Srpska muzičarka Irena Blagojević biće jedna od glavnih zvijezda ovogodišnjeg “Petrovac Jazz festivala” koji će početi 30. avgusta. Ove godine, tokom 11 dana nastupiće preko 100 izvođača iz Mađarske, Slovenije, Albanije, Sjeverne Makedonije, Srbije, Izraela.
Irena Blagojević je posljednji put nastupila prije šest godina na Cetinju, pa se kako kaže raduje druženju sa publikom 1. septambra na terasi hotela “Palas”. Istaknuta džez, pop i soul pjevačica, čiji zreli vokal, specifičnog i prepoznatljivog stila, privlači pažnju publike već godinama, a diplomirala je flautu na Fakultetu muzičkih umetnosti. Kao kompozitor, aranžer i tekstopisac dokazala se na svoja dva autorska albuma “Jutro bez ljubavi” i “Blistavi grad” koje će predstaviti i publici na PJF-u. O predstojećem nastupu u Petrovcu, kao i karijeri, Irena priča za dodatak “Kroz grad”.
Ove godine nastupate na “Petrovac Jazz festivalu”, a Vaš koncert biće 1. septembra na terasi hotela “Palas”. Šta će to publika imati priliku da čuje?
Publici ću predstaviti numere sa autorskih albuma “Jutro bez ljubavi” i “Blistavi grad”, takođe sviraćemo i neke lijepe džez obrade. Radujem se prilici da se predstavim vašoj publici jer do sada nisam previše nastupala u Crnoj Gori.
Koliko Vas je koštalo u karijeri stav da nema kompromisa i to što za sve ove godine nijeste odstupali od svojih estetskih i stvaralačkih normi?
Kompromis uvijek postoji, ali ma koliko mali ili veliki bio najvažnije je ne odstupati od svoje suštine. Najteže je biti dosljedan i to je ono na šta sam ponosna. Bavljenje muzikom za mene je ljepota, radost, pitanje smisla, a od toga se ne odstupa lako. Zna se šta je kvalitetna muzika, a sve ostalo su izgovori. Naravno da me je koštalo mnogo toga, ali to je lični izbor sa kojim se vješto nosim.
Godinama Vas već vezuju za džez muziku, koliko se njen status promijenio posljednjih godina na Balkanu ili je i dalje vežu za uske i elitističke krugove?
Svakako je džez prisutan na oba moja albuma, ali ima i primjesa pop i soul muzike. Znamo kakav je muzički ukus publike na Balkanu i tu ne vidim moguću promjenu. Džez najviše možete slušati na festivalima, kojih srećom, posljednjih godina ima sve više. U medijima je veoma malo prisutan, i samim tim ljudima dalek. Realno ne može neobrazovan čovjek tako lako da prihvati džez, jer je za to je potrebno širine u ljudskom smislu, intelektualnosti... Srećom, uvijek će postojati manjina koja ga se neće odreći. Džez će, uprkos svemu, zauvijek imati svoju publiku.
Objavili ste dva albuma “Jutro bez ljubavi” i “Blistavi grad”. S obzirom na Vaš specifični izražaj, koliko je bilo teško naći izdavača?
Nije problem naći izdavača, već publiku kojoj će taj muzički pravac biti blizak, pogotovo kod nas. Standardno izdavaštvo čini mi se da je izgubilo težinu i smisao koju je nekada imalo. Albumi se izdaju lično ili putem elektronskog izdavaštva, danas ima mnogo različitih mogućnosti. Prvi album sam izdala za Multimedija music, drugi za PGP i tu nije bilo nikakvih problema. Lično volim da imam CD u rukama.
Karijeru ste dugo gradili kao flautistikinje, radeći istovremeno i kao profesor flaute. Imali ste priliku da nastupate sa orkestrom, imali solističke koncerte, koncerte sa kamernim orkestrom, na festivalima, takmičenjima. Koji je bio presudan trenutak da taj svoj talenat iskažete i kroz pjevanje?
Upravo tako, čitav život isprepleten muzikom i muzičkim dešavanjima. Klasična muzika je zauzimala veliki dio mog života, ali nakon što sam diplomirala na FMU, shvatila sam da ne želim samo da reprodukujem, već da se izrazim i kroz stvaranje muzike. Pošto sam već uveliko pjevala, htjela sam da komponujem muziku koju volim, jer mi to pruža osjećaj slobode, i tako je nastalo “Jutro bez ljubavi”.
Pjevanje ste dugo doživljavala kao svoju “drugu ljubav” koja se odvijala u sjenci vaše karijere sviranja flaute. Da li je i danas takva situacija?
Lijepo pitanje. Zapravo je postalo obrnuto, flauta u službi muzike i pjevanja. Ona je postala moja “druga ljubav”, ali svakako ne manje važna za moj život.
Kao pjevačica oprobali ste se i na brojnim takmičenjima i osvajali nagrade. Da li je bitno da jedan pjevač prođe i tu fazu s obzirom na to da danas takvih takmičenja ima možda i previše, a u njima se više gleda šou nego sam talenat?
Nekada je bilo dosta takmičenja, ali ni približno kao danas. Voljela sam takmičenja uglavnom, najviše zbog društva i razmjene iskustava. Sve vas to oblikuje, taj pređeni put. Mislim da je danas važniji šou, uvijek je važno da je neko ili nešto novo, samo neka vrsta trenutnog ushićenja. Pravim talentima je, ipak, teško da pronađu put. U svojoj školi pjevanja radim dosta sa mladima talentima i njihove priče, iskustva upravo to potvrđuju.
Pjevali ste i prateće vokale mnogim izvođačima. Koliko je Vam bilo značajno to iskustvo?
U jednom periodu života sam pjevala prateće vokale nekim zvijezdama, ali od kada sam uplovila u solo vode, prestala sam to da radim. Svakako zanimljivo iskustvo.
Bonus video:
