Prag je centar kulturnih zbivanja. U njemu gostuju umjetnici iz cijelog svijeta. Svaki dan se održava minimalno jedan show, veći ili manji. Uvijek me fascinira da su gotovo sve karte rasprodane. Oni imaju kulturu odlaska na koncerte. Za svakoga ima po nešto.
Na posljetku, Pink Floyd je posjetio Prag 1994. godine i vidjelo ih je oko 110.000 gledalaca. To je bila njihova posljednja turneja „Division Bell“ i od tada ih zajedno više niko, nikada i nigdje nije vidio. Postali su legende još mnogo prije toga. Danas ih već možemo svrstati u klasiku. Oni su bili inspiracija i udahnuli život nekim drugim, mlađim generacijama, koji su odrastali uz njihovu muziku ili su bili još djeca kada je Pink Floyd bio na vrhuncu svoje slave. Inspirisali su ih savršenstvom svoje muzike i tekstovima.
Trenutno najpoznatiji nasljednici su Brit Floyd čiji su pojedini članovi 17 godina proveli u Australian Pink Floyd-u koji je već nekoliko puta posjetio Prag i svaki put napunio koncertne hale. Bojao sam se da li će poslije njih, Brit Floyd imati šansu, da li će doći iko da ih vidi. Strahovi su bili nepotrebni, a moja očekivanja prevaziđena. Koncert je bio rasprodan. Vidjeli su ih svi, od 13 do 63.
Prvi put sam doživio da je koncert počeo tačno na vrijeme. Ugasila su se svjetla, show je počeo. Na bini se postepeno pojavljuju izvođači, jedan po jedan. Prva pjesma „Shine On You Crazy Diamond“ je posvećena Pink Floydu – to je oda njima. Brit Floyd i ne primjećujete. Ostaju u drugom planu. Ovom pjesmom Brit Floyd pokazuje dužno poštovanje Pink Floydu, za njihovo životno djelo, za ono što su ostavili iza sebe, za to što su oni sada tu, na bini, i izvode njihove najpoznatije stvari, samo mali djelić onoga što je Pink Floyd, za duge godine na muzičkoj sceni, ostavio iza sebe.
Drugom pjesmom već govore – A sada malo mi, ovo je naše vrijeme. Iako se radi o tribute bandu, ipak je pogrešno gledati ih kroz prizmu Pink Floyda. Oni su oni. Oni su rasli na njihovoj muzici i doživljavali ih na određeni način. Isto kao kada čitate knjigu ili slušate ozbiljnu muziku, doživljavate to na vama svojstven način. Nalazite u toj muzici svaki put nešto novo, čujete novi ton, shavatate dubinu tekstova njihovih pjesama. Na platnu i kroz light show, oni pričaju priču, opisuju svoj doživljaj i prenose ga na gledaoca, koji zaista, bez ikakvih poteškoća, shvata, sa potpunom preciznošću, njihovu poruku.
Priznajem, imam problem da shvatim ozbiljnu muziku, isto kao što možda neki nisu shvatali, a možda zbog toga ni voljeli, Pink Floyd. Kada bi se koncerti ozbiljne muzike održavali na isti ovakav način, kako je Brit Floyd prezentovao ostvarenja Pink Floyd-a, siguran sam da bih je konačno shvatio, a time sigurno i zavolio. Savršenstvo muzičkog ostvarenja i perfektnog izvođenja, dopunjeno je vizuelnim i scenskim show-om za šta je zaslužna odlična uigranost između članova benda i prateće ekipe.
I baš zbog toga, potpuno je pogrešno reći – Nikada nisam volio Pink Floyd, pa me ne zanima ni njihova replika. Ili možda - Nikada ih nisam volio, niti razumio, pa zbog toga ne želim ni vidjeti neki tamo Brit Floyd. Ako ste mladi i nikada za njih možda niste ni čuli, a zaista cijenite dobru muziku, sklad i harmoniju, želite da upoznate ili osjetite nešto novo, vaš prvi susret sa ovom vrstom muzike biće nezaboravan. Neke pjesme su se pojavile onda kada su vaši roditelji tek rođeni ili su tek upoznavali svijet oko sebe. Za one, koji su voljeli Pink Floyd, ma koliko im je godina danas, ovo će ih podsjetiti na sve one godine, ljude i događaje, uz šta ih već njihova muzika vezuje, a uz to sve, doživjeti ih na poseban način. Ako kojim slučajem ne znate engleski i nikada niste razmišljali o tome, o čemu to oni u stvari pjevaju, sigurno ćete shvatiti, uz onaj isti, nekadašnji osjećaj, njihove muzike.
Pitate se zašto uopšte poredim Brit Floyd sa ozbiljnom muzikom? Možda zbog toga što ga je tako shvatila stroga praška publika. I Brit Floyd je bio time iznenađen. Posjetioci su sjedili u potpunoj tišini i upijali svaki detalj. Kao da su govorili – Dali smo vam šansu, pokažite šta znate. Samo čekamo na vašu grešku da vas kaznimo. Nisu je dočekali. Aplauzom je bila ispraćena svaka pjesma ili svaki savršeno odpjevan ili odsviran pasus.
Pošto nisam navikao na takvu atmosferu, pogotovo ne na ovom tipu koncerta, nisam Čeh, rastao sam u Americi, posjetio nebrojeno puno rok koncerata, pa i u toj istoj O2 Areni, to mi nije bilo jasno. Međutim, poslije dva i po sata svirke i pola sata pauze, oduševljena publika je uz ovacije pozvala Brit Floyd na bis. Brit Floyd, kao da se tak tada opustio. Bio je to neki sasvim drugi Brit Floyd.
Ne bih da vam opisujem svaki detalj koncerta jer bi to bilo isto kao da vam ispričam poentu filma koji se upravo spremate da gledate. Ne znam da li je češki način ispravan, ali u svakom slučaju, možda će doživljaj koncerta u vašem gradu biti potpuno drugačiji. Sve zavisi od vas jer i oni na bini reaguju i osjete vašu energiju i vraćaju je.
A kada sam već kod energije, kao što reče moja prijateljica, energija Ian Cattela ju je opčinila, kao i on sam.
A ja, samo mogu da vas pozovem na jedan izvrstan koncert. Vjerujte mi, nećete zažaliti. Bila bi velika šteta ne vidjeti ih. Dolazim i u Nikšić. Poslije praškog iskustva, baš me zanima kako će reagovati tamošnja publika!
Set lista sa koncerta u Pragu:
- Shine On You Crazy Diamond (Parts I-V)
- Learning to Fly
- See Emily Play
- Money
- Us and Them
- The Happiest Days of Our Lives
- Another Brick in the Wall Part 2
- Get Your Filthy Hands Off My Desert
- The Fletcher Memorial Home
- Pigs (Three Different Ones)
- Echoes
- Time
- The Great Gig in the Sky
- Have a Cigar
- Wish You Were Here
- One of These Days
- Hey You
- Is There Anybody Out There?
- Nobody Home
- Vera
- Bring the Boys Back Home
- Comfortably Numb
- Bis: Run Like Hell
Bonus video:
