Ako postoji pop rok grupa koja je simbol muzičke scene bivše Jugoslavije, onda su to Novi fosili. Zagrebački sastav bio je jedan od najvoljenijih i iz godine u godinu lansirao hitove koji su osvajali cijelu zemlju, od 70-ih do njenog raspada početkom 90-ih. Kad je nestala Jugoslavija i Fosili su prestali sa radom da bi se ponovo okupio 2005.
Ovih dana velikim koncertima po regionalnim centrima - Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, proslavljaju gotovo nevjerovatnu brojku, 50 godina rada što je bio povod za razgovor sa gitaristom Vladimirom Kočišom Zecom.
Što za vas znači brojka od 50 godina i na koje načine ćete je obilježiti?
Prva postava grupe oformila se 1969, u kojoj su bili samo muški članovi sve do 1976. kada u grupu dolaze Rajko Dujmić i Đurđica Barlović. Ja sam im se pridružio godinu kasnije. Pet decenija uspješnog djelovanja grupe impozantna je brojka i puno znači sadašnjim članovima, jer rijetko koja grupa sa ovih prostora se može pohvaliti tako dugim trajanjem i djelovanjem. Obilježavamo je velikim koncertima koje smo nazvali “Priča o Novim fosilima”. Krenuli smo sa dva prepuna koncerta u dvorani „Vatroslava Lisinskog“ u Zagrebu početkom ovog mjeseca, 15. novembra nastupamo u Beogradu u Sava centru, a u planu još gostovanja po regionu.
Gdje je po vašem mišljenju mjesto Novih fosila u istoriji jugoslovenske muzike? Koja je bila vaša formula uspjeha, pa ste ostali aktuelni toliko dugo?
Svjesni smo da smo ostavili dubok trag u istoriji popularne muzike na ex-YU prostoru i obilježili jednu cijelu eru. Fantastičan opus Rajka Dujmića, prepoznatljivo višeglasno pjevanje, visoki profesionalizam i zaljubljenost u to što smo radili moralo je dati velike rezultate i to bi se moglo nazavati formulom tog uspjeha.
Sa kakvim emocijama danas gledate na vaše prve dane u grupi?
Zaista teško je, a da se čovjek toga ne prisjeti. Bili su to dani našeg muzičkog odrastanja. Svaka nova ploča bila je novo iskustvo i napredak. Prvi dani su bili velika neizvjesnost, ali upornim radom i profesionalnošću ostvarili smo svoj cilj.
Na što ste najponosniji i žalite li za nečim?
Ponosni smo što već treća generacija publike uživa u našim pjesmama. Žao nam je što nismo više napravili na međunarodnom planu. Razlog je bio jezik i mala sredina iz koje dolazimo.
Sa pjesmom “Ja sam za ples” imali ste jedan od najboljih nastupa Jugoslavije na Evroviziji, što vam je to tad donijelo i kako gledate danas na to popularno muzičko takmičenje?
Osvojili smo zavidno četvrto mjesto 1987. na Evroviziji u Briselu i to bih nazvao krunom naše karijere što nam je donijelo bezbroj nastupa u zemlji i inostranstvu. Pratim i danas to takmičenje, koje sad ima sasvim drugačiji karakter nego u naše vrijeme. Danas su važniji efekti i šou, a pjesma je nekako u drugom planu.
Kako ste bili prihvaćeni na tim nastupima širom svijeta?
Na svim kontinentima bili smo lijepo primljeni, vjerovatno zbog šarma, profesionalnosti i temperamenta. Još se sjećamo predivnog prijema u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza.
Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se suočavali tokom ovog višedecenijskog rada grupe?
Svaki susret sa publikom bio je svojevrstan izazov i dokazivanje, te novo veliko iskustvo. Lično mi je najznačajniji taj nastup na Evroviziji 1987, gdje smo sami sebi dokazali da možemo biti konkurentni i na međunarodnoj sceni.
Grupa je prestala sa radom 1991, taman sa raspadom stare države, kako ste to dožvijeli?
Nesrećni rat je bio glavni razlog prestanka rada grupe i nismo to lako doživjeli. Zbog rata i nemogućnosti komunikacije sa našim fanovima morali smo da zamrznemo djelovanje.
Kako je došlo do ponovnog okupljanja 2005. i kakav je bio osjećaj opet svirati te pjesme, da li neka kod vas izaziva posebne emocije?
Neki producenti su nam tada skrenuli pažnju da postoji veliki interes za naše pjesme, tako da smo se ponovo aktivirali. Predivan je osjećaj kada prepuna dvorana od prve do posljednje pjesme pjeva zajedno s nama i to tri generacije, doslovno od 7 do 77 godina. Meni lično draga je pjesma “Ključ je ispod otirača” i bezvremenska “Za dobra stara vremena”.
Možemo li vas očekivati u Crnoj Gori uskoro?
Našim posljednjim nastupom u Crnoj Gori, u hotelu Mogren u Budvi u avgustu izazvali smo lijepu posjetu i obnovili stare kontakte, pa postoji velika vjerovatnoća da se vidimo čak i ove godine. Veselimo se druženju sa odličnom crnogorskom publikom.
U posljednje vrijeme sve je više filmova o muzičarima koji su obilježili ex-YU scenu, hoće li i vaša priča biti ispričana na taj način?
Bilo je već nekoliko inicijativa, a ove godine smo ozbiljno na tragu tog ostvarenja. Zagrebačka rediteljka Petra Radin je u sklopu ovih jubilarnih koncerata snimila podosta materijala za dokumentarni film o “Novim fosilima”. Materijal se prikuplja i dalje i nadamo se premijeri sljedeće godine.
Muzika se više pratila u naše vrijeme
Ex YU rok bendovi i dalje okupljaju najviše publike širom tog prostora. Što mislite da je uzrok, da li samo nostalgija ili jer je tadašnja scena bila jača ili nešto drugo?
Vidim da i danas kvalitetni bandovi i dalje nastupaju i to uspješno. Muziku su mediji u naše vrijeme puno više pratili i glorifikovali. Scena je bila velika i kvalitetna. Rodilo se mnogo jakih izvođača i autora. Naravno da je jedan od razloga dobre posjećenosti tih koncerata nostalgija, što je neizbježno. Danas su na djelu neki novi klinci sa novim trendovima i svjetonazorom.
Bonus video:
