije Žutog Serhatlića.
“Dolazim nekoliko dana ranije kako bismo odradili neophodne probe. Vjerujem da su se već potrudili da skinu te pjesme koje će publika čuti. Imam puno povjerenje u orkestar”.
Iako bi pjevačica voljela, njeni najbliži je neće podržati iz prvih redova.
“Svi žive u Beogradu. Loše je vrijeme, zato je bolje da sjede kući. Uostalom, televizija će prenositi, pa će oni imati priliku da vide kako je sve to izgedalo.
Loša matematika
Bez obzira na to što se mnogi raduju njenom nastupu u Podgorici, muzika koju njeguje Branka nema veliku podršku sedme sile.
“Jedno vrijeme sam htjela da dignem ruke od muzike. Međutim, kada sam razmislila, shvatila sam da ako ja to uradim, onda ne znam ko će nastaviti da pjeva te pjesme. Ljetos sam bila gost Dragoljubu Đuričiću, na njegovom koncertu u Cucama. Izvela sam nekoliko pjesama, a prisutni su me jedva pustili da siđem sa bine. Tada sam shvatila da crnogorska publika voli moje pjesme da zaslužuje da me sluša još koju godinu”.
“Bilo mi je najteže kad nastupam sa pjevačima koji ne interpretiraju izvornu muziku"
Ljetos je Branka Šćepanović bila gost Dragoljubu Đuričiću na njegovom koncertu u Cucama.
“Izvela sam nekoliko pjesama, a prisutni su me jedva pustili da siđem sa bine. Zato sam, na kraju, morala da im objasnim da je to koncert Đuričića, a ne moj. Tada sam shvatila da crnogorska publika voli pjesme koje pjevam i da zaslužuje da me sluša još koju godinu”.
Loša matematika
Prošle godine Branka je proslavila je 40 godina rada, međutim, kako kaže, slabo je izračunala.
“Pjevam punih 45, još malo pa eto 50 godina na sceni. Nešto sam to slabo izračunala. Smanjila sam i svoje godine”, kaže uz osmijeh poznata pjevačica tradicionalne muzike.
Nakon decenija rada, Branka otkriva šta joj je u karijeri najteže padalo:
“Bilo mi je najteže kad nastupam sa pjevačima koji ne interpretiraju izvornu muziku. Tada bih se uvijek pitala da li će publika shvatiti ovo što ja radim”.
Branka pri izboru pjesama nije puno slušala autore, već su oni morali da se prilagode njoj.
“Više su oni slušali mene nego ja njih. Uvijek sam zahtijevala da mi se tekst prilagodi, jer nijesam željela da pjevam o stvarima koje nijesu primjerene i meni kao ženi, a i muzici kojom se bavim.”.
Posljednjih godina, kada je diskografija u pitanju, Branka nije aktivna, ali je muzika ostala njena jedina profesija.
“Nikada se nijesam bavila privatnim biznisom, ne znam ni koliko bih bila uspješna. Moj muž je radio od ujutru do uveče, bio je direktor velike firme, uvijek na putu, tako da je morao neko da se bavi djecom. Dovoljno mi je bilo to što pjevam”, objašnjava zvijezda etno muzike.
Aktivan život
Branka živi u Beogradu i prema njenim riječima, vodi aktivan penzionerski život.
“Stalno sam negdje, ili sa unucima u šetnji, ili u gradu na kafi s prijateljima... Nekad odem i do tržnog centra. Sve je bolje nego sjedjeti kod kuće. Ne volim da sam nezaposlena, takav sam tip. Jedino mi je žao što sam posljednjih 20 godina, kada sam najviše mogla da pjevam i radim, bila prinuđena da zbog porodičnih obaveza sjedim kod kuće”, kaže Šćepanovićeva.
Na pitanje da li unuci znaju njene pjesme i koja im je najmilija, odgovara:
“Oni su mali. Od sina unuk ima tri, a od kćerke unuče sad puni dvije godine. Ne mogu da im objasnim šta sam ja radila. Možda za jedno godinu dana kad malo porastu. A moja djeca veoma cijene ono što ja radim”, otkriva Branka.
“Mnogo mi znači to što smo svi zdravo i dobro, i što je sve kako treba. Novac dođe i prođe. Nema on, makar u mom životu, mnogo značaja...”
Ksenija je pjevala srcem
Branka Šćepanović veoma cijeni mnoge kolege, ali posebno izdvaja Kseniju Cicvarić.
“Njeno ime izgovaram s velikim poštovanjem. Zaslužila je da se nje sjećaju sve generacije. I dan-danas kad čujem neke njene pjesme dođe mi da zaplačem. Još se nije rodio neko ko će ovu vrstu muzike otpjevati tako dobro kao Ksenija”.
Ipak, na početku karijere, mnogi su je i smatrali Ksenijinom nasljednicom.
“Više su me smatrali nasljednicom zbog toga što sam nakon nje bila jedina žena koja je interpretirala ovu vrstu muzike. Ksenija Cicvarić je pjevala samo podgoričku sevdalinku, dok sam ja pjevala gorštačku crnogorsku muziku, sa sjevera Crne Gore. Mada, snimila sam i dvije lijepe pjesme na temu o staroj Podgorici, nije mi to bilo strano. Ali, dušu koju je imala Ksenija za tu podgoričku pjesmu nema više niko. Ima nešto što lomi u srcu dok ona pjeva i to je kraj. Svi možemo te pjesme da otpjevamo vrlo dobro i sa puno ljubavi, ali nikada sa toliko srca kao što je Ksenija znala”, objašnjava Branka.
Predsjednik i premijer urgirali kod oca
Počeci karijere Branke Šćepanović bili su veoma teški.
“Jedinica sam i imala sam zaista lijepo djetinjstvo i djevojački život. Sve mi je bilo podređeno, imala sam puno ljubavi, mama i tata su mnogo ulagali u mene. Međutim, podrška kad je muzika u pitanju od njih je izostala”.
Branka kaže da je njen otac bio generacija s početka prošlog vijeka i smatrao je da žensko dijete ne treba da se bavi pjevanjem.
“Kada bi bilo što značajno trebalo da se dešava, a ja treba da pjevam, morao je da urgira za mene i predsjednik države, i Vlade, Skupštine... Koliko su nam samo puta Vidoje Žarković i Veselin Đuranović dolazili na vrata da objasne mom ocu da to što ja radim nije ružno.”
Kako kaže, tek kasnije kada je počela da snima ploče, dobila je podršku od oca.
“Tek pošto su novine počele da pišu da sam 'ponos Crne Gore', da sam 'ime koje se ne zaboravlja', 'najveći ambasador' jer sam uspijevala da u inostranstvu okupljam puno ljudi, moj otac je shvatio da je to što radim umjetnost, a ne kafana – prisjeća se Branka.
Muž me podržao u svakom pogledu
Najveću podršku, kad je karijera u pitanju, Branki Šćepanović je pružio suprug.
“Počela sam da pjevam vrlo mlada, pa sam se tako mlada i udala. U Crnoj Gori, kad se žena uda, smatra se da treba da prestane da se bavi poslom koji zahtijeva puno odsustvovanje od kuće. Meni to moj suprug nikad nije dozvolio”.
“Podržavao me je maksimalno u svakom pogledu što se tiče mog umjetničkog života. Mada, kao svaka majka, i ja toliko puta nijesam otišla na značajne koncerte jer ili nije imao ko da mi čuva djecu, ili su bili bolesni, pa sam ostala da ih liječim”.
Ipak, priznaje da joj je, kad nije uspijevala sve da uskladi, draže bilo da karijera trpi. “
Posebno je karijera trpjela u početku, prvih 10-ak godina dok nijesu djeca malo odrasla. Morate od početka biti uz djecu i vaspitavati ih. Zato ja danas imam sjajno dvoje djece, bez ikakvih poroka, koji su završili fakultete, koji imaju svoje porodice i na koje sam veoma ponosna”, priča Šćepanovićeva.
Galerija
Bonus video:
