Petar Burić (22) je rođen u Nikšiću, a Fakultet dramskih umjetnosti završio je na Cetinju. Na scenu je prvi put stupio u predstavi “Memento – Ustav”. “Ne igraj na Engleze” je jedna od posljednih predstava u kojoj je angažavan i koju ističe kao djelo koje je igrano više od trideset puta u Crnoj Gori i još je interesantno publici.
Gluma nije jedino što Petar Burić voli i umije da radi. Bavi se i produkcijom, a kao talenat izdvaja smisao za biznis.
“To kažu i prijatelji i kolege sa posla, a i ja sam to mislim. Završio sam akademiju sa 22 godine, osnovao NVO i producirao prvu predstavu. Od nje smo imali zaradu, a ujedno smo se bavili i onim što volimo”, kaže Petar.
Produkcija ti je sporedni posao. Kako je usklađuješ sa glumom?
"Stvorim vrijeme. Trudim se da se dobro organizujem. Produkcijom se bavim, ne u smislu da imam produkcijsku kuću koja svako malo izbacuje projekte, već kada imam dobru ideju. Bacim se na nju i radim, da bih izvukao najviše što mogu, za svoje potrebe, ali i da to pokažem široj javnosti."
Nakon posla neophodan je i odmor, kako se ti zabavljaš?
"Tako što radim, radim, radim, a onda otputujem negdje, pođem, na primjer, u Njujork i tamo odmaram, provodim vrijeme sa ljudima koje volim. Naravno, i ovdje izlazim, ali nije da baš volim da lumpujem i skitam, jesam ranije kao student, sada ne."
Gdje si putovao i gdje ćeš se sigurno vratiti?
"Ja se jedino putovanjima hvalim. Putovao sam po Balkanu, bio u Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, Dubaiju, Mađarskoj, Španiji, Portugalu... Ali izdvajam Njujork i sigurno ću se vratiti. Nadam se da ću vrlo brzo otići tamo i da živim. Volim stih koji koristim kao svoj moto: “Ne kuni što nisi rođen đe nisi, idi đe bi volio rođen da si”."
Prisjeti se studentskih dana. Jesi li stanovao u domu?
"Da. Živio sam na Cetinju, isključivo u domu, jer sam tako želio. Ja sam sin jedinac i jedva sam čekao da odem od kuće, negdje gdje mogu da živim sa drugim ljudima, odnosno da budem u kući sa drugom djecom, da tako kažem.
I jedva sam čekao odlazak. Kad sam se selio, spakovao sam toliko stvari da mi je majka, koja je me je vozila, rekla da ne idem za Čikago, već na Cetinje koje je na sat vremena od kuće."
Kakav je život u domu? Da li su tada uslovi bili drugačiji?
"Ne. O tom domu mogu da kažem sve najbolje, najbolja hrana, najčistiji... Znam da nije kao u drugim, naš je bio i sada je najbolje uređen i vođen. Ljudi koji su bili u njemu su ga održavali i ponašali se kao da je to njihova kuća. Dobra stvar je što ti ljudi imaju umjetničku dušu, pa čine da uvijek bude veselo i trude se da u svemu ima duha."
Šta misliš o uslovima u podgoričkim domovima i štrajku studenata?
"Mi nismo imali takve situacije, nije se dešavalo da ubacuju ljude sa privatnih fakulteta, a nisu ni mogli, jer ih na Cetinju nema. Naravno da treba da se bune, ja sam uvijek za bunt i protiv nepravde. Nijesam za bunt po svaku cijenu, ali za prave stvari i za pravdu jesam.
Postoji lijepa definicija slobode koja kaže da si slobodan da radiš što god hoćeš, dok tvoja sloboda ne uskraćuje tuđu slobodu. Ubaciti u sobu od osam kvadrata četiri kreveta, nije lijepo da igraju tetris sa tim ljudima."
Misliš da će protest nešto promijeniti?
"Meni ništa nije nedostajalo u mom školovanju. Upisao sam dobar fakultet, imao sam dobre profesore, studentski dom i menza su takođe bili dobri, pa nisam imao razloga da se bunim. Da sam doživio ovo što su oni, vjerovatno bih reagovao. Smatram da su mladi ti koji imaju nove ideje i snagu da iznesu promjene."
Pomenuo si menzu. Da li si tokom studiranja naučio da kuvaš?
"Naravno, živim već osam godina sam i mogu da se pohvalim da odlično kuvam i volim to. Naučio sam upravo na akademiji. U početku nije bilo kuvanje, već prženje. Moje kolege i ja smo imali ritual da petkom, ako ostanemo na Cetinju, pržimo jaja, kobasice i pomfrit na rešou i gledamo utakmice uz pivo.
Kasnije sam počeo da živim u Podgorici i nisam imao menzu, pa sam bio primoran da kuvam. Bilo bi super kad bi svi imali para da svaki dan idu u restorane, ali nije ni u tome sve, nekad je ljepše kada sam spremiš hranu."
Šta najviše voliš da spremiš?
"Biftek, piletinu i ćuretinu, ponekad ribu i paštu, koju zna svako. Već tri godine sam na zdravoj ishrani jer sam nekada imao problema sa kilažom. Rekao sam sebi da mi to ne treba i uspio da promijenim život uz pravilnu ishranu i treninge.
Tada sam morao da naučim da spremam posebnu hranu i sada znam da spremim paštu koja je potpuno zdrava, sa prirodnim sosom od paradajza i začinima kao što su bosiljak i peršun, a deset puta je bolja od one sa gorgonzolom i pet kilograma pršute.
Šta voliš da jedeš kod kuće, a šta u restoranima?
Hrana koja mi se dopala, a nije crnogorska je iz fondu restorana, posebno mi se svidjelo što na kraju cijelog procesa kao dezert dobiješ jagode i banane sa toplom čokoladom. Inače ne jedem slatkiše, više volim dobar kolač sa pravom čokoladom.
Svidjela mi se i japanska hrana, sve to sam probao u Njujorku. Volim i crnogorsku, jagnjeće pečenje, njeguški pršut i sir, zapravo volim sve vrste sireva. Kada pričam o hrani, uvijek dodam da sam dijete devedesetih, kao mali sam jeo poparu, oriz u mlijeku, prženice i palačinke sa šećerom."
Ideš li na koncerte i kakvu muziku voliš?
Volim rokenrol i rado ga se sjećam, zahvalio bih se svim organizatorima u Crnoj Gori na “bogatoj” muzičkoj ponudi, jer sam zbog njih obišao cijeli svijet. Kada je Metallica bila u Sofiji, sjeo sam na voz i otišao na koncert.
Za veliku je kritiku i to što je prošle godine Manu Čao pravio balkansku turneju, gostovao u svim zemljama, osim u Crnoj Gori
Poslije mesec dana su promovisali album u Berlinu, vozio sam se autobusom 25 sati sa gastarbajterima, ali sam doživio najljepša iskustva. Grad me je oduševio, ljudi i koncert. Slušam rokenrol, pank, džez i bluz, ali toga nema u Crnoj Gori.
Za veliku je kritiku i to što je prošle godine Manu Čao pravio balkansku turneju, gostovao u svim zemljama, osim u Crnoj Gori. Bio sam u Sarajevu i bilo je super. Tri čovjeka su u sali, bez efekata i vještačkog dima, napravili haos. Metallica je odradila to isto, samo čista svirka."
Imaš li kućnog ljubimca?
"Volio bih da imam psa, ali razlog zbog kojeg ga nemam je taj što ću sigurno živjeti duže od njega. Da se naviknem na njega deset ili petnaest godina i da ostanem bez njega, ne želim. Toliko volim životinje da ne želim da ih imam."
Galerija
Bonus video:
