Jedan od najboljih svjetskih gitarista Miloš Karadaglić nakon tri godine pauze objavio je novi album pod nazivom “The Sound Of Silence” pod etiketom Decca Classics. U pitanju je nasljednik uspješnog albuma “Blackbird” iz 2016. na kojem je crnogorski muzičar baziran u Londonu objavio pjesme kultne grupe The Beatles, a koji mu je donio ovacije kritike i publike.
Taman kada je nakon izdanja trebalo da Karadaglić krene na svjetsku turneju desila mu se povreda ruke, zbog koje je morao neko vrijeme da pauzira sa nastupima. Uslijedila je tišina kakva ubija ovakve umjetnike. Ipak, crnogorski gitarista okrenuo je to u svoju korist. Period jednogodišnjeg oporavka bio je vjerovatno najteži u Karadaglićevoj karijeri i upravo on je inspirisao “The Sound of Silence”, koji predstavlja njegov osvrt na ovaj fizički i psihički iscrpljujući proces.
Muzičar kojeg je BBC-jev “Music Magazine” svrstao među najveće svjetske gitariste u posljednjih stotinu godina nastavio je da kombinuje popularnu sa klasičnom muzikom, pa se na novom izdanju nalaze numere koje je svirao dok se vraćao svojoj vještini, kao i one koje je slušao u trenucima oporavka. Među njima su kompozicije grupa Portishead i Radiohead, Leonarda Koena, kao i djela Emilija Pujola i Franciska Tarege. Karadaglić je krenuo i na britansku turneju, nakon čega ga očekuju i koncerti po svijetu. Osim toga, najavio je i da će započeti seriju razgovora vezanih za probleme performansa, kako bi pomogao drugim muzičarima koji prolaze kroz slično iskustvo kao ono koje je proživio. O svemu tome pričao je za “Magazin”.
Šta donosi album “The Sound of Silence” u zvučnom i konceptualnom smislu, što se može očekivati od tog izdanja i kako je tekao proces rada na njemu? Ko su gosti na albumu i kako si ih birao, kako je došlo do saradnje sa njima?
Ovaj album je zaista drugačiji od ostalih koje sam snimio do sad, i u zvučnom i u konceptualnom smislu. Albumom Beatlesa sam se po prvi put usudio da uđem u popularnije muzičke vode. Sjećam se koliko sam samo uživao u cijelom tom procesu i koliko sam bio srećan što sam sa tim albumom uspio da nađem zvuk koji sam uvijek imao u svojoj glavi. Od Beatlesa do novog albuma prošlo je tri godine i mnogo toga se desilo u tom periodu, i dobrog i lošeg. Za mene je to bio možda i najbitniji period sazrijevanja. Iz cijelog procesa sam izašao nekako hrabriji i stabilniji nego prije. To mi je dalo snagu, volju i samopouzdanje da opet uđem u nešto novo i da me to povede još dalje nego prije. Htio sam da nastavim putem Bitlsa, ali i da proširim temu na ostale klasike iz repertoara popularne muzike. Želio sam da ujedinim muziku svih žanrova kroz zvuk klasične gitare. Tako je nastao The Sound of Silence.
Ova muzika takođe otvara vrata jedne vrlo kreativne saradnje sa raznim muzičarima i aranžerima, a to je nešto što u mom muzičkom životu postaje sve bitnije i bitnije. Projekti ovog tipa su jako zahtjevni iz razloga što se sa svakim singlom kreće od nule. Svaka nota mora da se složi i dovede do zvučne perfekcije, a to je proces koji traje jako dugo. Ipak, isplati se trud, jer na ovaj način kreiramo stil koji je jedinstven i neponovljiv. Aranžmani Džona Metkalfa su toliko posebni, magični. Takođe sam uživao i u saradnji sa Ansamblom 12, koji će me pratiti i na turneji ove jeseni. Džes Gilam i Manu Delago su kolege sa kojima sam oduvijek želio svirati. Ovaj album učinio je da ispunim sebi mnogo zelja i u muzičkom i emotivnom smislu.
Što predstavlja ta tišina iz naslova, osim što je naravno u pitanju kultna pjesma Simon & Garfunkela, da li možda onaj težak period kada prema sopstvenim riječima “nisi mogao da odsviraš nijedan ton”? Što je to iskustvo promijenilo kod tebe, ne samo u umjetničkom, nego i ljudskom smislu?
Tišina počinje da bude najveći luksuz jednog čovjeka. Živimo u svijetu konstantnog haosa, nepotrebnih informacija, buke, saobraćaja, brzine... I, kao rezultat svega toga, nezadovoljstva... Svi možemo da se pronađemo u nekom od ovih opisa. Ipak, malo nas je koji dovoljno dobro poznajemo sami sebe i svijet oko nas da to shvatamo i da aktivno poradimo na tome da to i promijenimo. Ponekad mi se čini kao da naša generacija nema šansu svog izbora, kao da smo automatski uključeni u jednu globalnu centrifugu iz koje je nemoguće izaći... To je upravo i bio razlog zašto sam morao prestati da sviram na neko vrijeme. Fizička povreda je postojala, ali sve ono drugo što je išlo uz nju je bio rezultat upravo te brzine i stresa koji je vladao svuda oko mene, tj. nas. Taj težak period me inspirisao da pronađem odgovore u sebi i da po prvi put pustim život da me vodi kuda sam želi. To kreira neizvjesnost i strah, ali upravo to je i neophodno da bi se suočili sa samim sobom i hrabro krenuli dalje.
Za sve u životu je potrebna ljubav... A nje nažalost sve manje ima. Gubimo je... A kad je izgubimo onda sve staje. To je bio razlog za moju tišinu. Svjetlo u tom mračnom tunelu bili su ljudi oko mene i svi oni životni elementi za koje nikada do tada nijesam imao vremena. Oni si mi donijeli mir i ponovnu želju za muzikom. Tako je ona ponovo potekla. U tom cijelom periodu, muzika je i dalje bila veliki dio moje svakodnevnice, ali na potpuno drugi način. Išao sam na koncerte svih žanrova i nekako sam sve oko sebe doživljavao dublje i jače. Vjerujem da je nemogućnost da stvaram svoju muziku intenzivirala osjećaj uživanja i otvorenosti ka muzici drugih. Htio sam da se upravo ta šarolika selekcija kompozicija i pjesama koje su mi puno značile i pomogle mi da se oporavim od svega nađu na sljedećem albumu, između ostalog, i kao zahvalnost na to da je ona, muzika, pobijedila sve strahove i prepreke koje su bile ispred mene.
S obzirom na to da je album inspirisan tim teškim periodom kroz koji si prošao, može li se reći da će na neki način biti najmračniji i najmelanholičniji od tvojih dosadašnjih izdanja, a ujedno i najličniji?
Ne bih ga nikad opisao kao najmračniji. Melanholičan jeste, na momente, ali ovaj album je za mene jedno veliko sunce. On je pobjeda moje velike bitke. On predstavlja moj trijumf nad samim sobom. U odnosu na druge albume koje sam izdao i koji su uvijek u svojoj srži imali intenzivan i sunčan zvuk, ovaj album se bavi suptilnim osjećajima u tišini i svemu onome između nje i zvuka. I u muzici, kao i u životu, magija je u tišini, u razmaku između odsviranih nota, u momentima mira i povezanosti sa samom svojom srži.
Kakav je uopšte bio osjećaj doživjeti tu pomenutu nemogućnost da radiš ono što najviše voliš i što ti je najviše pomagalo da se izboriš sa tim, je li ta tišina nešto najstrašnije što muzičar može da doživi? I sa druge strane, kako je bilo vratiti se opet u punoj formi na pozornicu?
Moj život je bio srušen. Nekoliko puta mi je rečeno da više nikada neću moći da sviram. To su strašne stvari... Ipak, ja im nijesam vjerovao. Znao sam da je to samo faza, čak i onda kada mi je bilo najteže. I dokazao sam da je tako onda kada sam izašao na scenu Albert Hola, prošlo ljeto i odsvirao koncert za gitaru i orkestar Talbota. To je bila najveća pobjeda u mom životu. Od tog momenta sam postao nepobjedljiv.
Najavljeno je i da ćeš započeti kampanju pomoći kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, na što se tu konkretno misli, na koje sve načine planiraš to da učiniš? Koje su to stvari koje su nam, kako si izjavio, nepoznate i nejasne u vez s problemima performansa i koliko publika, izdavači i ostali sa kojima jedan muzičar komunicira imaju sluha i razumijevanja za takve probleme?
Da bi izašla na površinu, muzika prolazi kroz neke od najsloženijih fizičkih i hemijskih procesa koji postoje u čovjeku. Svaka nota predstavlja milijarde neurona koji uzajamno reaguju na svaki pokret i zvuk. Zbog toga svaka promjena i stres stvaraju problem. Nekad je on neprimjetan i mali, a nekad nas dovede do totalnog prekida. Malo je muzičara u mom krugu koji u nekom periodu svog života nijesu imali slično iskustvo. Ipak, medicina i nauka nijesu do kraja razumjeli što je zapravo razlog da se prsti zgrče ili tetive nekontrolisano kreću. Medicina se bavi simptomom, ali ne i samom suštinom problema. Obišao sam cijeli svijet doktora i specijalista i nijedan mi nije pomogao. Naprotiv, njihove dijagnoze su me sve više odvlačile u ambis. Mnogi ne uspiju da izađu iz toga... postoji toliko primjera oko mene. Iz tog razloga želim da promijenim svijest o svemu tome i upravo zato i govorim otvoreno o svom iskustvu. U saradnji sa Kraljevskim muzičkim institutom krenuli smo u inicijativu pripreme otvorenog stola gdje će se naći bitni ljudi i iz muzike i iz medicine. Tu ćemo govoriti o svemu i naći se kao podrška ljudima koji prolaze kroz slično iskustvo. Siguran sam da ćemo na taj način napraviti korak naprijed u ovoj oblasti.
Na prethodnom izdanju si obradio pjesme Beatlesa, na ovom su takođe zastupljene pjesme koje pripadaju popularnoj, a ne samo klasičnoj muzici, što stoji iza tog tvog spajanja klasike i popularne muzike, da li je to proces koji se desio vremenom spontano ili ciljano?
Repertoar za klasičnu gitaru je jako lijep, ali ne toliko velik. Prva tri albuma bila su posvećena muzici Španije, Latinske Amerike, koncertima za gitaru i orkestar. Kad snimite sav taj repertoar ne preostaje toliko toga novog što je i dalje atraktivno i što inspiriše širu publiku. Smatram da u svijetu postoji dovoljno gitarista koji su posvećeni samoj klasici i koji žive i stvaraju u svom svijetu, svijetu gitarista. Ja sam imao sreću da se moja muzika šire čuje, i da ljudi iz svih sfera društva uživaju u onome što ja radim. To je nešto što me inspiriše i što mi uvijek daje nove ideje. Tako je došlo do Beatlesa, a sad već i šire.
Planiram vrlo brzo nastup u Crnoj Gori
Kakvi su ti planovi nakon izlaska albuma, može li se očekivati svjetska turneja, budući da je trebalo na jednu da kreneš prije povrede koju si doživio, da li su u planu i nastupi u Crnoj Gori sa novim materijalom? Neke nekoncertne aktivnosti?
Velika turneja počinje 21. septembra u Velikoj Britaniji. Do decembra ću održati preko 30 koncerata u Evropi, a od Nove godine nastavljam dalje u Aziju i Ameriku, gdje ću provesti skoro dva mjeseca. Biće radno, ali kao i uvjek, jako uzbudljivo. Posebno se radujem koncertima u Londonu, Hong Kongu i San Francisku. To su moja omiljena mjesta. Planiram vrlo brzo nastup i u Crnoj Gori. Kao i uvijek, pomisao na to me čini srećnim i jedva čekam da opet vidim svoju publiku.
Biti ambasador svoje zemlje je prelijep osjećaj
U okviru kampanje “Evropljani koji čine razliku” govorio si i o tome kako bi učlanjenje Crne Gore u EU bilo ostvarenje sna, zašto misliš da je to važno za našu zemlju i kako gledaš na dešavanja u zemlji u kojoj živiš, odnosno aktuelnosti oko tzv. Brexita? Kakav je osjećaj biti kao ti svjetski ambasador Crne Gore što je, pretpostavljam, čast uz koju dolazi i određeni pritisak?
To je uloga koju doživljavam vrlo ozbiljno. Muzika je za mene privilegija. Ona otvara vrata cijelog svijeta, svih slojeva društva i života. Biti ambasador svoje zemlje kroz muziku mi uvijek daje jedan prelijep osjećaj i ne doživljavam ga nikada kao pritisak. Naprotiv, uvjek sam ponosan na svoju zemlju i svoje porijeklo. Veliki broj ljudi je došao u Crnu Goru zbog toga što su me negdje čuli ili sa mnom porazgovarali. Što se tiče Evropske unije i Brexita, ta tema je postala toliko dosadna i naporna... Predugo sve to traje i ljudi su umorni od manipulacija medija, politike, podjela. Po mom mišljenju, to nije budućnost... Ipak, ja sam optimista i nadam se da nam ona, budućnost, donosi i neke nove, lijepe stvari.
Bonus video:
