Kultni rok sastav “Atomsko sklonište” nastupiće na otvaranju Lake fest koji će početi 20. jula na jezeru Krupac u Nikšiću.
Bend koji je nastao početkom 1976. iza sebe ima osam studijskih albuma, a u Crnoj Gori nije svirao više od deset godina.
"Jako dugo nijesmo bili kod vas. Posljednji put svirali smo u Crnoj Gori 2000. u Budvi i taj koncert je prošao fenomenalno. Za sve ovo vrijeme nijesmo imali u programu nastupe po Crnoj Gori", ističe na početku razgovora Bruno Langer, frontmen benda iz Pule.
Istorija vaše grupe jedna je od najkompleksnijih i najupečatljivijih priča na ovim prostorima. Na samom početku nije bilo bendova poput Atomskog skloništa. Da li je bilo tada taško krenuti s nečim novim?
"Nije, jer smo odabrali drugačiji put. Naš osnivač Boško Obradović nas je zamislio kao multimedijalnu grupu, tako da je to bio projekat u kojem su osim muzičara, bili i pjesnici, slikari. To je bio period u kojem smo dosta sarađivali i sa pripadnicima drugih grana umjetnosti."
Na početku su vas proglasili pank grupom. Zašto?
"Na svoj prvi nastup izašli smo pocijepani i prikazani smo kao pank, što u stvari nikada nismo bili. Očigledno, takav smo vizualni doživljaj ostavljali na publiku. A mi smo tada željeli da na svom nastupu predstavimo vizualizaciju onoga što bi se dogodilo u nuklearnom ratu."
U početku ste na koncertima nastupali orgađeni bodljikavom žicom, a znali ste s vremena na vrijeme da na binu raširite kišobrane. Od čeka ste htjeli da se zaštitite?
"Kišobran je bio naš zaštitni znak. Trebalo je da nas zaštiti od takozvalih teških nuklearnih kiša. Kišobran je bio simbol, daleko od toga da nas je mogao zaštititi, ali smo ga uzeli kao znak za zaštitu."
Što se tekstova tiče odmah ste kritički počeli. Zar je sredinom 70-tih bilo potrebe za pričama o ratu i politici i kako bi vaši tekstovi danas izgledali?
"Tada su nas optuživali kako govorimo o ratu i opominjali nas kako je II svjetski rat završen, pitali su nas “čemu onda ta antiratna tematika”.
U stvari, mi smo globalno govorili o ratovima, jer ratovi na ovoj planeti nikad nijesu ni prestajali. U tom ciklusu ratova i mi smo se na Balkanu našli u suludom ishodu.
Antiranti tekstovi sa najjačom porukom našli su se na našem prvom albumu. Govorili smo da ćemo biti generacija na kojoj će se vršiti posljednja racija. No, danas se sve više okrećem ljubavi. Moj najpoznatiji tekst je “Za ljubav treba imat dušu”.
Mislim da je ljubav velika kao svemir i da je najveći pokretač. Zato se i okrećem ljubavi i pjevam o njoj iz svog ugla, a mislim da se ljubavnom tematikom ljudi najviše mogu identifikovati. Znam da pišem i tekstove koji su društveno angažovani, međutim, u današnje vrijeme je toliko teško, da ne mogu da radim takve pjesme.
Kakvo vam iz današnje perspektive izgleda karijera Atomskog skloništa?
"U početku smo snimali jako puno albuma, čak i po dva za godinu.
Mnogo smo radili u studiju, za razliku od danas, kad dosta nastupamo.
Sada smo u direktnom kontaktu sa publikom, putujemo širom bivše Jugoslavije, posjećujemo sve krajeve i države, i mislim da je to najveća vrijednost. U direktnom smo kontaktu sa publikom i svaki od tih koncerata je za pamćenje.
Posljednji album objavili ste davno, čak 1995. godine. Je li došlo vrijeme za nove pjesme?
"Sada sam počeo da radim na nekim pjesmama i mislim da će se album uskoro pojaviti. Neka bog da, prije svega samo zdravlje, pa će biti i novih pjesama."
Bez obzira na teško vrijeme kroz koje je muzika prolazila nikad nijeste odustali od roka.
"Rok je moja ljubav. On mi je pružio zadovoljstvo da upoznam pola planete, putujem. U materijalnom smislu nije mi toliko pružio, ali mnogo sam putovao i upoznao sam dosta ljudi, a to je najveće bogatstvo. Boravio sam dvadesetak puta u Americi i tamo živio godinu dana, svirao sa Amerikancima. Rokenrol mi je puno pružio."
Može li se živjeti od rok muzike?
"Skoro da da, s tim što je to mnogo teže mladim grupama nego nama koji smo nastali prije 30 godina. Generacije se mijenjaju, ali zahvaljujući internetu uspjele su da upoznaju opus tih grupa, tako i opstajemo.
Živi se, ali ništa raskošno i glamurozno kao kod svjetskih zvijezda. Mi dijelimo sudbinu prosječnog građanina, i u tome je vrijednost
Međutim, ne pruža se tako lako šansa mlađima da se plasiraju u medijima i pred publikom. Živi se, ali ništa raskošno i glamurozno kao kod svjetskih zvijezda. Mi dijelimo sudbinu prosječnog građanina, i u tome je vrijednost."
Danas je sve više klinaca koji se bave rok muzikom. Da li ste među njima prepoznali nasljednika?
"Susrećem se na festivalima sa izuzetnim mladim grupama. Za razliku od moje generacije oni brzo uče, brzo savladavaju osnove stvari. Zato i kažem da postoji budućnost, i uvijek apelujem da im se da prostora."
Političari ujedinjeni u čerupanju naroda
Kandidovali ste se na izborima. Znači li to da ćete muziku zamijeniti politikom?
"Kandidovao sam se za istarskog župana na prošlim izborima. Ne pripadam nijednoj političkoj formaciji, iako političari uvijek žele da me stpaju negdje. Uspio sam da budem slobodni aktivista i borim se za transparentnost u našim životima, a protiv mračnih sila koje vladaju i medijima i prostorom u kojem živim. Međutim, to je potpuno nemoguća misija jer to sve traje preko 20 godina. Ne znam da li ću za života doživjeti da bude pluralna scena. To što u Hrvatskoj ima preko 100 stranaka ne znači i da je višestranačka. Za to se tek treba boriti. Mislim da su to političke i mafijaške strukture ujedinjene u čerupanju i guljenju naroda, ništa drugo"
Izvinjavam se drugovima iz Komiteta
U jednom intervjuu rekli ste da nam je komunizam dionio zaglupljivanje i zatupljivanje. Šta nam je to donijelo današnje vrijeme?
"U doba komunizma bio sam mladi buntovnik i protiv samoupravnog socijalizma. Sa drugovima iz Komiteta sad se susrećem u gradu i izvinjavam im se što sam bio toliko buntovan. Ova vrsta bezumlja koja sada vlada je neviđena. To nema nikakve veze sa onim što bi trebalo da se zove pluralna politička demokratska scena. Sad se radi o kadrovima koji se rotiraju na puno grublji način, nego što je to bilo u komunizmu."
Galerija
Bonus video:
