Sve oko srpske pjevačice Ive Pletikosić, koja nastupa pod pseudonimom Eeva, djeluje kao da je predodređena za uspjeh sa institucionalnim muzičkim obrazovanjem, dva polufinala šoua “Ja imam talenat”, javno ju je hvalila Erika Badu i znanjem da napiše sebi melodične i pjevljive numere.
Ali kao da je na početku zagrizla prevelik zalogaj, a i aktuelni trenutak joj nije bio naklonjen, u vrijeme kad je bila perjanica Bassivity etikete, koja tada nije dominirala mejnstrimom kao danas, Eeva je odmah zapucala na internacionalnu publiku pjesmama na engleskom i u klasičnom američkom r’n’b fazonu, kojeg tada gotovo da nije bilo na regionalnoj sceni.
Nakon dva albuma na engleskom - “Part of the Plan” iz 2014. i “Hard-Boiled Wonderland” iz 2019, ona je ostala najzanimljivija tajna srpske scene koju znaju samo dobro upućeni u taj zvuk, ali bi sa njenim novim singlom “Neki drugi dan” sve moglo da se promijeni za nju.
Eeva je konačno napisala pjesmu na srpskom i ispostavilo se da joj to i te kako ide, pa već ima hit koji je oduševio publiku širom ex Yu prostora, a još toga je na putu, dok je R’n’B zvuk na ovim prostorima u trendu više nego ikad. “Vijesti” su je uhvatile baš u trenutku kad je radila u studiju, mada to nije čudno jer kaže da je to njen dom gdje najviše provodi vremena, nazivajući sebe “pjevajućim reperom”.
To je i bukvalno njen dom, jer ima privilegiju da joj je studio u njenom stanu sa pogledom na more u Dalmaciji, gdje se iz Beograda preselila prije godinu.
“Studio kraj mora mi je oduvijek bio san. Od toga živim, tu radim sve i za sebe i druge”, kaže ona aludirajući na činjenicu da pored njene autorske muzike radi i reklame i džinglove za klijente širom svijeta.
Onda ti karantin zbog koronavirusa nije teško pao?
Jedino mi nedostaju putovanja, nastupi... Svrbi me kofer jer sam navikla da sam non stop na putu. Što se tiče kreativnih stvari, mnogo toga mi se desilo u ovom karantinu što inače ne bi, neke saradnje, nove pjesme, tako da ima mnogo toga dobrog u ovom lošem što je zadesilo nas artiste.
Na čemu to radiš sad u studiju?
Upravo završavam neke džinglove za jednu agenciju sa Novog Zelanda, a poslije toga me čeka sljedeći singl koji planiram da izbacim na ljeto, tako da simultano radim i jedno i drugo, i za druge i za sebe. Ranije to nije bilo baš moguće, ali sad imam dovoljno vremena.
Na YouTubeu uz pjesmu “Neki drugi dan” piše “video”, ali ga nema, hoće li ga biti?
Spot upravo završavamo, baš smo prekjuče snimali neke kadrove. Trebalo bi da izađe početkom juna. Ne znam zašto su napisali da je video, malo je klikbejt, ali neće definitivno ostati na tome. Snimali smo u šibensko-kninskoj županiji, na ostrvu Murter. Sve smo dosta improvizovali na licu mjesta, što mi se baš sviđa, nismo imali neki plan, sve je bilo spontano, na više lokacija.
Označava li ta pjesma zaokret kod tebe, hoće li ih biti više na srpskom ubuduće?
Mislim da hoće, planiram EP, imam dovoljno materijala. Naravno, kao i kod svakog artista, bitan mi je fidbek. Ja sam pjevala na engleskom do sad vjerujući da će mi to otvoriti neka internacionalna vrata, i jeste, ali samo u poslovnom smislu - džinglovi i reklame, dok je nažalost moja autorska muzika ostala kao neki hobi. I to je uticalo da nisam u ovih 10 godina objavila muzike koliko znam da sam mogla. Na srpskom nikad zaista nisam ni probala, cijeli život su me nagovarali makar da probam i nekako mi je ostala griža savjesti zbog toga, osjećala sam da dugujem sebi i drugim ljudima koji vjeruju da bi to bilo super bar da pokušam. I sjela sam i probala i shvatila da i nije toliko teško.
Prošla si muzičku školu, u studiju si od 14 godine, dva polufinala Ja imam talenat - koliko je bitno imati to znanje i iskustvo?
Mislim da je osnovno muzičko obrazovanje ipak potrebno, kao i konstantan rad na sebi i učenje, ali ništa to ne znači ako ne znaš da to iskomuniciraš u svom autorskom radu. Moraju da postoje dvije strane kod jednog autora - jedna je kritička, štreberska, kad radiš na svojoj vještini i unapređuješ je, a druga kad je potrebno da sve to demonstriraš, onda moraš da zaboraviš sve što si naučio, samo da se koncentrišeš na emociju i na poruku, ono što želiš da kažeš. Za ovaj drugi dio mi je “Ja imam talenat” dosta pomogao, jer sam imala probleme sa samopozudanjem na sceni. Nije to u smislu da nisam vjerovala da sam dobra, naprotiv, ali tad je bilo potrebno da se ne opterećujem perfekcionizmom, očekivanjima od sebe... Tad su krenuli moji intenzivniji nastupi i toliko sam se više navikla da sam na bini i da se moj glas sluša i tako nekako izađeš iz svoje glave, prestaneš da se opterećuješ, uhvatiš ritam i stvaraš i radiš.
Ne razmišljam o jeziku, pjevam kako i pričam
Svi kažu da je na engleskom lakše pisati nego na srpskom, ali da je emocija jača kad se obraćaš publici na maternjem?
Ja se smatram bilingualnom. Uvijek možeš da se prilagodiš i na bilo kojem jeziku da se izraziš. Mislim da je ograničavajuće misliti da to mora da bude jezik koji si prvi naučio u životu. Ne mora, jezika ima mnogo i to samo znači više mogućnosti da se izraziš, a svaki ima neki svoj šmek. Ali definitivno ti ljudi više vjeruju kad pričaš na svom maternnjem jeziku. Kakav god akcenat i vokabular da imam, ljudi će veću bliskost osjetiti ako je na mom jeziku. Ne bih rekla da je jedan jezik teži ili lakši. Naš jezik ima neke grublje suglasnike, ali ja ne razmišljam o tome, samo pjevam ono što želim da kažem i trudim se da to zvuči kao nešto što bih rekla u pravom životu.
Bonus video:
