Jedan od najpoznatijih interpretatora modernog sevdaha, Damir Imamović nedavno je objavio sedmi studijski album. Projekat “Singer of Tales” donosi 11 pjesama a među njima su i “Kafu mi draga ispeci”, “U Stambolu na Bosforu” i “Poljem se vija Hajdar delija”. Na ovom albumu Imamović je radio više od tri godine, dok mu je za inspiraciju poslužila knjiga Alberta Lorda “Singer of Tales”.
O novom albumu, pjesmama, ali i saradnji sa svjetskim muzičarima koji su učestvovali na ovom projektu Imamović priča za Vijesti...
I ovaj vaš novi studijski album posvećen je sevdahu kao umjetnosti pričanja priča, ali vam je inspiracija bila knjiga “Singer of Tales” Alberta Lorda. S obzirom na to da knjiga sadrži dosta teorije, šta Vas je čitajući istu posebno inspirisalo, a šta fasciniralo?
Da, radi se o teorijskoj knjizi, ali za nas koji pjevamo tradicionalnu južno-slavensku pjesmu, to je jedna vrlo “praktična teorija”. Pored mnogo napisanog iz različitih oblasti (muzikologije, folkloristike, i sl.), ipak je malo kod nas rađeno na “građenju znanja” o ovoj oblasti. Ono što je posebno važno je naša lokalna (ex-jugoslovenska) usmjerenost na sadržaj. Pogotovo danas se jako puno radi na jednom infantilnom odvajanju lokalnih tradicija jedne od druge. Puno su nam važnija pitanja tipa “čija je čija pjesma”, koje etničkom kolektivu “pripada”. Pjesma nije komad zemlje kojeg treba braniti od drugih. Studije forme ove umjetnosti su rijetke jer se ne bave toliko tim pitanjima i to ovu knjigu čini toliko važnom.
Kako ste i sami došli do knjige “Singer of Tales”?
Pa, imam je na našem i na engleskom već jako dugo. Ispočetka me je zbunjivala, jer se možda ne vidi na prvi pogled ta važna veza između izučavanja starih pjesama, guslara, balada i drugih žanrova, sa savremenim sevdahom. Uostalom, to je jedna veza na kojoj treba raditi i meni je to vrlo zanimljivo.
Knjiga je podijeljena u dva dijela. Može li se na isti način podijetili i Vaš album ili je on ipak cjelina?
Moja inspiracija knjigom nije direktna. U smislu da sam pjevao pjesme koje se kao primjeri navode u knjizi ili da sam htio “prepisati” knjigu u album. Ima možda samo nekoliko melodija, kao što je čuvena “poravna pjesma” za koju sam znao da mora u nekom obliku završiti na albumu (“Aj, gdje si dragi, živa željo moja”). Ali ovaj album je jedan presjek sevdaha i njegovih priča u njihovoj današnjoj verziji. Ipak ne smijemo zaboraviti da je naša tradicije, ili “sve naše tradicije”, prošla tu veliku i važnu transformaciju s medijima u 20. vijeku, tako da je uloga pjesme promijenjena. Time su se promijenili i obim pjesme, mnoge melodije, harmonizacije i svašta nešto.
I sami se trudite da na mlađe generacije prenesete muzičku zaostavštinu Balkana i to uspješno radite godinama. Koliko je posao taj nekad težak s obizrom na to da smo prilično licemjerni. Volimo da slušamo izvornu muziku koja dolazi sa prostora irske, francuske, ali našu često potcjenjujemo?
Pa, nedavno sam shvatio da smo mi sebi davno prestali biti nešto posebno važni. Uništili smo institucije znanja, obezvrijedili sve što smo mogli, pa potvrdu da bilo ko od nas “nešto vrijedi” tražimo danas još samo u tome šta će o nama reći strani mediji. Naš javašluk, opsesija nacionalnim identitetima, omogućili su jedno korumpiranje duha. Naše nagrade ništa ne vrijede jer ih može dobiti svako ko pije kafu s članom žirija, naša priznanja imaju jednu neobaveznost koja je nedopustiva. To je jedna tužna situacija, ali ja ne volim da se predajem pa pokušavam u tome vidjeti bar neku nadu: da nam se otvorilo cijelo jedno novo međunarodno tržište muzike, koncerata, pa i kritike.
Danas je sevdah veoma popularan i sve je više izvođača koji se bave ovim žanrom. Koliko je teško naći pjesme koje nijesu toliko eksponirane u javnosti?
Iskreno, nije mi nikada bio cilj tražiti “nepoznate” pjesme. Jednostavno, ja volim tu sevdalijsku tradiciju i meni su mnoge od pjesama koje pjevam poznate već jako dugo. Ponekad se i sam iznenadim kad mi neko kaže “ti pjevaš uglavnom ove manje poznate sevdalinke” jer mi to nikada nije bio cilj. Broj poznatih pjesama se svodi na možda 30 ili 40, a meni je “Singer of Tales” već sedmi album. Kada bih se vodio samo onih što ljudi jako dobro znaju, što bi moglo donijeti sigurno puno više pažnje, mislim da bih vrlo brzo (kao što se to i dešava nekim mojim kolegama) došao do limita repertoara i morao bih početi pjevati svašta…
Na albumu su pored Ivane sa kojom već neko vrijeme sarađujete, tradili istaknuti svjetski muzičari, a za miks je bio zadužen dobitnik Gremi nagrade. Koliko oni osjećaju sevdah i mogu li, bez obzira na to što ne razumiju jezik, da osjete emocije koje pjesme nose?
Koliko god to neobično zvučalo, mislim da posao muzičara nije da osjeća nego da probudi emociju onome ko sluša. Muzičar koji previše osjeća obično zvuči kičasto. Što bi rekli glumci: on šmira! Kontrabasista Greg Koen svirao je na pločama Tom Veitsa, Džon Zorna i mnogih drugi. Deria Turkan je legenda u krugovima ljubitelja turske klasične muzike. Bilo mi je jako interesantno kako će oni čuti te aranžmane i ugraditi se u njih sa svojim ogromnim iskustvom i kreativnošću iz kojih ja mogu samo naučiti nešto. Više sam nego srećan kako je sve ispalo.
Najavnu numeru “O bosanske gore snježne” dobili ste od sevdalije Omera Ombašića. Koliko ste još pjesama iz njegove riznice uvrstili na album “Singer of Tales”? Jesmo li mi kao narod svjesni da su i te pjesme naše blago?
Omer mi je tu pjesmu poklonio prije nekoliko godina. Dao mi je još pjesama, ali za njih tražim neke druge prilike. Ova je bila idealna da otvori album. Presrećan sam ovih dana kad vidim koliko ljudi vole tu pjesmu. I mene je dirnula kad sam je prvi put čuo. Da li će ona, i druge njegove ili moje pjesme, postati dio žanra sevdaha, to je nešto što ne može čovjek danas odlučiti. Mi radimo najbolje što znamo, a pokazaće se jednom da li će te pjesme izdržati test vremena.
Jeste li na albumu prepjevali stare numere, ili ima i autorskih?
Pored Omerove autorske, tu su još dvije moje pjesme. Za jednu je tekst napisao dramaturg Almir Imširević. Zove se “Kad bi ovo bio kraj” i napisao sam je 2012. za predstavu Narodnog pozorišta u Sarajevu. To je bila premijera Almirovog dramskog teksta “Kad bi ovo bio film” u režiji Dina Mustafića. Druga pjesma je moja autorska, i tekst i muzika. Zove se “Čovjeku moje zemlje” i njome album završava. Malo je drugačija od ostalih. Čak možda i malo izlazi van kruga sevdalinki kakve znamo.
Krajem aprila trebali ste da spakujete kofere i krenete na turneju. S obzirom na trenutnu situaciju, jesu li ti planovi i dalje u opticaju ili ste neke koncerte već sad morali da otkažete?
Imali smo planiranu zaista prelijepu turneju. Od londonskog Barbicana, preko Brisela, Roterdama… Sve ukupno oko dvadesetak koncerata. Sada se sve to pomijera na jesen i na 2021. godinu. Kao i svi muzičari, i ja sam u poziciji da će ova godina biti vrlo teška. Sada je izvjesno da sve do kraja ljeta neće biti koncerata. Ipak, sreća je da ljudi vole ovo što radim i da koncertni organizatori nisu izgubili interes, pa svi nude nove datume.
Izolacija probudila kreativnost
Vrijeme u izolaciji iskoristili ste da na svoj način otpjevate neke stare narodne hitove. Većina tih numera, slušajući kako ih Vi interpretirate, kao da u sebi nose sevdah. Kako se publici sviđaju vaše obrade i hoćete li neke od njih uvrstiti na repertoar?
To je jedan potpuno spontan mini “projekat”. Valjda sam bio tako spreman na turneju i uželio se svirki da sam, kada sam shvatio da se sve pomijera, morao negdje pustiti glas. To je kao neki mini “dernek”, kako mi to u Bosni kažemo, na kojem se pjeva sve i svašta, u najluđim verzijama. Ja sam tako, kao klinac, i počeo s muzikom. Recimo, neke od tih narodnjačkih pjesama u mojim verzijama sam pjevao na dernecima još od tinejdžerskih doba. Nemam pojma šta bih sa njima. Ima tu predivnih pjesama pa ko zna…
Kako i sami provodite vrijeme dok traju privremene mjere protiv širenja korona virusa?
Sjedim izolovan kući i mnogo radim na digitalnoj promociji albuma, dajem intervjue, koordiniram s mojim menadžerom pomijeranje datuma koncerata. Nakon toga, dosta sviram, pišem nove pjesme. Ova izolacija ispala je vrlo kreativan period. Između ostalog, radim i nešto što nisam nikako mogao predvidjeti da ću započeti sada: pišem novu knjigu o sevdahu.
Zbog koncerata projekat “SevdahLab” na pauzi
Damir Imamović je aktivan i kao istraživač, predavač i edukator u okviru programa radionica i predavanja „SevdahLab” u kojem izlaže istoriju, estetiku i zanatske tajne sevdaha kao tradicionalne umjetnosti. Na pitanje šta je sa tim projektom, Imamović odgovara:
“Posljednjih nekoliko godina sam bio toliko zaokupljen koncertima i radionicama da nisam pravio neke nove pomake u istraživanjima sevdaha. A ona su osnova tog mog obrazovno-istraživačkog projekta “SevdahLab”. Planiram takođe nešto veliko na tom polju. Mislim da je došlo vrijeme da i taj projekat zaokružim nekom knjigom i drugim edukativnim materijalima, možda i videom. Mislim da za to postoji veliki interes i potrudiću se da i za to iskoristim izolaciju.
Bonus video:
