Dugo je važio za “najbolje čuvanu tajnu srpske muzičke scene”, kako su ga neki tamošnji mediji opisali. Počeo je sa skromnom andergraund fan bazom u svojoj zemlji, da bi zatim pridobijao publiku i šire. Tako je srpski kantautor Nenad Marić, koji nastupa pod psuedonimom Kralj Čačka, posljednjih godina sve češće u Crnoj Gori, gdje je imao kako festivalske, tako i klupske svirke gdje je nastupao sam sa gitarom. Sad ga očekuje jedna u novom, drugačijem prostoru - u Velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici. Tamo će Marić nastupiti u okviru završnice književnog festivala “LiTeritorija”, 24. aprila sa početkom od 21 sat. Karte su u prodaji po cijeni od pet eura.
Muzičar koji iza sebe ima dva zvanična studijska albuma, od kojih je aktuelan prošlogodišnji, od kritike nahvaljeni “Spusti svetlost na put” poznat je po svojoj mješavini džeza, bluza, rokenrola i šansona, a novinari ga često opisuju kao srpskog Toma Vejtsa.
“Prvi put sada dolazim sa bendom. Publika će moći da čuje kompletniji zvuk, da tako kažem, koji je blizak onome što smo na albumu radili i snimali. Mislim da će biti lijepo veče”, kazao je on na početku razgovora za “Vijesti” povodom predstojećeg gostovanja.
Koliko utiče gdje svirate, u Crnoj Gori ste bili na Bedem festu, pa imali solo klupske svirke u Podgorici, što više prija i koliko su različita to iskustva za vas?
Uvijek bude drugačije u zavisnosti od prostora. Čak i u jednom istom prostoru nikad ne bude isto. Tako da se nikad ne zna. Možda na neki način kamerniji prostori više odgovaraju našoj muzici, bliži su nam u nekim slučajevima, budući da su numere žanrovski različite. A neki prostori jednostavno iziskuju drugačiji repertoar, pristup... Tako da prostor svakako inspiriše na ovaj ili onaj način, svaki je priča za sebe.
Jeste li zadovoljni prošlogodišnjim nastupima u Podgorici?
Kod, sad već, prijatelja sam nastupao u “Street Baru”, to mi je bio već drugi put da dolazim. Dva puta sam po dva koncerta zaredom imao, zbog velikog interesovanja. I zaista moram da priznam da prvi put kad se to desilo, bilo je to veliko iznenađenje za mene, da ljudi uopšte znaju pjesme, da su čuli za to... Tako da su fino prihvatili to što radim, na čemu eto mogu samo da budem zahvalan. Lijepo je bilo baš, imam samo pozitivna iskustva.
Kakav će biti repertoar sad u KIC-u, hoćete li ga bazirati na promovisanju aktuelnog albuma ili ćete prošarati kroz sav svoj materijal?
Pa biće akcenat bačen na drugi album, ali ćemo sigurno prošarati. Sviraćemo i pjesme sa mog studijskog prvijenca, kao i neke koje će se naći na nekom sljedećem izdanju. Ali uglavnom će biti pjesme sa pomenuta dva albuma.
Kako je bilo raditi na drugom albumu, budući da je prvi dosta pozitivno prihvaćen, da li je postojao pritisak očekivanja?
Pa uvijek je ovdje problem raditi na albumu. Mislim, generalno i baviti se muzikom mogu slobodno da kažem. Ali drugi je rađen sa više iskustva, onog koje je stečeno tokom rada na prvom. I na neki način pjesme koje su za njega nastale su i diktirale kako ćemo ga snimati, kakvom tehnikom i slično. Generalno je snimanje albuma jako uzbudljiv i lijep proces, ali sa druge strane je zaista pomalo i zahtjevan i pun nekakvog odricanja, entuzijazma, ali jednostavno to je tako.
Ljudi inače imaju problem da vas svrstaju u neki žanr, gdje su granice što se vas tiče, koliko široko žanrovski ste spremni da idete?
Više puta mi je to rečeno i uvijek odgovorim da sam prije svega oslonjen na muzičku tradiciju - od bluza preko džeza do rokenrola, tako da sve ti uticaji koje sam kao slušalac pokupio na neki način se provlače i utiču na to što i kako stvaram. Tako da nemam neku konkretnu odrednicu, mogu samo da kažem da sve to utiče. Cijelo to iskustvo na neki način zapravo pomaže u tom donošenju pjesama na ovaj svijet. Poslije je posao kritičara da to smjeste negdje i nešto više kažu o tome.
Mada je drugi album još svjež, radite li već na novom materijalu?
Ima dosta nekih pjesama koje su u procesu rada ili koje su gotove, ali koje sigurno nećemo svirati neko vrijeme. Ove koje su u procesu na neki način još čekam da sazru.
Nije da ste od skoro u muzici, ali tek posljednjih godina Kralj Čačka postaje ime koje je poznato i publici van Srbije. Što mislite da se desilo i je li vas to iznenadilo?
U početku jeste na neki način. Iznenađuje me zapravo i dalje, pošto generalno baviti se muzikom na ovom podneblju je pomalo Sizifov posao sa jedne strane. A sa druge, vjerovatno tu postoji nešto što publici koja dolazi na koncerte znači i koja to sluša. Tako da je na neki način to jedan vid komunikacije koji je... pozitivan, u nedostatku boljeg izraza.
Završili ste likovnu akademiju i slikate takođe, da li muziku više preferirate, kako određujete čemu ćete se u trenutku kreativno posvetiti, kroz što se izraziti?
Da, pa više crtam u slobodno vrijeme, muzika mi je primarna. Ponekad uradim neki akvarel. To više kampanjski radim, bez opterećenja i velikih ambicija. Vidjećemo na što će to da izađe i kako će se stvari odvijati, ne znam, sve je neizvjesno.
Ne insistiram na tome da sebe opisujem kao pjesnika
Neki vas smatraju i rok pjesnikom?
Pa dobro, to je mišljenje tih ljudi, kritičara i morali bi njih da pitate zašto. Teško je o sebi govoriti u tom kontekstu.
Da, ali doživljavate li svoje tekstove kao poeziju, kao nešto što bi moglo da se čita i van muzike?
Fakat je da se ti tekstovi čitaju i mogu se čitati i bez muzike, ali nisam sad neko ko će da insistira na tome da kaže za sebe da je pjesnik. To je nešto što bih radije prepustio čitaocima da misle ili ne misle. Zapravo ne razmišljam mnogo o tome. Bitnije mi je da se izrazim i tu je moja pažnja usmjerena najviše.
Bonus video:
