“Plavi avion” sa pilotom Darkom Rundekom i posadom koju čini Rundek Cargo Trio konačno je sletio i donio 12 novih pjesama legendarnog muzičara.
Pjevač, reditelj, glumac, pjesnik i nekadašnji vođa “Haustora” od 1991. živi u Parizu, koji ga, kaže, inspiriše na razne načine.
Tamo je započeo i rad sa svojim Rundek Cargo Orkestrom, koji se danas pretvorio u Rundek Cargo Trio. U pauzi između koncerata širom cijele bivše Jugoslavije, Rundek je pričao i za “Vijesti”.
Šta je specifično u vezi sa vašim novim albumom “Plavi avion”? Šta nam možete reći o njemu - kako je nastajao, čime ste bili inspirisani dok ste ga stvarali?
- Specifično je to što sam ga kreirao i snimio sa novim bendom, Rundek Cargo Triom, najprije to.
Takođe, zanimljivo je da su sve pjesme na njemu nastale u istom vremenskom periodu, za razliku od prethodnih, koji su uključivali neobjavljene songove ili pjesme iz ranijih perioda. Dio tema je nastao u saradnji sa Isabel u okviru našeg radioničkog projekta BetWeen, a dio u svakodnevnom radu i potrazi...
Onda je sve to razvijano između perioda proba u Istri, zajedno sa Dušanom Vranićem-Ducom i razrade kod kuće u Parizu. Izvor inspiracije je bio onaj koji vodi svaku potragu za autentičnošću i slobodom.
Zašto ste ga baš tako nazvali?
- Ima u tom naslovu i bluesa i leta i igranja sa igračkama i putovanja i nečeg faličkog...
Album su najavila dva singla - „Para ljude vara“ i „Indijanska“. Koliko su te pjesme uspjele da predstave izdanje? Koja pjesma na albumu je vaš favorit?
- Ne znam. Čini mi se da je izbor singlova išao prije svega za time da privuče pažnju, a sada kad je album izašao, nadam se da će muzički urednici na radijima sami birati svoje favorite već po svom ukusu ili po profilu radija za koji rade.
Kako danas, poslije toliko godina saradnje, vi doživljavate Rundek Cargo Orkestar?
- To je bend sa kojim sam najduže radio. “Haustor”, doduše, nominalno ima malo duži staž, ali se odlaskom Sahera nakon drugog albuma dosta promijenio. Cargo Orkestar je bio homogenijii, naša saradnja i drugarstvo barem toliko jaki kao sa “Haustorom”. Snimili smo dva studijska i dva live albuma i odsvirali mnogo, mnogo moćnih koncerata. Sad je vrijeme promjene i Trio mi odgovara, ali siguran sam da će doći vrijeme da Orkestar otpleše još jedan krug.
Možete li ga uporediti sa “Haustorom”? Ima li ikakvih sličnosti?
- Ima mnogo sličnosti. Raspored uloga je sličan iako ne na istim instrumentima, a i broj članova takođe. Čovjek inače uvijek u svom životu traži slične situacije.
Da li smatrate da publika razumije vaše pjesme na pravi način?
- Da, smatram da publika razumije moje pjesme na pravi način, jer je pravi način da se moje pjesme razumiju onaj na koji ih razumije publika.
Često ste govorili o obnavljanju “Haustora”. Da li danas postoje šanse za to?
- Postoje šanse, ali su male, jer me trenutno projekat Tria i “Plavi avion” previše zaokupljaju da bih razmišljao o “Haustoru”. Ali, vidjećemo.
Šta vas je generacija kojoj pripadate naučila, šta vam je dala?
- Znate, tokom čitavog svog života nikada nijesam uspjevao da razlikujem generaciju kojoj pripadam od one kojoj ne pripadam. U Triju, na primjer, Isabel je starija od mene deset godina, a Duco mlađi petnaest. To bi mu došlo kao različite generacije, zar ne? A ne osjećam da među nama postoji neki značajniji jaz.
Živite u Francuskoj, imate hrvatski pasoš, u bivšoj Jugoslaviji vas vole, u svijetu priznaju. Kako sebe doživljavate u tom nacionalnom smislu?
- Ja sam porijeklom iz hrvatskog Zagorja, odrastao sam u Zagrebu, nacionalizam mi je uvijek bio antipatičan. Tako da, iako sa sobom nosim svoje porijeklo, ne gajim respekt niti prema francuskoj, niti prema hrvatskoj, niti prema bivšoj jugoslovenskoj naciji i njihovim granicama. Više me zanima traženje zajedničkih izvora različitih kultura i otkrivanje nepoznatih, nego identifikovanje sa jednom od njih.
Da li Pariz, kao grad umjetnosti, utice na vaš muzički stil? U kom smislu vas inspiriše?
- Sigurno je da me inspiriše. Ako ne po svojim izložbama, predstavama i koncertima, a ono po svakodnevnim susretima sa ljudima iz različitih kultura. Tako da je time i moj stil, naravno, otvoreniji formama kojih ne bi bilo da sve te ljude nisam sreo.
Poznato je da vas muzički pokreću i zanimaju ritmovi naroda jugozapadnog Balkana i da se mogu nerijetko čuti u vašim pjesmama. Zbog čega je to tako?
- Ha, ne znam! Nešto me u tome neprestano golica.
Šta biste prije ostavili - pisanje tekstova ili stvaranje muzike?
- Nijedno! Muziku ne bih ostavio jer mi lako ide, a tekstove ne bih ostavio jer mi teško idu.
Višestran ste umjetnik iako ste najpoznatiji kao muzičar. Da li inspiracija za druge umetnosti takođe dolazi iz muzike?
To se zapravo, manje – više, sve nekako vrti... To je neka ljudska potreba za transformacijom, koja je, po meni, u osnovi umjetnosti. Ta potreba da na neko vrijeme možeš postati neko drugi, nešto drugo... I muzika je neka vrsta transformacije vremena i energije u nešto drugo. Dakle, ta magija transformacije je nešto što valjda svi imamo, a neki, koje je to više privuklo, onda to mogu artikulirati kroz razne materijale – muziku, teatar, slikarstvo...
Kako se Darko Rundek snalazi u glumi?
- Loše. Vjerovatno se zbog toga, s vremena na vrijeme, ponovo time bavim ne bih li se snašao. Jer, gluma me privlači. Dio razloga iz kog sam se upustio u to da studiram pozorišnu režiju, bio je taj “glumački crv” sa kojim sam se rodio. To me veseli, ali, s druge strane, nikada se time nisam baš ozbiljno bavio, nisam to dovoljno učio da bih mogao automatski izvoditi, već sve što radim, moram izmišljati od nule.
A koju pjesmu najviše volite da otpjevate sa publikom?
- Uvijek “Ruke”, “Šal od svile”, “Ljubav se ne trži” i “Senjor”.
Svirali ste nedavno i u Crnoj Gori. Kakvi su utisci?
- Utisci su predivni. Svirali smo u Virpazaru, pred stvarno živom, otvorenom, zainteresovanom, zaigranom i inteligentnom publikom. Nadamo se da ćemo uskoro ponovo doći kod vas.
Bonus video:
