Kultni bend ex Yu rok scene Prljavo kazalište nastupiće na drugoj večeri City Groove festivala, 22. juna na Stadionu malih sportova i zasvirati nakon više od tri decenije u Podgorici. Uz ovaj pomalo nezahvalan jubilej, biće obilježen i jedan ljepši podatak, to što je poznati hrvatski sastav prošao 40 godina postojanja. No za razliku od mnogih drugih bendova njihove generacije, Kazalište nikad nije stalo, nikad nije pravilo prekide u radu, raspadalo se i opet sastavljalo.
Jasenko Houra, pjevač, gitarista i glavni autor ove grupe smatra da je to jedan od tajnih sastojaka koji ih čini dugovječnim i uspješnim. Popularni Prljavci su prošlog oktobra velikim koncertom u zagrebačkoj Areni obilježili i 30. godišnjicu od njihovog danas kultnog nastupa na Trgu republike u Zagrebu gdje su svirali pred oko, prema nekim procjenama, 200 hiljada ljudi. Repertoar koji su tu izveli može se očekivati i u Podgorici po riječima frontmena, koji i poslije toliko godina pažljivo prati što se odvija na muzičkoj sceni. Prljavo kazalište nastalo je 1977, a dvije godine nakon toga izdalo je album koji se prema mnogim kritičarima smatra jednim od najboljih izdanja ex Yu roka. Bili su prvi bend koji je svirao u zagrebačkoj Areni, nastupali sa filharmonijom u Lisinskom, Trg Bana Jelačića u Zagrebu punili više puta, ali se kod Houre i “društva iz Dubrave” i dalje osjeća da svakom koncertu prilaze sa mladalačkim entuzijazmom.
“Kad ste stalno na turneji, a evo već nam je treća godina u kontinuitetu, očekivanja su ti uvijek ona koja ti moraš da zadovoljiš, a to je da budeš dobar to veče. Nama kojima smo na bini je fokus na tome da budemo dobri i to je sve”, priča Houra na početku razgovora za “Magazin” povodom predstojećeg gostovanja.
“Kad ste stalno na turneji, a evo već nam je treća godina u kontinuitetu, očekivanja su ti uvijek ona koja ti moraš da zadovoljiš, a to je da budeš dobar to veče. Nama kojima smo na bini je fokus na tome da budemo dobri i to je sve”.
Dolazili ste u druge gradove Crne Gore, ali u Podgoricu niste decenijama, možete li se sjetiti uopšte posljednjeg nastupa?
Negdje 1986. mislim da smo bili. Uvijek kad dolazimo, dođemo u prolazu i obično su to festivali, dočeci Novih godina i slične okolnosti. Znate kako, kad smo puno na putu jedno te isto sviramo, vama koji ste tamo sigurno ne, ali mi koji dolazimo imamo potpuno drugačiji doživljaj, svjedno nam je jesmo li svirali u Podgorici 1986. ili 2006. Svejedno smo svirali više puta blizu.
Hoćete li imati puni koncert ili festivalsku, skraćenu verziju repertoara?
Ne znam zaista u ovom trenutku, nisam upućen, ali ja sam uvijek spreman na ovaj koncertni dio, a naravno da od organizatora zavisi. Znate ako je festival da je nemoguće da bude koncert od dva i po sata, možda bude sat i po. Pretpostavljam bar da je tako. A repertoar smo svirali sad na stadionu u Zagrebu, on ide iz večeri u veče, nema tu velikih odstupanja sve do jeseni. Tek tad ćemo vjerovatno mijenjati koncept koncerta i setlistu. A ova setlista je praktično odabrana glasovima publike putem Facebooka.
Kako uopšte gledate na te društvene mreže, digitalne platforme i servise, sve to što danas muzičari koriste da bi stigli do publike?
Gledajte, i politika se našla u jednom trenutku sa tim društvenim mrežama na opasnom terenu, jer svi smo mi fokusirani generalno na medije koji nemaju više taj uticaj na publiku koliko imaju društvene mreže, alternativni mediji. Stvar je takva danas, ne da je nezaobilazno, nego mislim da je pokretački dio tog procesa.
Koliko sami koristite društvene mreže?
Sa početkom kompjuterizacije sam praktično bio prisiljen, možda je to gruba riječi, radeći u studiju i slično morao sam početi da koristim taj dio tehnologije koji napreduje. Svi ih praktično koriste i moram priznati da je i meni ponekad lakše i jednostavnije sa njima. Puno je drugačija danas komunikacija, sve ide puno brže. Kao što rekoh, to je prosto neizostavni dio naših života i uvjeren sam da će ti alternativni mediji polako ugasiti televiziju.
Proslavili ste 40 godina postojanja, kakav je osjećaj stići do te cifre i sjetiti se tih vaših prvih dana poslije toliko vremena?
Nikad nisam stvarno imao taj osjećaj za vrijeme, koliko ga je prošlo, jer smo uvijek bili u nekom pokretu. Nama se uvijek nešto događa. Vrijeme brzo prolijeće, to je sigurno, međutim kako je život išao tako su se stvari mijenjale, nadopunjavale... Sumiram neke stvari i ne bih ni bio pametan da vam ih dobro objasnim. A i kad bih znao objašnjenje svega toga zajedno, mislim da mi ne bi puno pomoglo. Ako nešto radite što volite, radite to iz strasti, onda to traje dok god je tako. Sigurno da je kreativni dio najbolji, to je posebna strast, teško je to objasniti bilo kome ko to nije osjetio.
U jednom intervjuu ste rekli da vas muzika pokreće, ali i da godine čine svoje. Da li baš to što ste stalno u pokretu, kao što rekoste, je ono što vas održava i koliko vam je teško ostati u toj formi sad?
Igrom slučaja, jer sam bio u toj generaciji najmlađi, klinac, svi su bili od mene stariji, pa sam posmatrao neke kolege muzičare. Znate i sami, u onom trenutku kad ste zaspali, ušli u neke faze odmaranja, kad ste se zasitili, a onda probali da se vratite - to nikad nije davalo dobre rezultate. Mi smo sa Kazalištem imali uvijek istu naviku - radimo muziku ili stanemo mjesec dana. Ali mi nikad nismo imali pauzu od mjesec dana. Mi imamo gotovo svaki dan koncerte, evo već je zakazano, bend praktično neće stati do Nove godine. Ljudi mi nisu vjerovali da mi imamo probe svaki dan, koje počinju u 12, a završavaju u 16 sati. Bend svaki dan vježba i mislim da bi tako i trebalo da bude. Zamislite ove sportiste, recimo ovoga što puca na koš da uzme jedno mjesec dana pauze da ne šutira uopšte, što bi mu se desilo. To mi je prosto dio života. Ja čim se probudim, sjednem u auto i krenem u Dubravu na probu i zna se da ću tamo biti do 16 časova i da ću vježbati, svirati. Takav mi je život i ne bih ga puno mijenjao, mislim da mi se ne bi puno isplatilo.
Počeli ste kao pank bend, zašto? Što vas je tad privuklo tom žanru?
Sam izraz kao takav je za mene koji sam ulazio u to i za bend koji je bio tinejdžerski, koji je znao da svira tri, četiri akorda, to je bilo jedino što može klinca privući. Na našim koncertima svaki put iz publike izvučem nekoga da dođe da svira gitaru sa nama. Mislim da je to poruka da da nisam na bini, bio bih u publici. Kad uhvatite ta tri akorda i zabavljate se, to je to. Cijela poenta rokenrola je vrlo jednostavna - da u tome uživaš. To je tako, muzika je takva stvar, bez nje bi život zaista bio dosadan.
Da li ste zbog te ljubavi prema muzici voljeli da eksperimentišete, budući da ste poslije imali i ska fazu, uticaje tradicionalne muzike i slično, pa više okrenutost pop roku?
Nekako odrastanje, godine čine to. Uvijek bi mi kandže na neki način malo narasle kad me stavite u neku novu formu. Mislim da što više eksperimentišete, što više pokušavate je nešto prirodno. Svako od nas je znatiželjan kako bi ovo bilo u onoj formi, kako u ovoj, što bi radio dalje i slično. Ali to sve zajedno je dobra stvar. Naravno da je moguće kad radite to da pogriješite, ali mislim da moraš stalno nešto eksperimentisati, raditi... Jer ne nosimo mi ni iste pantalone koje smo nosili 79, da smo ostali u toj modi ne bi bilo dobro. Prosto u svakoj umjetnosti imate ljude, umjetnike koji imaju svoje faze. U nekim fazama su najbolji, u nekim manje uspješni, ali svako pokušava da se nadopunjava.
Koliko pratite aktuelnu scenu i mlađe izvođače?
Pratim sve, globalno. Izvođače, muziku, sve što se dešava. Muzika evoluira. Sa ovim našim kompozitorima kad sjednete, ja ih tretiram danas možda u nekom buntu, 89. ili 79. sam bio drugačiji. Danas znate sve kompozitore koji rade, koji su bili u pop muzici, mi koji smo svirali rokenrol nismo imali taj status. Ono kao dobar si, ali nisi dobar, da malo karikiram. Ovi naši kompozitori me uvijek pitaju kako još imaš želju da putuješ sa bendom, koji danas pišu kod kuće pjesme, oni nisu sa svojim bendovima. Rade od kuće i onda im je muka da putuju. Ali činjenica je da kad ste stalno na putovanjima, onda imate potpuno drugačiji pristup svemu tome. Jer za tih par godina dok je Kazalište na putu puno stvari evoluira. Kad se vratite kući shvatite da je u međuvremenu grupa izvođača postala popularna. A u ovo doba svake sedmice imate novog izvođača na svjetskoj sceni koji ima hit. To su danas potpuno odvojeni svjetovi. Postoji još vrlo malo bendova koji su veliki cirkusi, koji se sele od grada do grada, a postoje i oni koji funkcionišu potpuno drugačije. To je danas evidentno. Ja pratim sve koliko stignem, čujem sve. Nemoguće je kad ste u pokretu da vi ne čujete ko je aktuelan od novih izvođača, ko nije... Tako da sam uvijek upućen da li se Dubioza vrti ili je to Senidah ili neko treći. To je najnormalnije.
Kakvu muziku vaša djeca preferiraju?
Moji su, pošto govore na maternjem engleskom (supruga Houre je Kanađanka Dajen), bliža im je recimo Rijana i Rita Ora nego ne znam ko od naših izvođača. Opet je to negdje radi jezika, ne radi kvaliteta. Mom sinu je kad je bio klinac bio bliži Tupak ili Eminem nego što će mu biti više interesatantno bilo što drugo. Tako da tu smo negdje, vole taj R’n’B, hip hop... A i ja poslušam to sa njima i veselo mi je, jer čujem puno toga što vjerovatno ne bih inače. Onda obratite pažnju i shvatite što se dešava među njima, kod te generacije.
Ne možemo vratiti rokenrol nazad i ne bi trebalo ni insistirati na tome
Pomenuli ste i Tupaka i Eminema i čak i Senidah...
Eto vidite da pratim sve. (smijeh)
Da, definitivno je među mlađim generacijama taj zvuk veoma popularan. Da li mislite da je na neki način pretekao rokenrol i na koji način mislite da bi trebalo rok da vrati primat, ako bi trebalo uopšte?
Apsolutno da je ta muzika potpuno obuhvatila sve. Ako pustimo nostalgiju, moramo prihvatiti da sve evoluira. Muzika je prosto takva. Ja sam radio (auto)ironičnu pjesmu o rokenrolu. Da li je potrebno vraćati ga? Sve je puno brže, sve ide prema nekoj elektronici, kao i zabavi. Da li mi uopšte možemo da se vratimo nazad - bojim se da ne možemo. I zato kažem da ne bi trebalo na tome ni insistirati specijalno, jer bi to bila utopija. Mislim da će se stvari same od sebe iskristalizovati.
Bonus video:
