Majstor klasične i električne gitare, Miroslav Tadić iz Srbije, važi za jednog od najpriznatijih, najraznovrsnijih i najproduktivnijih muzičara s ovih prostora koji svoj život i karijeru u svijetu uspješno gradi već nekoliko decenija. Tadić je protekle sedmice, zajedno sa violinistkinjom Yvette Cornelia Holzwarth (Ivet Kornelija Holzvart), premijerno crnogorskoj publici predstavio album „Luka“ (Harbor), u okviru Međunarodnog festivala gitare u Nikšiću.
Tadić i Holzvart su putem onlajn koncerta pripremljenog u Los Anđelesu, specijalno za nikšićki festival izveli niz njihovih najnovijih obrada, kompozicija i improvizacija baziranih na bogatoj riznici balkanskog folklora. Snimak koncerta dostupan je na Fejsbuk stranici i Jutjub kanalu “Niksic Guitar Festival” .
Albumom dominira makedonska muzika koja mu je, ističe u razgovoru za “Vijesti” uvijek bila najveća inspiracija, a kroz druženje i saradnju s Vlatkom Stefanovskim ta zemlja je postala i njegova “muzička domovina, ili barem jedna od njih”. Na njihovom repertoaru su neke od poznatih pjesama poput “Eleno, kerko Eleno”, ali i neki “skriveni biseri” kao “Kucano oro”, otkriva on “Vijestima”.
Tadić je, kao tinejdžer 1979. godine, nakon završene srednje muzičke škole, napustio rodni Beograd i uputio se u Ameriku gdje je studirao, bio stipendista američke vlade, magistrirao, a zatim od 1985. ostao i da predaje na Kalifornijskom institutu umjetnosti u Los Anđelesu. Urednici uglednog časopisa “Guitar Player Magazine” su ga u januarskom broju 1997. uvrstili u listu 30 najradikalnijih i najoriginalnijih gitarista u svijetu.
Poznat je i kao solista, ali i po saradnji i nastupima s velikanima svjetske i regionalne muzičke scene, među kojima su, između ostalih i Teri Rajli, Los Anđeles Opera s Plasidom Domingom, Dušan Bogdanović, Marija Žoao, Džek Brus iz grupe “Krim” (Cream), bubnjar Mark Nuzif, Rade Šerbedžija, Božo Vrećo, Matija Dedić, Yvette Cornelia Holzwarth i, naravno, neizostavni Vlatko Stefanovski. Njegove solo i kamerne kompozicije objavljuje Les Editions Doberman - Yppan, a pisao je muziku i za mnoge nagrađivane eksperimentalne filmove, pozorište i ples.
U razgovoru za “Vijesti” Tadić govori o svom novom albumu, muzici generalno koja se nalazi u svakom segmentu njegovog života, komentariše aktuelnu situaciju s koronavirusom, prenosi dio situacije u Americi, otkriva planove za dalje...
Za početak, s obzirom na trenutak u kojem se festival održava, ali i na sami Vaš nastup na 15. Nikšićkom gitarskom festivalu koji je publika ove godine pratila onlajn i televizijskim putem, koliko se i Vaš koncert i festival ove godine razlikuju od onoga na šta smo navikli?
Nalazimo se u trenutku kada možemo da žalimo za onim što (barem privremeno) nemamo, ili da prihvatimo izazov da stvorimo nove načine komunikacije i življenja kao nešto pozitivno. Naš koncert je pokušaj da iz te onlajn varijante napravimo nešto što neće biti imitacija tradicionalnog koncerta već nešto što se samo na taj način može ponuditi: gledaoci i slušaoci će biti gosti u našoj kući u Los Anđelesu, koja je inače od Nikšića udaljena tačno 10.421 kilometra! Znači, imamo kombinaciju te ogromne udaljenosti i u isto vrijeme jednog vrlo bliskog druženja. Mislim da nam ova situacija pruža taj novi medijum izražavanja koji će ostati s nama i kada se život vrati u normalu. Ipak, moram priznati, da za mene nema ništa uzbudljivije od izlaska pred publiku, kada smo svi zajedno na istom mjestu i u isto vrijeme. Ali, to će se vratiti i mislim da će publika tada još više cijeniti ljepotu i užitak koje donosi jedan koncert. Zaista sam uzbuđen pred emitovanje našeg koncerta i s radoznalošću (i ne bez treme!) očekujem reakciju publike. No, ipak se nadam da će naš sljedeći susret u Nikšiću biti na jednoj od vaših lijepih pozornica, bez maski i ograničenja.
Zajedno sa Yvette Holzwarth premijerno predstavljate Vaš novi album “Luka” koji obuhvata niz obrada, kompozicija i improvizacija baziranih na balkanskom folkloru. Kako je nastao album i mogu li pitati, kako je tekao proces prikupljanja i obrade materijala?
Yvette i ja sviramo zajedno već pet godina i program za “Luku” iskristalisao se prirodno i bez žurbe tokom tog vremena. Neke od obrada su već ranije postojale, ali smo ih prilagodili zvuku i senzibilitetu našeg dua, a neke su nastale specijalno za “Luku”. Oboje dosta improvizujemo tako da su te obrade samo okvir iz koga se rađaju različite verzije iste kompozicije. Svega dvije numere u našem programu su kompozicije u kojima je svaka nota ispisana od početka do kraja.
Bogat i raznolik balkanski ritam donosi specifičan zvuk sam po sebi uz, možda i neke zaboravljene melodije, pjesme. Šta Vas je podstaklo da se bavite balkanskom muzičkom zaostavštinom, da li neka vrsta nostalgije možda, pa i da li biste otkrili neke od zastupljenih pjesama? Na osnovu čega ste birali one koje će se naći na albumu?
Ja sam u Ameriku na studije otišao kao vrlo mlad, u svojoj devetnaestoj godini. Do tada nisam obraćao puno pažnje na naš folklor, ali čim sam se udaljio od svog podneblja, prepoznao sam vrijednost te muzike. Ne bih to nazvao nostalgijom jer nešto dublje je u pitanju: prepoznavanje svog identiteta bez obzira gdje bih se fizički nalazio. Muzički, to mi je dalo osjećaj korijena i stabilnosti i omogućilo mi je da se izdvojim od svojih kolega i izgradim svoj sopstveni muzički izraz. Makedonska muzika je za mene uvijek bila najveća inspiracija, a kroz moju saradnju i druženje s Vlatkom Stefanovskim upoznao sam i tu zemlju i njene ljude i na neki način to je moja muzička domovina, ili barem jedna od njih. Zato je većina numera na albumu inspirisana makedonskim folklorom. U našem repertoaru su neke od veoma poznatih pesama kao “Eleno, kerko Eleno” ali i neki skriveni biseri kao “Kucano oro”.
Kombinacijom različitih ritmova, dajete drugačije, a opet poznate džez, klasične, folklorne ritmove. Time, primijetila bih, lokalno i tradicionalno premještate u svjetsko, globalno, zajedničko... Da li je bilo teško ostati vjeran originalu, ali i ostaviti lični pečat, odjenuti novo ruho numerama, prilagoditi ih publici?
Oduvijek sam se vodio nekim svojim instinktom koji mi govori kako da postignem tu ravnotežu o kojoj govorite. Svaki umjetnik mora za sebe da prosudi kako da postigne taj sklad. Neko će ići više na emociju, neko na virtuozitet, neko na komercijalnu vrijednost trenutka. Upravo su te odluke ono što svakog umjetnika čini osobenim i originalnim. Kada su obrade u pitanju, meni je najvažnije ukazati poštovanje prema originalu i onda ga odjenuti u neko novo ruho koje nam otkriva nešto što do tada nismo primijetili.
Album je nazvan “Luka” što asocira na određenu sigurnost, mir... Da li je to, u Vašem slučaju, muzika ili možda postojbina, što naznačava album?
Ta jednostavna riječ ima tako mnogo lijepih značenja, pa je njena višeslojnost i razlog što smo je izabrali za naziv albuma. Svakako mir, predah, sigurnost, ali i direktne asocijacije na more, brodove, mala primorska mjesta, rijeke i ono najvažnije, dom, ma gdje on bio.
Da li ste i kako željeli da utičete na slušaoca, pa i da li je jedna od ideja bila i da oživite stare pjesme koje smještate u domen današnjeg vremena i čovjeka, ali i muzike koja se sve više praktikuje uz pomoć elektronskih tehničkih pomagala?
Izbor mog puta išao je nekako prirodno i intuitivno i nikad nisam sebi zacrtao neki specifičan cilj. Samo mi je bilo važno da sviram muziku koju volim i koja me inspiriše i traži da ono što radim bude na apsolutno najvišem nivou koji mi je u tom trenutku dostupan. Moja želja je jednostavno da svojom muzikom dirnem slušaoce tamo gdje dugo nisu bili dirnuti.
Kada je u pitanju Vaš život i karijera, kakvo mjesto muzika i gitara zauzimaju i da li je na početku bilo dvoumljenja, nesigurnosti oko životnog poziva?
Kao što sam već ranije opisao, kod mene je to teklo vrlo prirodno, svaki korak je vodio ka sljedećem koraku bez puno dilema i razmišljanja, barem mi sad tako izgleda.
Moji roditelji, koji su oboje bili umjetnici, uvijek su me podržavali i nisu se miješali u moje odluke. Bez toga bi bilo mnogo teže ili čak nemoguće ostvariti život kakav mi je podaren.
Da li biste mogli da uporedite muziku, i pristup muzici nekada, kao na primjer kada ste Vi počinjali, s današnjim okolnostima, umjetnicima, društvom i publikom? Kakva je današnja muzika, prema Vašem mišljenju, a i šta lično volite čuti?
Vrlo je teško napraviti takvo poređenje. S jedne strane stvari su danas potpuno različite, poplava informacija, dostupnost tehnologije i momentalni pristup muzici svih stilova, podneblja i vremena, sve to je nešto što prije 30-40 godina nismo imali. S druge strane, one najvažnije - vrijednosti su ostale iste. Ljudi su i danas željni nečeg čistog, jednostavnog i direktnog, kao što je jedna gitara, ili glas s gitarom... Ovogodišnji Nikšić Guitar Festival je upravo sjajan primjer toga!
Ne ograničavate se jednim pravcem, već se bavite i istraživanjem i kombinovanjem različitih pravaca, a komponovali ste i za (eksperimentalne) filmove, pozorišne predstave, ples i slično. Takođe, „Guitar Player Magazine“ Vas je uvrstio među 30 najboljih svjetskih gitarista... Živite u Americi, obradili ste balkansku muziku, nastupate širom svijeta, s kolegama sa svih strana svijeta. Kakav život nudi bavljenje muzikom, koliko odricanja i posvećenosti zahtijeva i šta pruža Vama kao umjetniku?
Ja imam tu ogromnu sreću da sve što radim kao gitarista, kompozitor, aranžer i pedagog, radim s velikom ljubavlju i uživanjem. Mislim da je to najveće bogatstvo koje postoji. Muziku ne razlikujem od drugih aspekata života jer kod mene je njome sve protkano, usponi i padovi, ljubav, porodica, prijateljstva, pa i svakodnevni problemi, brige i zadovoljstva. Ona je ljekovita, pa i kada mi treba odmor od nje, znam da će me čekati.
Kakvi su Vaši planovi za dalje, da li trenutno radite na nekom projektu?
Kao i obično radim paralelno na nekoliko projekata. Proljeće i ljeto sam proveo prilagođavajući svoj pedagoški rad onlajn formatu. Tu nisu u pitanju samo časovi već i predavanja, ansambli i kolokvijumi. Vrlo mi je zanimljivo da pronalazim nove načine na koje se znanje i duhovnost našeg poziva mogu prenijeti na studente bez direktnog ličnog kontakta. Mislim da će dosta tog materijala ostati korisno i kada se budemo ponovo vratili u učionice, gledališta i na pozornice. Moj rad na tome se nastavlja pošto će škola u kojoj predajem (Califonia Institute of the Arts) držati jesenji semestar isključivo onlajn putem. Takođe se spremam da zapišem i objavim još svojih kompozicija i aranžmana. Do sada sam bio prilično lijen u tome, ali inspiriše me činjenica da su mnogi mladi gitaristi zainteresovani da sviraju moju muziku, što mi je veliki kompliment i inspiracija. Zatim, tu je i novi album koji smo Vlatko Stefanovski i ja već praktično pripremili, ali smo odlučili da ne želimo da ga snimamo “na daljinu” već čekamo priliku kad ćemo ponovo biti zajedno u istom vremenu i prostoru.
Moj CD “Luka” sa Yvette Holzwarth, koji predstavljamo na vašem festivalu, izaći će na jesen u izdanju Croatia Records, a mi već polako spremamo i novi program u kome ćemo nastojati da napravimo most između muzike Balkana i američkog folklora. Nešto od toga već je nagoviješteno na našem nastupu na Nikšić Guitar Festivalu.
Vjerujem da svi događaji vode u bolji i pametniji život
Živimo u nepredvidljivom 21. vijeku, kada se život odvija ekspresno, svi planovi se znaju mnogo unaprijed, a opet čovječanstvo je u cjelosti pogođeno, možda i iznenađeno, pandemijom virusa korona. Kako je čitava situacija uticala na Vas, što kada su planovi i zakazani koncerti u pitanju, što s psiho-fizičke strane, a opet i s umjetničkog aspekta?
To je vrlo složeno pitanje na koje mi je teško dati odgovor, prije svega zbog toga što ćemo posljedice i rezultate ovog krajnje nadrealnog perioda tek kasnije uspjeti da potpuno sagledamo, i na ličnom i na globalnom nivou. Ja se situaciji stalno prilagođavam kao umjetnik, pedagog i ljudsko biće i gledam da ostanem u potpunosti prisutan jer stvari se mijenjaju iz dana u dan. Zemlja u kojoj živim, a to je Amerika, istovremeno prolazi kroz intenzivnu političku i socijalnu krizu nezapamćenih razmjera i to se, pored korone, odražava na svakodnevni život. Svjedoci smo velikih događaja i promjena i ja se neprekidno trudim da sačuvam optimizam i nadu da one vode u bolji i pametniji život na našoj planeti.
Ako političari žele da spasu planetu - podrška umjetnosti je neophodna
Da li je teško iz Srbije, ili s Balkana uopšte, doći do svjetskih dvorana, pa i kakav je položaj umjetnika/muzičara u našem društvu, za razliku od onoga u Americi, na primjer, ili negdje drugdje u svijetu što Vam je ostalo upamćeno? Da li bi podrška institucija mogla biti veća i da li bi to nešto promijenilo na bolje?
Mislim da tu zaista nema pravila i da porijeklo i mjesto življenja više nemaju veliku važnost kada je u pitanju priznanje na internacionalnom nivou. Ono što je najvažnije (i najteže) u umjetnosti je pronaći svoj identitet i izraziti ga na najiskreniji mogući način. To već donosi sreću i unutarnji mir, a priznanje onda dolazi spontano. A naravno da je veća podrška kulturi i umjetnosti na državnom nivou prijeko potrebna svugdje u svijetu. Ako političari zaista žele planetu na kojoj vlada mir, međusobno razumijevanje i prihvatanje, kao i život bez gladi i nasilja, onda je ta podrška neophodna. U tom duhu vrlo me je obradovalo kada sam vidio da je Ministarstvo kulture Crne Gore jedan of pokrovitelja Nikšićkog Guitar Festivala - pravi potez u pravom trenutku.
Bonus video:
