Li Ranaldo, nakadašnji član i autor brojnih pjesama jedne od najznačajnijih alternativnih rok grupa svih vremena Sonic Youth, sjutra veče će imati solo nastup na SeaRock festivalu u Kotoru, koji će se održati na Ljetnjoj pozornici Starog grada. Američki muzičar koji se našao na listama najvećih gitarista ikada magazina kao što su “Rolling Stone” i “Spin” na Crnogorsko primorje dolazi u sklopu turneje u okviru koje će promovisati svoj aktuelni album “Electric Trim”, njegov četvrti od kad je Sonic Youth prestao da postoji i otkad se posvetio solo karijeri, a tome što se može očekivati, nekadašnjem radu sa pomenutom grupom, kao i svom sadašnjem pričao je za “Vijesti”.
- Dolaziš sa svojim “Song & Stories” programom, reci nam više o tome, na koji način funkcioniše, kako je nastala ideja?
Da, “Songs & Stories” je program sa kojim sam ove godine na turneji. To je kulminacija mog “Electric Trim” perioda, sadrži uglavnom pjesme sa tog albuma, i električne i akustične. Filmovi su prvi dio - prikazuju razne moje aktivnosti, od ranih dana sa grupom Glenn Branca i Sonic Youth materijala, moje nastupe sa Leom Singer i jedan stari “spoken word” film, a sve povezano sa muzikom koju trenutno pravim. Svidjela mi se ideja da prezentujem šarenolik nastup - prvo filmove, onda nastup uživo, te na kraju razgovor sa moderatorom i publikom. Tako inače izgleda program, ali mislim da u Crnoj Gori nećemo imati vremena za pomenutu diskusiju. Do sad je to bilo nagrađujuće iskustvo koje je otvaralo večeri na veoma intiman način.
- Prošlo je skoro dvije godine od izlaska albuma “Electric Trim”, jesi li zadovoljan reakcijama? Kakav je za tebe bio proces rada na albumu i da li već radiš na novom materijalu?
Obožavam sve u vezi sa tim albumom i ovim periodom. To izdanje bilo je veliki korak za mene u smislu postavljanja novih ciljeva i dostignuća. Moje partnerstvo sa Raulom Refrijem, sa kojim sam radio na prošlom izdanju, je jako - nedavno smo završili naš sljedeći album koji će se zvati “Names of North End Women” i biće objavljen ili u novembru 2019. ili februaru 2020. To je još jedan korak dalje, sa više elektronike i manje gitara. Ova dva albuma su među najeksperimentalnijim u cijeloj mojoj karijeri i bilo je veoma zabavno stvarajući ih. Ne mogu da dočekam da ljudi čuju novo izdanje.
- I ranije si imao solo albume, ali si od “Between the Times and the Tides” počeo da objavljuješ, da tako kažemo, izdanja koja su bliža klasičnom pop rok formatu. Na koji način si se odlučio za to i da li je ovaj kontinuitet takvih albuma nešto što si planirao od starta ili se samo desilo?
Otkad je Sonic Youth prestao da postoji, počeo da tražim načine da raširim moju zvučnu paletu, u posljednje vrijeme sa akustičnom gitarom, a sad, na mom posljednjem albumu i sljedećem, ideja je da uđem u novu eksperimentalnu fazu, koja će možda biti malo više elektronska, malo udaljenija od klasične formule rok kvarteta, sve u pokušaju da napravim nešto individualno i unikatno. Moj glas je istaknutiji u posljednje vrijeme i koncentrisao sam se više na pjevanje. Što god da radim, trudim se da tome priđem sa iskreno otvorenim, “eksperimentalnim” stavom. Ovih dana pokušavam sebe da izazovem da stvorim nešto drugačije i odvedem svoju muziku u novim pravcima. Zašto da ne? Meni “tradicionalni” način sviranja akustične gitare, što je nešto s čim se interesujem ovih dana, djeluje prilično eksperimentalno, posebno nakon moje dugačke istorije korišćenja električne gitare. Ali čak i sa akustičnim gitarama tu ima elektriciteta u vazduhu i kad sviram koristim pojačala. Sviram koristeći grupu mojih otvorenih štimova stvarajući posebne zvučne ambijente tokom koncerata. Sviranje akustičnih nastupa mi takođe dozvoljava da nastupam na intimnijim mjestima gdje publika sjedi i to je takođe dio izazova. Zaista je lijepo podijeliti to iskustvo sa publikom u ovim manjim prostorima, osjećam se kao da sam više koncentrisan na publiku. Nastaviću da stvaram eksperimentalnu muziku i apstraktne albume, ali trenutno uživam u izazovima stvaranja u kantautorskom modu. Kad je Sonic Youth prestao da postoji, ja sam i dalje imao prostora da se bavim eksperimentalnom muzikom sa mnogim improvizatorima i saradnicima, ali Sonic Youth je bio moje glavno utočište kad je u pitanju pisanje pjesama. Tako da kad je bend prestao da radi tražio sam nove situacije kako bih pisao pjesme, a eksperimentalna muzika se nadogradila na to još lakše.
- Na posljednjih nekoliko albuma si imao dosta saradnika, da li je neko ostavio poseban utisak ili te iznenadio, bilo ljudski ili muzički?
Da, mnogi sjajni saradnici od Džona Medeskog i Šeron van Eten, preko Nelsa Klajna, grupe Kid Millions, a naravno da sam mnogo puta i ranije radio sa nekadašnjim bubnjarem Sonic Youtha Stivom Šelijem i Alanom Lihtom. Ali od albuma “Acoustic Dust” iz 2014. moj glavni saradnik je bio Raul Refri - prvo kao moj producent, a sad i kao partner u pisanju pjesama. Saradnja sa Raulom je bila posebno plodna za obojicu, a morao bih da pomenem i američkog romanopisca Džonatana Letema koji je radio sa mnom na mnogim tekstovima za pjesme sa “Electric Trima” i novog albuma. Mislio sam da ću tražiti novi bend poslije Sonic Youtha i sa The Dust sam našao takvu grupu. Ali sad glavni posao završavam sa Raulom. Mi smo duo koji uvodi druge muzičare ako je potrebno za snimanje i nastupe. Za mene je to sjajni novi “kasni” period eksperimentacije i ponovnog rođenja.
- Koliko se tvoj način pisanja pjesama promijenio tokom decenija? Većina tvojih pjesama ima u sebi klasičnu pop rok formulu obučenu u nešto što ne čujemo tako često, one su u isto vrijeme melodične, ali često i bučne i eksperimentalne, odakle dolazi ova fascinacija “iskrivljavanja” formule pop pjesama?
Proces pisanja pjesama se nije mnogo promijenio još od kad je Sonic Youth počeo sa radom. I dalje postoji veliko interesovanje za apstraktnu muziku i građenje zvuka, ali takođe i interesovanje za razne forme pjesama. Mi smo uvijek bili ljubitelji pjesama i nastavljamo da budemo inspirisani jednako pop pjesmama, kao i onim eksperimentalnijim dimenzijama. Tako da je mjesto gdje smo se smjestili negdje u sredini, sa slobodom da istražujemo i jedno i drugo. Ponekad crpimo iz “klasičnih” struktura pjesama ili smo inspirisani numerama i izvođačima koje smo voljeli u prošlosti. A neki drugi put onda smo srećni da se zaputimo u prostore u koje možda niko nije ranie zalazio.
- Kako gledaš na zaostavštinu Sonic Youtha iz današnje perspektive i kako si se osjećao kad je bend prestao sa radom? Kako to da si do sad od svih članova tog benda najviše sarađivao sa Šelijem?
Otkad je Sonic Youth prestao sa radom utopio sam se u sopstvene aktivnosti. Ovih dana Turston Mur živi u Londonu, a Kim Gordon u Los Anđelesu. Stiv i ja živimo u Njujorku, pa nam je mnogo lakše da nastavimo da radimo zajedno. Svi oni su veoma posvećeni onome što rade trenutno i ne vjerujem da gledaju unazad. Sonic Youth i dalje ima ogromnu arhivu iz koje objavljujemo materijale, ali zaista u ovom trenutku svi gledamo naprijed. Ili bar znam da je tako sa mnom. Proveli smo 30 godina zajedno i ostao sam prijatelj sa svima njima. Ne nedostaje mi taj bend trenutno. Zabavljam se više nego ikad i ovo što radim u posljednje vrijeme me potpuno ispunjava. Veoma sam srećan sa tim i ne razmišljam u fazonu: “Bože, volio bih da sviram sljedećeg mjeseca sa Sonic Youthom”. I moram reći da se i ostali tako osjećaju, svako radi ono što mu prija i ne želi da se vraća u prošlost. Da li ćemo ikada zasvirati ponovo zajedno? Ko zna. Nikad ne reci nikad.
- Pričajući u intervjuima o ljudima koji su imali bitan uticaj na tebe, među mnogim muzičarima posebno si naglašavao reditelja Žan Lika Godara, zašto, u kom smislu?
Godar je ultimativni eksperimentalni umjetnik. Od njegovih radova do najnovijih filmova, veoma je inspirativan način na koji on uvlači tolko različitih uticaja u svoje filmove - od pop kulture do klasične literature, muzike, slikarstva... Njegovi filmovi su ostali među najizazovnijim i najeksperimentalnijim, a njihovi zvukovi su među najradikalnijim zvučnim eksperimentima. Mislim da ne dobija dovoljno pohvala za to. Njegovi radovi me konstantno inspirišu.
- Izjavio si da si dijete 60-ih i 70-ih, kad je ideja o promjeni svijeta nabolje bila u vazduhu. Koliko je po tebi ova ideja jaka danas i koliko prisutna u rok muzici u odnosu na pomenute dekade?
Ideja je i dalje prisutna, želja za promjenom, pogotovo u trenutnom sje*anom političkom okruženju koje jača širom svijeta i prijeti da zaustavi ljudski progres. Možda ta ideja više ne dolazi iz rok muzike danas, koliko iz drugih muzičkih formi, kao i ostalih umjetničkih formi.
Intimno iskustvo iz zajedničkog života
- Takođe si sarađivao na brojnim projektima sa svojom suprugom Leom Singer, koliko se rad sa njom razlikuje u odnosu na ostale, je li otežavajuća ili olakšavajuća okolnost stvarati sa nekim sa kim dijeliš takođe i svoj život?
To je intimno iskustvo koje dolazi iz zajedničkog života, a taj život uključuje i to da zajedno nastupamo i putujemo, tako da se to dvoje - život i umjetnost - usput stapaju u jednu trajnu, živu stvar. Lijepo je podijeliti ovo, ali takođe oboje mnogo stvari radimo nezavisno jedno od drugog.
- Tvoje ime može se naći na mnogim listama najvećih gitarista ikad, koliko ti to znači i kako si uopšte postao zainteresovan za eksperimentisanje sa gitarskim zvukovima, budući da je to ono što te karakteriše, da li te to i dalje zabavlja jednako kao nekad?
Da, zabavlja me više nego ikad i u tih šest žica gitare pronalazim potencijal jednako kao i prije. Uvijek je velika čast naći se na listi najboljih gitarista, biti prepoznat na taj način, ali moj rad se nastavlja dalje i ja sam unutar toga procesa, tako da je na drugima, onima spolja, da donose takve ocjene. Ja samo radim najbolje što mogu. Mi u Sonic Youthu nismo bili naročito vješti svirači u tehničkom smislu. Ono što nas je odvojilo od drugih i učinilo posebnim (ako to jesmo) je što smo osmislili svoj stil i jezik koji nije toliko zavisio od klišea gitarske muzike, počev otvorenih štimova koji su nam dosta pomogli da se oslobodimo “normalnosti”. Uvijek sam slušao i volio razne vrste muzike i nikad nisam vidio razlog da se ograničavam na samo jedan tip ili format.
Bonus video:
