Za YU grupu može se reći da je prva prava jugoslovenska rok grupa. Prije više od 40 godina, tačnije 1970, osnovali su je braća Dragi i Žika Jelić. Tokom karijere objavili su desetak ploča, i još su aktivni na muzičkoj sceni. O dugogodišnjoj karijeri, slavi, kritičarima, za “Vijesti” priča Žika Jelić.
Publika čeka nove pjesme od 2005. kada je objavljen album “Dugo znamo ste”. Šta trenutno rade članovi YU grupe?
S obzirom na to da Dragi komponuje, mogu da kažem da već radi na novim pjesmama, jer je i on zvanično potvrdio da će ove jeseni uraditi materijal. Međutim, ne znam da li će to biti za kompletan album, ili ćemo snimiti nekoliko singlova i spotova.
Na sceni ste 42 godine, mada Dragi i vi svirate već pola vijeka. Da li je bilo teško opstati sve ovo vrijeme?
Tokom ovih 50 godina, koliko se Dragi i ja bavimo profesionalno rokenrolom, bilo je teških momenata i preispitivanja da li je to što radim prava stvar ili treba da promijenim zanimanje. Međutim, ta osnovna ljubav prema muzici bi uvijek prevagnula. U tim trenucima sam govorio sebi “ako si do sada izdržao i ako to voliš, tjeraj dalje. Valjda će biti sve u redu”. Tako su se ređali dobri, pa loši periodi i tako mi prođe u YU grupi više od 40 godina.
Kako vam se sada čini karijera YU grupe? Da li ste mogli za ove 42 godine i više da postignete i steknete i svjetsku slavu?
Mogli smo, ali smo bili lijeni. I kada smo imali prilike, nijesmo se specijalno trudili da to ostvarimo. Nudila nam se prava šansa, davno, na početku karijere, kada smo bili u top formi: Nijesmo 1973. prihvatili ostajanje u Londonu koji je tada bio, a i danas je, centar muzičkih zbivanja. Da smo ostali, možda bismo napravili svjetsku karijeru, ali na kraju krajeva ne žalim za tim jer nam je i ovdje bilo OK.
Prvi album snimili ste za nekoliko sati. Koliko danas treba da radite na pjesmama kako bi ih pustili u etar?
Tehnologija snimanja se promijenila. Volio bih da i dalje radimo po starom receptu, dobro se uvježbamo, uđemo u studio i sve iz cuga odsviramo kao na koncertu. To onda ide jako brzo. Međutim, velika studija više ne postoje, pa su muzičari prinuđeni da svaki instrument posebno snime. Dok se to poslije upakuje kako treba, potroši se silno vrijeme. Ali, valjda je sve to napravljeno zbog toga da se u studiju ne potroši 20-30 sati, koliko smo mi potrošili za prvi LP, već sada na tom mjestu provedemo preko 150 sati, a oni koji imaju para, vjerovatno potroše i mnogo više.
Pjesme sa prvog albuma “Crni leptir” i “Čudna šuma” i danas su veoma slušane. Jeste li tada bili svjesni da ste snimili hitove za sva vremena?
Nijesmo. Jednostavno smo sve radili iz srca. Svirali, trudili se da to što bolje zvuči. Odmah su te pjesme prihvaćene i zato nijesmo imali problema kada je sticanje popularnosti u pitanju. I dan-danas su upravo te numere neizostavne na našem repertoaru, traži ih publika. Interesantno mi je uvijek da ih pjevaju mladi, kako prije 40 godina, kada su nastale, tako i dan-danas.
U početku ste tekstove posmatrali kao “nužno zlo”, a pjesme ste doživljavali kao instrumentale. Danas se više sluša tekst nego muzika. Da sada tekstove pažljivije birate?
Sada obraćamo više pažnje na tekstove. Nekako smo na početku smatrali da ako instrumentalno dobro izvodimo pjesme, je to publici sasvim dovoljno. Interesantna priča je kako je nastao tekst za numeru ”Drveni most”. Dragi i ja smo čitali novine, sklapali i uklapali rečenice i bukvalno napravimo tekst koji nema ni puno smisla. Eto koliko smo pridavali važnosti tom segmentu pjesme. Kasnije su mi afirmisani kompozitori kazali: ”Tekst svi slušaju, ako im se dopadne, pjesma je prihvaćena. Oni koji osjećaju ritam još bolje će reagovati na nju. A onima koji nemaju puno sluha ostaje tekst”. Tako sam i ja došao do zaključka da o tom segmentu pjesme moramo povesti više računa.
Mnogi bendovi zbog tekstova su bili, kada je kritika u pitanju, loše ocijenjeni. To se vama nikad nije desilo.
Ljudi koji se bave kritikom su muzičari koji nijesu uspjeli da naprave nešto na tom polju, pa su se bacili na procjenjivanje tuđeg rada. Iako mi stvarno nikad nijesmo bili loše ocijenjeni, godine staža na muzičkoj sceni su najbolji pokazatelj koliko je neko dobar. Da nijesmo, ne bismo opstali više od 40 godina.
U jeku vaše popularnosti naišao je “novi talas”. Da li ste tada razmišljali da promijenite muzički pravac i prilagodite se situaciji?
Nama su pojedini kritičari tada davali sugestije da bismo mogli da krenemo u drugom pravcu. Nijesmo bili tog mišljenja. Takve promjene prvi bih ja posmatrao kao nestabilnu karakternu osobinu koja bi i u ostalim segmentima života mogla da se odrazi. Jednostavno, zašto bismo mijenjali nešto iza čega stojimo 100 odsto i znamo dobro da radimo. To što smo ostali vjerni svom stilu je naša glavna karakteristika. Kod nas ništa nije na silu. Muzika koja izlazi iz nas je naša, osobena, karateristična i upravo to čini YU grupu prepoznatljivom.
Začetnici ste etno zvuka u roku. Jeste li taj pravac napravili slučajno ili ste željeli da se izdvojite od ostalih bendova?
Sve te pjesme su nastajale na probama koje su tada bile mnogo intenzivnije. Tokom pauza svirali smo svašta, zafrkavali se, smijali i tako su kao šale na narodne teme nastale pjesme koje su ozbiljne i koje nijesu zanemarljive - “Nona”, i “Sama” i “Kosovski božuri” i niz drugih.
Koji je vaš recept za toliki opstanak na muzičkoj sceni?
Iskren odnos prema poslu, ljubav prema muzici i, veoma je važno, tolerancija. Grupa je timski rad i ne moraju uvijek svi članovi tog tima biti dobro raspoloženi. Zato je neophodno da ostali budu tolerantni.
Nijesam jugonostalgičan
Ime ste dobili na jednom nastupu, a tada je znak YU mnogo značio, ne samo u Evropi, nego u čitavom svijetu. Jeste li Jugonostalgični?
Kad se izdešavalo sve i kad su tek nekadašnje jugoslovenske republike počele da se otcjepljuju bio sam, ali više nijesam. Ne zbog toga što se raspada zemlja. Čovjek kroz život prolazi razne faze i kad država u kojoj se rodio počinje da se raspada, on to shvata i prihvata. Međutim, pogodila su me ljudska stradanja tokom raspadanja te države. Zbog toga mi je bilo krivo i žao mi je što se sve to desilo.
Ljutnja zbog bombona
Mnogi bendovi često su mijenjali postave, koliko je vama pomoglo to što ste “porodičan bend”?
To mnogo znači. Dragi i ja smo rođena braća, a Petar, gitarista nam je sinovac. Pored nas u bendu je već četiri, pet godina i bubnjar Slobodan Jurišić. Pošto smo mnogo vezani, obavezno se čujemo jednom dnevno. Baš zbog toga što smo porodica, mislim da nam je mnogo lakše jer se znamo od rođenja. Znamo i dobre i one druge strane kojih nema puno. I ako ispadne neki problem, mi to vrlo brzo riješimo.
Vi i Dragi od prvog dana činite YU grupu. Oko čega ste se najčešće svađali kad je muzika u pitanju?
Kad je muzika u pitanju nikad nije bilo ni oštrije riječi, a kamoli svađe. Ako ja osjetim da u pojedinoj pjesmi treba da ide drugi ritam, a on tvrdoglavo zastupa svoju ideju tu može da bude trenutak ljutnje. Inače, Dragi puno voli slatkiše, tamanio je bombone, tako da kada sam htio da ga naljutim samo mu ukradem kesicu. To je bila jedina njegova ljutnja koju sam za ovih 40 godina osjetio.
Bonus video:
