Novosadski književnik i kantautor Miloš Zubac objavio je onlajn izdanje albuma “Hazarske”. Ovaj projekat jedinstven je kad je regionalna scena u pitanju i po kontekstu i po stilskom opredjeljenju. Miloš Zubac već radio sa stihovima svoga oca, jugoslovenskog pjesničkog barda Pera Zubca, no ovaj album je specifičan po tome što je na stihove iz svojevremeno zabranjene očeve knjige “Hazarske pesme”, napisao muziku. U pitanju je knjiga koja je početkom devedesetih godina političkom odlukom bila povučena iz prodaje i od koje je ostao samo jedan odštampani primjerak. Tim stihovima, Miloš je pridružio i svoje, kao i jednu numeru svog velikog druga, enigmatičnog zagrebačkog kantautora Ivana Škrabea.
Miloš Zubac doktorirao na katedri za srpsku književnost i jezik. Objavio je osam knjiga, od kojih je pet pjesničkih zbirki. Bezmalo dvije decenije vodi muzičku grupu “Prkos Drumski”, sa kojom je objavio sedam albuma, a sarađuje i sa drugim kantautorima i bendovima. Jedan je od ljudi zaslužnih za nastajanje festivala regionalne autorske muzike “Poezika” i regionalnog muzičkog kolektiva “Novi Odmetnici”.
O novom albumu, zabranjenim pjesmama oca, Miloš priča za Vijesti...
Prije nekoliko dana objavili ste onlajn izdanje albuma „Hazarske”. S obzirom na to da se za sada pjesme mogu preslušati samo na Vašoj bandcamp stranici, kakve su reakcije?
Neobično su brojne. Od izuzetnih duša - takvi su i utisci. Ima onih koji misle da ovakvog albuma nije dugo bilo na Balkanu ili da ga zapravo nikada nije bilo do sada. Ima onih kojima je taj album najdraža zvijezda na mom muzičkom nebu. Za njih su ove hazarske pjesme pravovremeni povratak domu, prilika da se čovjek vrati sebi samom. Ima i drugačijih utisaka, poneko zavitla medijski kamen na album, ali taj se kamen lako pretvori u leptira koji mi na kraju sleti na prst. Dobro je što „Hazarske”, u sasvim malo vremena, polarizuju mišljenja i izazivaju protivrječna osjećanja u ljudima. Predugo već, muzika kod nas nema tu stimulativnu snagu. Ne podstiče na suprotice. Ne izaziva. Služi uglavnom kao odušak muzičarima i sve manje biva iskustvo koje nekome može da promijeni život.
Kad će se numere naći na na svim značajnijim svjetskim platformama za slušanje muzike?
Za nekoliko sedmica. Pjesme su prijavljene, ostaje samo da se pojave i tamo. Da je do mene, bandcamp strana bila bi sasvim dovoljna. Tamo rado srijećem svoje prijatelje. I one koji su već zamakli iza zlatnog horizonta, ali su ostavili svoje pjesme kao darove čovječanstvu.
Do sada ste snimali već pjesme koje je napisao Vaš otac Pero Zubac, međutim ovoga puta stihovi su iz njegove zabranjene knjige „Hazarske pesme”. S obzirom na to da se situacija od 90-tih, kada je ta knjiga bila zabranjena i povučena iz prodaje, nije puno promijenila, i dalje je cenzura „normalna stvar”, zašto ste baš odabrali te pjesme i bojite li se reakcija na njih?
Nema tu razloga za strah pogotovo zato što u samim pjesmama nije ni bilo povoda za zabranjivanje, ali jeste sačuvana tamna uspomena na vrijeme kada se moj otac našao u višegodišnjoj političkoj i društvenoj nemilosti, na koncu osamdesetih i s početka devedesetih. Dakle, kada se Jugoslavija cijepala. On se prije toga bavio politikom na izrazito neobičan način - ako uzmemo današnje standarde i navike. Nema onoga kome nije pomogao, a da je mogao. Novac ga nikada nije zanimao, niti sticanje moći, niti materijalno obezbjeđivanje uže i šire rodbine. Pjesme sam odabrao odavno, još kao dječak, jer sam predobro zapamtio čuvare nesanice, blatonoše i popljuvače iz ovog tamnog, ali veoma potrebnog i otrježnjujućeg očevog iskustva. U svakom današnjem crnilu postoji sjutrašnja svjetlost, pa je tako bilo i tada.
U pogledu cenzure, stvari se jesu promijenile. Prošle godine sam nastupao na jednom festivalu s Gojkom Đogom, čovjekom koji je morao da odrobija svoju poeziju. Isto se, nešto ranije, desilo novosadskom konceptualnom umjetniku Miroslavu Mandiću. Poezija nema danas takav destruktivni potencijal - da zbog nje pjesnika pošalju u ćeliju. To neće reći da cenzure nema, ali neuporedivo više toga može da se objavi i izgovori. Paradoksalno, ta prividna sloboda i taj beskrajni pluraliteti skazanih mišljenja, ta tehnička mogućnost da svako ko pristupi internetu može da napiše šta hoće, drastično je kod ljudi smanjila osjećanje lične odgovornosti za izrečenu riječ. Negdašnji trgovi za kamenovanje bludnica i grešnika, prostori za osuđivanje i spaljivanje vještica, sada se nalaze u virtuelnom svijetu. I svakog dana, nažalost, iz godine u godinu, vidim da nepregledne kolone zainteresovanih korisnika interneta ostrašćeno upražnjavaju ove drevne rituale.
Zašto je ta knjiga bila zabranjena i povučena iz prodaje, i gdje je taj jedan jedini odštampani primjerak koji je ostao?
Zabrana nije imala veze sa sadržajem knjige, nego s pjesnikom. Oni koji su odlučivali, sigurno nisu čitali poeziju. Moj je otac bio među vojvođanskim političkim radnicima koji su poslije „antibirokratske revolucije” u Novom Sadu morali u prevremenu penziju, u drugu državu, u sijenku ili na groblje. Njemu je pripala sijenka. Mogao je da radi i hrani porodicu, ali nije mu bilo dato da javno djeluje niti da objavljuje. Tika Pavlović iz beogradske “Beletre” bio je jedini čovjek koji je pristao da odštampa „Hazarske pesme”, ali je nakon političke intervencije morao da povuče cjelokupan odštampani tiraž. Doturio je samo jedan primjerak mom ocu. Današnje čitanje ili slušanje hazarskih pjesama reći će da Pero nije ni tada imao bilo kakvog resantimana, niti je zauzvratno osuđivao one koji su njemu odrezali presudu. Naprotiv, pružio je neprolazno vrijedne odgovore, u duhu one ljekovite besjede na gori od prije nekoliko hiljada godina - da ne treba blatom na blatonoše i da nije naše da sudimo onima koji nam ni glasa ne prepoznaju.
S obzirom na to da ste razradili očeve stihove, koliko je taj posao bio težak?
Nije mi bio prvi put, nije bilo ni težine. Volim da njegovim stihovima pružam muzički život. To je prosto jedan život više za svaku pjesmu. S druge strane, na albumu nisu samo njegovi stihovi - jedna je pjesma moja, jedna od Ivana Škrabea, mog velikog druga i stvaralačkog brata koji trenutno živi na zagrebačkoj adresi, mada je na jednoj dalekoj zvijezdi njegova istinska kuća. Tako smo se moj otac, moj drug i ja lirski uvezali u nesvakidašnjoj nomadskoj muzičkoj avanturi, jer cio album i jeste izgrađen kao uzbudljiva priča o putovanju. Ivan bi rekao - o vječitom vraćanju kući.
Koliko Vam je, zbog ritmike koju svaki tekst nosi bilo teško uklopiti muziku?
Poezija već ima imanentnu muziku u sebi, a bitan njen elemenat jeste ritam. Ta unutrašnja muzika može da se inkarnira, da se ispolji u različitim oblicima pjesme za pjevanje. Pronalaženje najboljeg mogućeg oblika - jeste vještina koja pripada kompozitorima. Kod mene je ona duboko intuitivna. Otuda mi nikada ne pada teško.
Neke ste pjesme otpjevali sate uz gitaru, a za neke ste imali pratnju čitavog benda. Da li je od stihova zavisilo kako će koja krajnje izgledati i je li lakše ispričati priču uz jedan ili više instrumenata?
Taj strateški dio kreirao je Milovan Đuđić Džimi, čovjek nepodijeljeno poklonjen bluzu, koji je cio album podigao na noge, aranžirao, snimio i producirao pjesme i odsvirao mnogo instrumenata, među kojima ima i arhetipskih - poput national resonator gitare ili bendža. Sve one uklete slajdove u pjesmama - vukao je on. Džimi je album koncipirao u skladu s nomadskom prirodom plemena kome su pjesme posvećene. Otuda se čuju rzanje i topot konja, otuda onaj huk vjetra.
Album ste zatvorili instrumentalom “Čergarska”. S obzirom na to da u zagradi stoji Mej je li posvećena Vašoj kćerki?
Jeste, mojoj mlađoj djevojčici koja nam se, na Džimijev poziv, pridružila u snimanju - na početku jedne pjesme sačuvan je zvuk njene usne harmonike. Džimi je napisao taj čergarski instrumental i posvetio ga je Mej. Predovoljno simbolike na koncu ovog našeg razgovora - i kada čerga mora da ode, i kada se album mora završiti, ostaće glas vjetra u preriji i naša djeca da pripovijedaju svoje autentične verzije jedne iste priče - o neprestanom odmetanju i o konačnom stizanju kući.
Povukli korijene iz bluz baštine
Najviše je pjesama u bluz žanru. S obzirom na to da je poznato da je bluz posebno u početku, bio „jadanje pjevača”, šta je to na šta ste Vi htjeli da se kroz ove pjesme požalite slušaocima?
Bluz jeste izvorno pjesma sužanjstva, ali nije obavezno žalopojka. U ranim bluz pjesmama bilo je dosta žovijalnosti, humora, seksualnosti, zabave. Cijela paleta osjećanja, raspoloženja i potreba - makar su boje bile prilično bazične, bez nijansi i međutonova. S druge strane, visoka pjesnička rezolucija nije bila karakteristična za bluz, a „Hazarske” imaju takvu rezoluciju. Dakle, formalno smo povukli korijene iz bluz baštine, ali sadržajno smo napravili iskorak u poeziju prvog reda. Bluz je ovdje bio naprimjereniji izraz i zbog mitsko-tradicionalnog sloja budući da je u srcu hazarskih pjesama izgubljeno pleme nomada kao čitljiva metafora pjesnikove usamljenosti, krsta koji mora da ponese na stratište i našeg kolektivnog rasijanja i uzajamnog otuđivanjas početka devedesetih.
Bonus video:
