Američka džez pjevačica Indra Rios-Mur imaće priliku da se prvi put predstavi crnogorskoj publici i to sjutra veče na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović u okviru manifestacije DEUS. Od 20 časova publika će imati priliku da čuje numere koje je stvarala tokom svoje karijere, a koncert je osmišljen i kao promocija novog, četvrtog albuma ”Carry my heart”.
Rođena Njujorčanka, Indra potiče iz muzičke porodice, njen otac Donald je svirao bas u grupama slavnih džez muzičara kao što su Soni Rolins, Elivn Džouns, Arči Šip, Džeki Meklejn.
Interesovanje koje je pokazala prema džezu, ali i neosporni talenat omogućio joj je da sa 13 godina dobije stipendiju i školuje svoj glas na Muzičkom koledžu “Mannes”. Uporedo je pohađala ljetnji kamp “Village Harmony” u Sjevernom Vermontu gdje se upoznala i sa starim balkanskim narodnim pjesmama.
O koncertu u Podgorici, karijeri, ali i balkanskoj muzici, Indra Rios-Mur priča za Vijesti...
U subotu ćete imati priliku da prvi put nastupite pred crnogorskom publikom. Šta ste pripremili?
Izuzetno sam uzbuđena što dolazim u Crnu Goru. Ovo će mi biti prvi put da nastupam u vašoj zemlji, tako da je to nova i uzbudljiva prilika da upoznam drugačiju publiku. Izvešću miks pjesama sa moja posljednja tri albuma. Pošto ćemo nastupiti kao trio, za ovu priliku izabrala sam pjesme koje najbolje odgovaraju izvođenju u ovoj formaciji. Ono što mogu već sad da obećam publici je da će te večeri na repertoaru biti dosta ljubavnih pjesama.
Dolazite iz porodice muzičara. Koliko je to uticalo na Vašu odluku da započnete muzičku karijeru i koliko Vam je u tome pomogao otac?
Otac me nije odgajao, ali mislim da su njegovi geni sigurno doprinijeli mojim talentima. Imam muzičare sa obje strane porodice, djed i ujak po majci bili su portorikanski muzičari, a moja baka je bila pjevačica. Ipak moja najveća podrška u bavljenju muzikom bila je moja majka, koja me je odgajala. Ona je apsolutno voljela muziku i bila bi muzičarka da je bila u mogućnosti da uči i svira neki instrument. Potpuno me podržavala i podsticala da pjevam. Zaista je željela da slijedim svoj muzički talenat i da se profesionalno bavim muzikom, iako je znala da će to biti težak put. Podržavala me da radim ono što najviše volim. Mislim da muzička porodica može definitivno da vam pruži pravu sliku o tome kako izgleda život jednog muzičara. Otac je sa mnom dijelio svoje borbe kao džez muzičar, tako da sam imala jasnu i realnu sliku koliko ovaj put može biti izazovan.
Kao tinejdžerka ste imali priliku da saznate više o različitim muzičkim žanrovima, ali i starim narodnim pjesmama Balkana. Kako ste se zainteresovali za tu muziku?
Balkanske narodne pjesme naučila sam dok sam bila tinejdžerka pohađajući specijalni muzički kamp u Vermontu koji se zove “Village Harmony”. Kampom je upravljao muzički direktor koji voli i proučava narodne pjesme iz cijelog svijeta. Poznavao je nekoliko predavača iz različitih zemalja regiona Balkana i oni su bili vješti muzikolozi i odlični pjevači (Pepa Kučeva iz Bugarske i pokojna Mirjana Laušević iz Bosne). Bilo je izvanredno i prelijepo iskustvo da sam se kao djevojčica iz Njujorka upoznala sa ovim divnim narodnim pjesmama koje su iz potpuno drugačije kulture od one kojoj ja pripadam. Imam divna sjećanja na to vrijeme i na te pjesme.
U 13. godini dobili ste stipendiju da školujete glas. Koliko je za Vas tada bila važna prilika da razvijate svoj talenat i znanje?
To je bilo iskustvo koje mi je promijenilo život. Sve se događalo odjednom, moje učešće u “Village Harmony” - svjetskom ljetnjem kampu gdje smo imali priliku da učimo o raznim žanrovima, pa sam tu stekla znanje i o balkanskoj muzici, i moj ulazak u pripremni razred muzičkog koledža “Mannes “ (Mannes College of Music). Uspjela sam da oblikujem svoj glas klasičnim vježbanjem, koje mi je dalo temelj na koji se još uvijek jako oslanjam. Dobila sam priliku da upoznam i drugu djecu koja su se bavila muzikom i stekla sam mentore koji su mi dali mnogo podrške i ljubavi. Bio je to divan poklon.
Osvojili ste mnoge nagrade. Da li vam je bitnije mišljenje publike ili profesionalaca?
Divno je primati podršku i nagrade za ono što radiš, ali ono što će mi uvijek najviše značiti je sposobnost da se emocionalno povežem sa ljudima iz publike. Ne radi se toliko o nečijem mišljenju, jer svi imaju različit pogled, ono čemu težim je ta emocionalna veza. To je razlog zašto i dalje pjevam. Osjećam da služim svrsi kad nakon koncerta gledam ljude u oči i vidim da se oni osjećaju dobro, i da su mnogo bolje raspoloženi nego kad su ušli u dvoranu. Muzika je tako čarobna jer može da govori ljudima različitih generacija, kultura i jezika. Možete čuti pjesmu od prije sto godina na jeziku koji ne razumijete, a opet vam može to ući direktno u srce. To je magično i drago mi je što sam u mogućnosti da budem dio te muzičke tradicije, izvođača koji sviraju kako bi učinili da drugi ljudi osjete ljepotu života.
Na vašem posljednjem albumu “Carry My Heart”, koji ćete promovisati u Podgorici, sarađivali ste sa uglednim producentom Džejom Njulandom (Jay Newland). Kako je do toga došlo?
Našu staru izdavačku kuću “Impulse” je nekada vodio simpatični Francuz Žan Filip Alar, inače odličan producent. Bio je dobar prijatelj s Džejom i predložio je njega da producira naš posljednji album. Džej je draga osoba, veoma je pristupačan i prizeman uprkos svom uspjehu. Bilo je zadovoljstvo raditi s njim.
Bonus video:
