Koncerti bosanskohercegovačke interpretatorke sevdaha Amire Medunjanin odavno su veoma popularni događaji među crnogorskom publikom, pa se za njih uvijek traži karta više.
Zato i ne čudi što će umjesto najavljenog jednog, krajem ovog mjeseca biti održana dva koncerta u velikoj sali KIC-a “Budo Tomović”, i to 30. i 31. januara. Karte će moći da se kupe i rezervišu već od 10. januara i to na biletarnici KIC-a.
Pjevačica koju upoređuju sa Bili Holidej nekoliko puta je nastupala u glavnom gradu Crne Gore, pratili su je razni muzičari, no ovai koncerti biće specifični jer će je po prvi put pred podgoričkom publikom nastupiti sa pijanistom Bojanom Zulfikarpašićem sa kojim je imala brojne nastupe. Zulfikarpašić koji je jedan od najboljih pijanista sa ovih prostora, a živi i radi u Parizu učestvovao je u stvaranju Amirininog posljednjeg albuma "Damar" koji će biti promovisan u Podgorici.
O tome koliko je bilo teško da ukope sve obaveze i zajedno nastupe, Amira otkriva:
"Dobro pitanje. Bojan Zulfikarpašić je vrhunski umjetnik sa veoma uspješnom solo karijerom, a pored toga radi na brojnim muzičkim projektima, tako da nam je uvijek problem usaglasiti termine. I ovaj put nam je bilo teško sve urediti, jer dolazimo u Podgoricu iz Londona, a nakon toga putujemo u Norvešku. I zaista nam je drago što ćemo moći da se predstavimo zajedno crnogorskoj publici, jer nam je ovo prvi put dakod vas nastupamo kao duo”, otkriva na početku razgovora za "Vijesti" Medinjanin.
- Prošli put ste na koncertu, na iznenađenje publike, spremili jednu Šobićevu pjesmu. Imate li iznenađenje i za ovaj koncert?
Da, tako je bilo na prošlom nastupu. A sad, ako Vam kažem da će biti nešto i ovaj put, onda i neće biti baš toliko iznenađenje. Na prošlom koncertu nam je bila sjajna atmosfera. Bio je to nezaboravan susret. Voljela bih da nam bude lijepo barem upola kao tada. A što se tiče iznenađenja, možda bude, a možda i ne bude.
- Krajem prošle godine objavili ste album "Damar". Jeste li zadovoljni uspjehom koji je postigao ne samo u bivšim jugoslovenskim republikama, nego i šire?
Naravno da jesam. Uostalom, sve što doprinosi promovisanju tradicionalne muzike sa ovih prostora je veliki uspjeh. Iako je “Damar ” izašao prošle godine, još uvijek se vrti na zapadno-evropskim world music radio stanicama, tako da mu je produžen život još neko vrijeme. Drago mi je da naša muzička baština biva prepoznata izvan granica regiona i vjerujem da će u godinama koje dolaze interes biti sve veći.
- Pomenuti album donio je prvi put dvije autorske pjesme rađene za Vas, na koje je publika odlično reagovala. Koliko će Vas to ohrabriti da ubuduće više snimate autorske pjesme, a manje obrađujete tradicionale?
Zavisi od mnogo faktora. Vidjećemo šta će vrijeme donijeti. Nemam nekog straha sa snimanjem novih autorskih pjesama, ali to nije prioritet. Ima još puno toga da se uradi, tako da iskreno i ne razmišljam o tome.
- Da li već radite na novim pjesmama ili želite da album “Damar” makismalno promovišete?
Da. Pripremam materijal za novi album. Ima već nekoliko mjeseci da radim na tome i kompletan proces je pri kraju. Nadam se da će sve biti završeno do sredine naredne godine. Ali, bez obzira na to, nastavljam sa “Damar” turnejom, jer još uvijek imam dogovorenih obaveza koje nisam uspjela da realizujem u prošloj godini.
- Uspjeli ste da bogatu muzičku tradiciju sačuvate, ali i približite novim generacijama da i one zavole sevdah. Koliko je taj posao, na početku Vaše karijere bio težak?
Još uvijek je to moj prioritet. Iz dana u dan. Nisam ni očekivala da se stvari promijene preko noći. To je jedan proces koji traje, ali na kraju rezultati će vjerovatno pokazati koliko sam bila uspješna. Stvar je u tome da muzika može pokazati put do odgovora na neka pitanja koja se pojave u određenom trenutku u našem životu i dati nam ohrabrenje da krenemo pravim putem. Barem je to bio slučaj sa mnom.
- Dvanaest godina ste radili u Evropskoj komisiji i riješili da sve napustite kako biste se posvetili muzici. Jeste li ikad zažalili zbog toga?
Ne. Nikada. Ne treba žaliti ni za čim. A i ne treba gledati unazad. Bila sam odlučna po pitanju svega, jer je ipak muzika moja ljubav. A ljubav nema alternativu.
- Zahvaljujući svemu što se na ovim prostorima dešavalo 90-ih godina, ljudi u svijetu gledali su na nas kao na plemena koja nemaju identitet i kulturu. Pošto ste nastupali po čitavom svijetu, kako reaguju kad tu kulturu i tradiciju ispoljite kroz svoj glas i pjesmu?
Predivno je to iskustvo. Radujem se svakom narednom koncertu, jer mi zaista pričinjava zadovoljstvo da iznenadim ljude koji nisu imali prilike čuti našu muziku. I svaki nastup je drugačiji. Mnogo zavisi od toga u kom dijelu Evrope nastupam. I ako sam već prije imala priliku nastupati, onda nastavljam prethodnu priču. I tako godina za godinom. Reakcije ljudi me uvijek zaintrigiraju i daju podsticaj da idem naprijed. Bitno je pomjerati granice i nikada ne odustajati.
- Da li vas je popularnost i koliko promijenila? Imate li zbog popularnosti neke privilegije?
Ma ne. Ni u kom slučaju. I onako, nisam ja iz tog filma. Ušla sam u muzički svijet iz dobro poznatih razloga. U suštini, ovdje se radi o predstavljanju muzike, a ne pojedinca. A što se tiče privilegija, ja sam, ustvari, od samog početka privilegovana, jer imam mogućnost izvoditi ove pjesme i zaista uživam u tome cijelim svojim bićem.
Sevdalinki ne treba spot da bi doprla do publike
- Mnoge Vaše kolege tvrde da se danas muzika više gleda, nego sluša, što u Vašem slučaju nije tačno jer iako nemate spotove, pjesme koje ste snimili publika voli da čuje, što potvrđuje i veliki broj pregleda na Jutjub kanalu. Kako Vam to polazi za rukom?
Iskreno, ne vidim neku svrhu. Da se radi o nekom drugom muzičkom žanru, vjerojatno bi to bilo drugačije. Ovako mi je malo sve to isforsirano praviti video spotove za snimljene pjesme, jer ipak je u pitanju muzika kojoj to nije primarno. Vjerovatno ću u narednom period snimiti jedan radni video iz muzičkog studija, i to mi se čini kao dobar koncept. A ova muzika je čudesna. Toliko je predivnih pjesama koje svi volimo i zaista nam ne treba nikakav video spot da muzika dopre do našeg srca.
Kada dijelite dvoranu sa istomišljenicima, sve je moguće
- Često se na Vašim koncertima desi da publika zaplače, ali to nije strano ni Vama. Koja pjesma Vam najčešće izmami suze?
Na koncertima je to vrlo specifično. Sve zavisi od nas na pozornici i ljudi u dvorani. Čudno je to i meni neobjašnjivo, kako se uzajamna energija stvori i dođe do tih trenutaka kada se jednostavno lomi duša. I to se može desiti u bilo kojoj pjesmi. bez razlike. Znate, kada dijelite dvoranu s istomišljenicima otvorena srca, sve je moguće.
Bonus video:
