Sve što je izazvala pandemija koronavirusa - zatvorenost u kuće, fizičko udaljavanje od bližnjih i prijatelja, nemogućnost javnih nastupa za umjetnike i druga ograničenja, pogodilo je umjetnike u regionu, neki su priznali da su bili toliko depresivni da nisu mogli ni da stvaraju, a ni da razmišljaju o tome. Ne i Mirela Priselac Remi, hrvatska reperka i članica grupe Elemental, od skoro zvanično i pjesnikinja.
Za nju je ova godina bila puna aktivnosti, kao da se ništa nije ni desilo - od novog albuma s bendom, objavljivanja zbirke pjesama, do učešća u odabiru izvođača koji će se boriti za nagradu Milan Mladenović. Nedavno je žiri, koji uz Remi čine i Darko Rundek i Srđan Gojković Gile, saopštio spisak finalista.
“Taj odabir je bio ‘slatka muka’. Zaista sam uživala u selekciji. Stiglo je preko 200 prijava i odmah sam se bacila na preslušavanje i odabir. Većina prijavljenih me je oduševila i vratili su mi nadu u budućnost muzike na Balkanu – toliko sjajnih bendova i izvođača se prijavilo! Pri selekciji, najveću ulogu su igrale maštovitost, interesantan tekst, inovativnost i ‘pogled prema naprijed’. Kod mene nisu dobro prošli bendovi koji su koristili neke ustaljene forme ili zvuk koji smo već milion puta čuli – da ne govorim o floskulama u tekstovima. Ako bih morala svoje žiriranje da sublimiram u jednu riječ, bilo bi to – inovativnost. Inicijativa Zadužbine je sjajna – ljudi uključeni u nju vode se srcem i rade na projektu iz ljubavi. To mi je bilo posve jasno iz prvog kontakta s njima. I pritom, rade sjajnu stvar za budućnost muzike na Balkanu”, ističe pjevačica na početku razgovora za “Vijesti”.
Nije ti prvi put da si dio nekog žirija, što ti je ključno kako bi pristala da budeš dio nekog projekta?
Kao i sa svim ostalim u životu, slušam unutrašnji glas. Ako osjetim da projekat ima dobar vajb, ako mi se svide ljudi koji su uključeni u njega, ako vidim da su pošteni i vrijedni, rado ću im se pridružiti. Zapravo, uključujem se u projekte koji sa mnom dijele isti „sistem vrijednosti“, a to je da ništa ne ide preko reda i da se nagrađuju trud i rad, kao i inovativnost i otvorenost ka novim idejama. Sve sam to prepoznala u ovom projektu Zadužbine Milana Mladenovića.
Kako je sve što se dešava u vezi s ovom pandemijom koronavirusa uticalo na tebe i tvoje kolege?
Jedna od motivacija koja stoji iza mog rada je činjenica da ono što „proizvedem“ mogu podijeliti s drugima. To se odnosi na onaj prvobitni dio kreativnog rada u kojem ideje dijelim sa svojim kompanjonima iz benda: to se ne može dogoditi ako smo u „lockdownu“, bez mogućnosti da se družimo i zajedno stvaramo. Drugi dio mog kreativnog rada koji mi je onemogućen je dijeljenje mog „proizvoda“ s publikom – zbog zabrane rada klubova ili zabrane okupljanja većeg broja ljudi. I zbog tih razloga moram priznati da sam vrlo demotivisana i frustrirana. Čini mi se da je većini ljudi omogućen rad čak i u „novom normalnom“, osim nama koji se direktno bavimo kulturom i živimo od nje. Naravno, neko će reći da se mogu organizovati onlajn koncerti, ali to iskustvo je tek pet odsto iskustva na pravom koncertu. Niko s tim nije zadovoljan – ni mi kao artisti, ni publika. Onlajn koncerti mogu biti kratkotrajni „flaster“, ali nikako trajno rješenje.
Misliš li da su umjetnici i muzičari među najteže pogođenima u ovoj situaciji i kako si zadovoljna odnosom države prema pogođenim umjetnicima i uopšte kulturi u ovom periodu u tvojoj zemlji?
Mislim da su koncertna okupljanja, klubovi i kulturno djelovanje postali dobrodošla „žrtvena jagnjad“ zakonodavcima. Ne znam kako je moguće zabraniti koncerte, a pritom omogućiti npr. vjerska okupljanja s velikim brojem ljudi. Ili organizovati izbore, predizborne skupove i glasanje u zatvorenim prostorima u kojima je teško održati epidemiološke mjere. Odluke okrenute protiv kulturnih okupljanja čine mi se vrlo licemjernim i nelogičnim, s obzirom na to što je sve drugo više-manje dopušteno. Da za cijelo društvo vrijede ista pravila, ja se ne bih bunila – držali bismo jedni drugima leđa i nekako pregurali. Ali čini se da ista pravila ne vrijede za sve i to me čini ljutom. I onda, kao da nije bilo dovoljno što su zakonodavci i vlastodršci odlučili da „žrtvuju“ kulturu na oltaru kovida, i javnost se okrenula protiv umjetnika! Proglašavali su nas neradnicima, šljamom, lezilebovićima – kao da tražimo išta drugo osim prava na rad! Reakcija dijela javnosti protiv umjetnika je baš veliki šamar kulturi koja vrlo često bude prva na braniku solidarnosti kada se organiziraju humanitarni koncerti, predstave ili slično. I pokazala je što javnost misli o umjetnosti – ništa dobro, čini se.
Objavili ste novi album u junu, kako će u ovim uslovima ići njegova promocija, objavljivali lo-fi spotove, hoće li biti još neki?
Objavićemo još nekoliko lo-fi videa na YouTubeu, jer je ideja da svaka pjesma s albuma (ukupno ih ima osam) ima odgovarajući vizuelni identitet. To nisu oni „skupocjeni“ spotovi koji se snimaju zbog vrćenja na televiziji nego „uradi sam“ slikovnice koje upotpunjuju muzičku i tekstualnu poruku pjesama. Što se tiče punokrvnog i službenog singla s albuma „Ilica“, biće to na jesen – uprkos tome što je koncertna aktivnost stala, stvarati se mora. U ovom trenutku, rekla bih da je stvaranje nužno da se zadrži zdrava glava i razum.
Prezirem kada me neko stavlja u ladicu
Konačno je izašla tvoja zbirka pjesama “Masarykova”, kakve su reakcije? Vidiš li sebe kao dio književne scene, krećeš li se u tim krugovima?
Jako sam srećna zbog moje prve zbirke poezije i odličnih reakcija na koje nailazim od juna, kada je objavljena. Brojke o prodaji govore ono što bi od mene zvučalo pretenciozno, ali činjenica je da je u Hrvatskoj, u julu zbirka bila na 4. mjestu prodaje, što je za zbirku poezije sjajno dostignuće! Mnogo mi se ljudi javilo na Facebooku ili Instagramu da uživaju u čitanju zbog čega sam presrećna. Nekoliko recenzija koje su izašle takođe su blagonaklone. Što se tiče „krugova“, iznad svega prezirem kada me neko stavlja u ladicu i na čelo zalijepi etiketu. Mislim da etiketiranjem sami sebi oduzimamo pravo na širinu djelovanja i kreativnosti. Želim se smatrati i pjesnikinjom i muzičarkom i aktivistkinjom i ljubavnicom i borkinjom i prijateljicom... Ne mogu biti samo jedno od toga. I ne želim biti dio samo jedne scene.
Do novih odredbi o koncertima možemo sjedjeti na rukama
Nedostaju li ti svirke, razmišljate li o načinima da prevaziđete prepreke i nekako počnete da svirate uživo uskoro?
Ne možemo prevazići prepreke ako prevazilaženje uključuje djelovanje protiv zakona ili zakonskih preporuka. Mogli bismo napraviti „underground“ ili impromptu nastupe, ali što ako se ispostavi da je naš koncert u tom slučaju bio novo žarište zaraze, zato što smo htjeli da sviramo, a da ne poštujemo epidemiološke preporuke? Pa pojeli bismo se od griže savjesti da znamo da smo nekome ugrozili zdravlje! Zato – dok štabovi i vlade ne donesu neku novu odredbu o koncertima, možemo samo sjedjeti na rukama. Barem što se tiče tog „nastupajućeg“ dijela posla. Zato ćemo se baciti na rad u prostoriji za probe, do nekih boljih dana u ovom novom normalnom.
Bonus video:
