Teško da postoji više nepretenciozan bend od Eve Braun, pop rokera iz Bečeja koji su već skoro stigli do treće decenije postojanja, sve to vrijeme stidljivo se pojavljujući u centru pažnje s vremena na vrijeme nekim hitom koji bi osvojio srca publike. Nakon skoro tri godine pauze, bend je objavio novi singl “Put za Lisabon” na kojem gostuje i frontmen Električnog orgazma Srđan Gojković Gile. Pjesma je i ekranizovana, a spot se može pogledati na YouTube servisu.
Uz novi singl stigla je i vijest da će Eva Braun svirati na Bedem festu ovog ljeta. Biće to njihovo prvo gostovanje u Crnoj Gori tokom dugogodišnje karijere i ostvarenje želje za frontmena Gorana Vasovića, koji vuče korijene sa ovih prostora. On je za “Magazin” pričao o novom singlu i da li on znači i novi album, gdje vidi svoj bend na današnjoj sceni i što misli da je ključ njihove dugovječnosti. I naravno o svojoj vezi sa Crnom Gorom.
Kako je došlo do saradnje sa Giletom?
Nije mnogo prošlo, tri sedmice od kad smo objavili taj singl i video spot. E sad kako je došlo do saradnje... Gileta lično poznajem baš dugo, preko 20 godina. Ono što je kuriozitet jeste to da nas je upoznao pokojni Vlada Divljan, u tom momentu sredinom 90-ih kad se vratio iz Australije, tad smo čak i snimili zajedničku pjesmu sa Vladom “Hajde, sanjaj me sanjaj”. Čak smo i jedan zajednički koncert sa njim uradili u Bečeju. Vlada Divljan je ponovo pokrenuo svoju mašineriju i krenuo sa onim koncertima, tad je objavio i onaj lajv album. A u tom njegovom bendu je bio i Gile i tad sam imao priliku da ga upoznam i eto za ovih 20 godina sam ostao u kontaktu sa njim, naravno i preko muzike - bili smo zajedno na mnogim koncertima, dešavalo nam se često da budemo u kontaktu...
Imali smo i dosta toga zajedničkog, prije svega u smislu da smo i on i ja diskofili, u mnogim stvarima nam se dosta poklapa muzički ukus, pa smo i po tom pitanju uvijek imali zanimljivih tema za diskusiju.
Na koji način je on učestvovao u radu na pjesmi?
I kada sam napisao tu pjesmu, a ta pjesma je prilično stara, ima već otprilike tri godine, vrlo brzo mi je palo na pamet da bi Gile bio savršen izbor da sa njim probamo da uradimo duet. Iz prostog razloga zato što je pjesma prilično netipična za Evu Braun, ima te neke Rolling Stones elemente, rif na gitari - nešto po čemu Eva Braun nije bila ranije prepoznatljiva, a meni je u tom momentu bilo zanimljivo da malo eksperimentišem sa tim i probam da pišem na neki drugačiji način. Tako da ta pjesma predstavlja tu kombinaciju, kako ja volim da kažem, Stones strofa i nekog bitlsovskog refrena. Te dvije stvari su u pjesmi, ja se iskreno nadam, na jedan prihvatljiv način pomirene. Onda sam kontaktirao Gileta, poslao mu demo snimak i pitao da li je voljan da otpjeva to sa nama. Gile je preslušao pjesmu i stvarno mi je isti dan odmah odgovorio da mu se to dopada i da je željan da radimo zajedno. To je bilo relativno brzo, snimili smo matricu u Bečeju, poslali mu snimak da on nasnimi vokale i izuzetno je važno što je to uradio uz pomoć našeg velikog prijatelja Damjana iz grupe Magic Bush i The Bestbeata, to je ovaj najpoznatiji na našim prostorima Beatles kaver bend, koji osim što je snimio Gileta je odradio i prateće vokale u refrenu. Tako da je to u stvari neka kolaboracija nas trojice, zanimljiva kombinacija. Kad smo završili pjesmu pojavili su se izuzetno talentovani mladi ljudi koji su željeli da urade taj spot, za koji mislim da je ispao jako dobro. Vidim da ljudi baš dobro reaguju, kako na pjesmu, tako i na spot.
Autori videa su Recharge and Revolt, režiju potpisuje Nikola Stojanović, a scenario Nađa Petrović. Zanimljivo je da su oni dobili neku nagradu na Festivalu kratkometražnog filma i zaista su talentovani, što se i da vidjeti po tom spotu.
Zašto se čekalo toliko dugo na novi singl?
Istina je da smo bili malo neaktivni po pitanju novih pjesama. Zauzeti nekim privatnim obavezama svi, nekim drugim stvarima, ali ne može se reći da smo bili koncertno neaktivni jer smo svirali onoliko koliko nam je to vrijeme dozvoljavalo, kako komercijalne, tako i nekoliko humanitarnih nastupa, u dobrotvorne svrhe. I došli smo do toga da je vrijeme, da budem iskren malo i pod pritiskom našeg menadžera Kepe koji je opjevan u pjesmi grupe Bad Copy “Ugovor sa Kepom”.
On je i naš menadžer i rekao nam je da je kranje vrijeme da nešto snimimo i izbacimo, pa smo i uradili tu pjesmu. A ja se evo iskreno nadam, ajde da ne pretjerujem, ali možda do nove godine se i pojavi neko izdanje, postoji više planova.
Baš sam htio da pitam da li ova pjesma najavljuje neko izdanje, uskoro će i 30. godišnjica benda?
Naredne godine. Skupljali smo se po fakultetu, ali bend je baš krenuo i dobio ime 1990. Postoje neki planovi, s obzirom da smo nakon albuma “Playback” objavili tri singla koji se nisu pojavili ni na jednom izdanju, pjesme: “Dan poslije”, “Rikošet” i “Kao kišna kap”... E sad razmišljamo o više ideja. Jedna je da objavimo neki mini LP, kao kompilaciju gdje bismo ubacili ovu novu i te tri prethodne pjesme i eventualno snimili još dvije, koji bi objavili na vinilu. Čini mi se da smo trenutno najbliži tome. A možda ako budemo imali vremena se to izrodi i u neki album. Mislim da je za sada jako rano govoriti o tome, s tim da sam ja već u više navrata i pričao o tome da albumi kao medijum odumiru i vidim da su ljudi strašno razočarani zbog toga, da misle da je to jako loše.
Ta dostupnost preuzimanja putem Interneta i ostalo su doveli do toga da album prestaje da ima smisao. Zato što ti snimiš 12 pjesama, tu se izdvoje tri singla koji se vrte, ostalo osim najvećih fanova nikad niko ni ne čuje, pa se postavlja pitanje da li ima smisla toliko ulagati i vremena i novca i svega da napraviš nešto od čega će svega par pjesama zaživjeti.
Da, drastično je promijenjen način na koji se muzika konzumira posljednjih godina?
Upravo. E sad, mnogi ljudi su to primili dosta loše. Ja spadam u one koji čak u tome ne vide nešto loše, štaviše ja pravim paralelu i čini mi se da smo se na ovaj način nekako vratili na one početke roka.
U zlatno vrijeme singlova?
Druga polovina 50-ih i prva 60-ih su bile vrijeme singlova. Znači mi se u stvari vraćamo korijenima na ovaj način. Meni čak možda i više prija takav način rada, povremeno objavljivanje singlova, pa onda eventualno ako baš ima potrebe da se napravi neko kompilacijsko izdanje gdje bi se skupili svi ti singlovi i to je to. Tako da nešto ne žalim mnogo za albumima, čini mi se da je ovo način rada koji meni kao izuzetno lijenom autoru više odgovara.
Daje i više vremena da se autori posvete jednoj pjesmi?
Da, dobro primijećeno. Baš zato što se na ovaj način ne “raspline” pažnja na mnogo pjesama, nego uvijek kad izdaš singl maksimalno si koncetrisan na tu jednu pjesmu i onda samim tim ako najviše rada i truda ulažeš u tu jednu jedinu numeru onda će ona biti bolja.
Kako vidite danas poziciju Eve Braun na muzičkoj sceni, srpskoj, ali i regionalnoj?
Penzionerski.
U kom smislu?
U smislu da će za par godina biti tri decenije od našeg prvog albuma “Prisluškivanje” koji je izašao 1992. i da mi je neko rekao tada da ćemo mi trajati i danas naravno da mu ne bih vjerovao, jer u cijelu tu priču smo ušli tad kad smo izdali debi stvarno bez ikakvih velikih ambicija. Čisto smo imali onu klinačku želju da imamo svoj album. Ali eto, splet nekih sretnih okolnosti je valjda doveo do toga da smo izdržali ovoliko dugo. S tim da pored toga što sam ja lijen autor, mi smo generalno i lijen bend. Nikad nismo bili bend koji je nešto pretjerano jurio za popularnošću i za tim da aktivno traje, nego je sve bilo nekako spontano i u najvećem broju slučajeva je sve išlo iz naše želje da to uradimo, a ne zbog toga što smo bili pritiskani. I pravo da vam kažem, ta pozicija za sve ove godine nam prilično odgovara. Možda upravo zbog toga i trajemo toliko, što to nikad nije bilo pretenciozno, uvijek je bilo tako. Nama nikad muzika nije bila posao, svih ovih 30 godina ona je naš najbitniji hobi i tako je doživljavamo.
To ste isticali i ranije u intervjuima?
Da, mi ne živimo od muzike niti smo ikad planirali, niti željeli niti ikad razmišljali... Možda se desilo jednom kad smo bili na vrhuncu popularnosti da nam je palo na pamet da bismo možda mogli, ali to je kratko trajalo. Tako da nikad nismo bili zainteresovani za to, u životu smo se bavili drugim stvarima, ovo nam je bio hobi. A kao što volim da kažem, jesam možda dosadan što to ponavljam, ali ne znam drugačije to da opišem - jako je lijep osjećaj kad se baviš nekim hobijem, a neko to hoće čak i da sluša, pa je spreman i da plati da ode na koncert ili da uzme album. Tako da je to za nas jedna perfektna pozicija. Nemamo nikakva očekivanja, tako da sve što nam se desi doživljavamo kao nagradu.
“Konačno prvi put sviramo u Crnoj Gori, mogli smo i ranije, ali smo bili lijeni”
Ranije ste pominjali svoje korijene odavde i kako biste voljeli da svirate u Plužinama ili bar u Nikšiću. Evo izgleda da će vam se želja ostvariti, najavljeno je da ćete gostovati na Bedem festu?
Ja sam porijeklom praktično iz Plužina, imam veliki broj rođaka i u Plužinama i u Nikšiću. Vasovići su Pivljani. Naravno dosta puta sam i bio dolje. I svako može da kaže da je ponosan na svoje korijene, ali ja to zaista jesam. Međutim, igrom slučaja nikad nam se nije desilo da sviramo dolje kod vas.
To je gotovo nevjerovatno s obzirom na trodecenijsku karijeru i da ima publike koja vas sluša?
Pa nije da nije bilo poziva, ali opet se vraćam na ono da smo lijeni. Bilo nam je uvijek teško, ono kao: ko će da se spusti do dolje, pa nema ni autoputa, potrebno nam je ovo i ono, uvijek smo nešto otkazivali u posljednjem momentu. A imali smo zaista dosta poziva. Ali eto nije se desilo do sad, sad se nekako poklopilo i sviraćemo na Bedem festu u Nikšiću početkom avgusta. Ja ne znam ništa o tom festivalu, ali nam je naš menadžer, koji je i sredio taj nastup rekao da je super i onda smo pristali i dogovorili se. Zaista jedva čekam, ako smijem da budem i ličan - jedan od razloga je i upravo ovaj koji sam malo prije pomenuo, a to je da s obzirom da je moj pokojni otac baš porijeklom Pivljanin onda mi je posebno lijepo da dođemo da sviramo tamo, što da ne.
Bonus video:
