Pogodilo se da tokom ove užasne godine jedan od najpopularnijih alternativnih rok bendova u regioni, Kanda Kodža i Nebojša slavi jubilej za ponos - tri decenije postojanja. Situacija za muzičare nikad nije bila gora, ali to beogradske rokere nije spriječilo svoj uspijeh proslave novim izdanjem na kojem su se našle stare pjesme. Na duplom albumu “Popis ”, u izdanju Mascoma, zabilježeno je kako KKN danas izvodi svoje neprolazne klasike, 23 numere iz svih faza karijere benda. Beogradski rokeri, koje i crnogorska publika posebno voli, uhvatili su momenat da objave ovo izdanje, ali ih je globalna pandemija korone spriječila da rade ono što najviše vole - putem živih svirki imaju direktan kontakt sa publikom. Bubnjar Vladan Rajović je u razgovoru za “Vijesti”, kojima se javio nakon probe, otkrio da ih ova situacija nije pokolebala, pa KKN uveliko radi na novom albumu, već su završili dvije trećine.
Radite na novom materijalu?
Radimo non-stop, to nam je neki bijeg od stvarnosti... Obnovili smo i dosta nekog materijala koji ne sviramo dugo, pravimo sebi zabavu i čekamo da se ovo ludilo konačno malo stabilizuje, pa da možemo i da nastupamo. U ovoj krizi jedino dobro je što stvarno imaš vremena da se osvrneš i vidiš gdje si. I onda stvarno vidiš: mi konstantno sviramo, izašao je album, gomila intervjua, i dalje funkcionišemo kao da je sve manje-više u redu, ali shvatiš da je osnova svega ta živa svirka, komunikacija sa ljudima i to nam nedostaje. Ta razmjena energije sa ljudima, to je organska potreba.
Zbog toga u suštini i postojite?
Pa jeste. Sad kad postaviš stvari jasno je da je jedna velika šminka sve oko tebe, da je glavna stvar, esencija to - živi koncerti, kontakt sa ljudima. To i studijski rad, kad stvaraš neku novu muziku. Sve ostalo ti je manje-više nepotrebno, ovo je suština, ali druge stvari moraju da postoje da bi to funkcionisalo. To se ne samo nama, nego svim muzičarima na svijetu nažalost. Ali dobro, ima i većih problema od toga. Potrebno je biti strpljiv, što drugo.
Od kad radite na novom materijalu i u kom smjeru to ide?
Mislim da će opet za nijansu biti drugačiji album u odnosu na prethodni. Najčvršći do sad, u smislu konkretnosti zvuka, ne neke žestine. Već je velika kilometraža iza nas, 30 godina i sad se fokusiramo na neke detalje koji su nam promicali ranije i tako se dobija neka nova dimenzija. Uvijek smo se dosta oslanjali na improvizaciju i intuiciju, a sad pokušavamo da budemo apsolutno svjesni, da nam budu “skupi” aranžmani. Imamo dosta vremena da se bavimo detaljima, ali nam brzo i ide. Recimo tri pjesme smo odradili za nedjelju dana i poslije tri probe već možemo da uđemo u studio da ih snimamo. Bend sad ima neku hemiju da što god da sviramo to je odmah muzika. Složile su se sve te godine zajedničko rada, smatram da smo i svirački i kreativno na vrhuncu. Zato smo i uradili ovaj album povodom 30 godina benda, u studiju ga snimili na jen’, dva, tri, svi zajedne. I prošli smo tako radili, ali ne baš skroz, bilo je nasnimljenih djelova. Ovdje smo apsolutno sve uživo snimili, za dva dana 25 pjesama. To u suštini nije neki “best of” nego smo birali po različitim kriterijumima. Većina najvećih hitova je tu, a ima i nekih koje sticajem okolnosti nismo stavili, bilo nam je draže da ubacimo neke pjesme za koje nismo bili zadovoljni kako su ispale na albumima ili neke koje su nam mnogo dobre, a nisu dobile adekvatnu pažnju, Jako smo zadovoljni kako je sve to ispalo. Komentari su dobri, izdavač nam je rekao da je ploča ostalo još vrlo malo, tako da će vjerovatno biti još jedan tiraž, eto to su neke lijepe vijesti.
Očigledno je da nije “best of”, dosta starih pjesama nema, koliko je teško bilo napraviti taj popis pjesama?
Pa da, “Priroda” i “Štastopojo” i “Proći će i njihovovo” su po kriterijumima best ofa morale da uđu tu, ali nisu. Svirački senziblitet nam je okrenut prema ovim pjesmama. Mi već dugo imamo problem sa set listama. Posebno od albuma “Uskoro” koji je publika baš zavoljela, dosta pjesama se izdvojilo, a mi volimo taj album i bukvalno bismo ga cijelog svirali. I taj album je 40 minuta muzika, a koncerti su oko dva sata, kad je neko ludilo, bis, budu i dva i po. Ali čak i sa dva i po mi ne stignemo da zahvatimo dvije, tri, četiri pjesme po albumu i uvijek je neko pita zašto nije bila ta i ta pjesma.
Drugi talas korone vas je presjekao u promociji, jel’ vam pokvario momentum ili je sreća što ljudi ipak znaju te pjesme i nije potrebno toliko promocije?
Pa da. Došlo je do ljudi, izdavač je prijatno iznenađen kako dobro ide prodaja u ovom trenutku. Mnogi vole to da imaju u svojoj kolekciji, dosta albuma ni ne možeš da nađeš uopšte i onda je ljudima zbog toga zgodno, a i drugačije zvuče pjesme. Nije problem prekinuta promocija, već kontinuitet sviranja. Mi smo navikli ljude u Beogradu da sviramo 7-8 puta godišnje, a sad odjednom niko ne svira, pa svi željno iščekuju svirke. Ali drago mi je što bend neće biti nespreman. Ima bendova, prijatelja koji su totalno deprimirani, ne rade uopšte. Čak sad kad je ovo krenulo bilo mjesec dana dok se radilo, žalili su se kako je njima sad potrebno dva mjeseca samo da se sastave. Mi smo punoj formi, čekamo kao zapete puške.
Mi smo bend više srednje klase
Mnogi žive od svirki, ali ih nema. Kakav je odnos države, može li se preživjeti?
Muzičari su bukvalno prvi prestali da rade i vjerovatno će posljednji početi da rade. Neko je ugrabio možda za ovih mjesec dana jednu ili dvije svirke i to je sve u posljednjih šest mjeseci. To je ogroman period, a većina tih ljudi živi samo od muzike. Pritom ti prihodi, oni su mjesec za mjesec, ne zarađuju se neke epohalne pare. Mi smo ajde da kažem neki bend visoke srednje klase, nismo prva liga - Bajaga i slično, ali smo odmah ispod, pa kao možemo da živimo od toga, ali ništa preko toga, nikakav kuksuz. I ti bendovi tog kalibra, naši prijatelji, sve je to mjesec za mjesec i sad odjednom nemaš ništa pola godine, to je stvarno dosta teška situacija. Što se tiče države, ona je pomogla samostalne umjetnike, ali njih nema mnogo. Naša generacija je tek prije par godina upala - mi, Nikola Vranjković, Maja Cvetković (E-play)... Inače je to ranije bila privilegija penzionera, od 65 godina i starijih. Tako da vrlo mali broj ljudi ima taj status, i oni su dobili minimalne lične dohotke. Sokoj je pomogao i ispao je izuzetno korektan, čak ove godine mislim da nikad nije bila bolja zarada od njih. Ne znam kako se to desilo odjednom da su svi mnogo bolje prošli, ali pretpostavljam da je postojao neki mehanizam zbog ove situacije. I davali su neku jednokratnu pomoć od 200 eura. Sve to pomaže naravno, ali ne postoji neki sistem pomoći ako ovo potraje još, a bogami izgleda da hoće.
Bonus video:
