Knjige o muzici i izvođačima koji su obilježili scenu bivše Jugoslavije, pogotovo u rokenrol žanru, posljednjih godina sve više pune police u regionalnim knjižarama. Novi val se do sad pokazao kao najpopularnija tema sa nekoliko izdanja koja se bave ovim pokretom, kao i grupa EKV čija priča je u posljednjih deset godina proizvela niz knjiga, filmova i serija, ispričanih iz različitih uglova.
Ovoj grupi knjiga od nedavno se pridružila još jedna, o bendu koji se ne pominje tako često kao neki drugi, a koji je sada po mnogima dobio neviđen tretman. Autorizovana biografija grupe Divlje jagode pod nazivom “U malom vrtu raste divlji plod” izazvala je pomamu među ljubiteljima ovog sastava, ali pohvale sa svih strana, pažnju u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije.
Hrvatski mediji opisali su je kao najzahtjevniju je biografsku knjigu ikad napisanu o nekom bendu ili izvođaču sa ovih prostora. A za sve je zaslužan Stjepan Juras, pokretač “Divlje Jagode Legacy” projekta” i autor čak 17 biografskih knjiga o metal legendama Iron Maiden, koje su prevedene na engleski, portugalski, italijanski i španski, obarajući rekorde u prodajama u nekim zemljama, kao što su recimo bile hit u Brazilu. Stjepan Juras, inače muzički novinar po vokaciji, za “Vijesti” je ovom prilikom detaljno i vrlo otvoreno pričao o svom radu na knjizi o Divljim jagodama, otkrivajući zahtjevnost tog posla, psihološke pritiske zbog kojih je umalo odustajao i svađao se sa kolegama, mučne priče o samoubistvu, tužbe kojima su mu prijetili neki članovi te grupe...
Kako si došao na ideju da napišeš ovu knjigu, možeš li otkriti našim čitaocima kakva su tvoja prethodna iskustva kad su ovakvi spisateljski projekti u pitanju?
Ako si dugogodišnji fan nekog benda, a baviš se pisanjem, onda zapravo i ne potrebno previše pametovati otkud mi je došla ideja. Na isti takav način počeo sam da pišem i biografske knjige o grupi Iron Maiden, čiji sam fan takođe. Divlje jagode su jedan logičan nastavak.
Tek kada ispucam ta dva, meni jako draga benda, onda mogu pisati bilo što drugo. (smijeh) Iako sam jako brz u pisanju, broj mojih sagovornika u ovoj knjizi, koji se vrti oko stotinu, sugeriše da je ovaj proces morao jako dugo trajati, jer trebalo ih je sve pohvatati i napraviti intervjue s njima. Po pitanju prethodnih iskustava, mogu reći da sam dugo radio u “Slobodnoj Dalmaciji”, velikom dnevnom listu u Hrvatskoj, te pisao za brojne magazine. Sada sam trenutno novinar u “Playboy” magazinu, ali pravo iskustvo stekao sam napisavši čak 18 knjiga o grupi Iron Maiden.
Vjerovali ili ne, toliko sam ih napisao i sve su redom rasprodate, a kupuju ih fanovi širom svijeta. To je tako zahtjevan bend za pisanje da je osvojiti njihove fanove pravo malo čudo. Budući da su Divlje jagode, s obzirom na njihovu istoriju, prevrate, pa i animozitete čak još specifičnije u ovaj projekat je trebalo ući jako oprezno i dobiti povjerenje mnogih ljudi koji su prošli kroz ovaj bend. Taj bend jednostavno ima holivudsku priču i ova knjiga bi se jednog dana vrlo lako mogla adaptirati u film. Kad već to niko nije ranije napravio, nisam sebi mogao da dopustim da takav jedan bend tokom karijere ostane bez jedne ovakve knjige.
Zašto baš Divlje jagode?
Iako knjiga ima preko 350 stranica i 330 fotografija, smatram da je to nedovoljno da se kaže sve ono što je o Divljim jagodama potrebno reći. I ne mislim sada na neke trivije koje su zanimljive samo najžešćim fanovima. Mislim da bi barem još nekoliko knjiga ovolike opsežnosti trebalo da bude napisano da se mejsntrim čitateljstvu, odnosno javnosti pravilno opišu Divlje jagode.
Eto, možda je ovo poluodgovor zašto baš oni? Divlje jagode imaju tako specifičnu i tako karakterističnu priču da čak i onaj ko je za bend prvi put čuo, kada krene čitati o njima, neće stajati dok ne sazna što se sve zbilo i kako je sve na kraju završilo, odnosno kako će se završiti. Upravo ovakva je reakcija gotovo svih koji su knjigu među prvima dobili. Da se odmah razumijemo, mnogi naši bendovi su posebni i zaslužuju posebne knjige; od Slovenije i Laibacha, preko EKV-a, Bijelog dugmeta, Azre, pa sve do Makadama i južnije do Leb i sol, no Divlje jagode u sebi imaju onu neku notu svjetskog i velikog i uprkos njihovom komercijalnom uspjehu, vjerujem kako su već decenijama brutalno potcijenjeni na ovim prostorima samo iz razloga što se nisu uklapali u nikakve kalupe i šeme. Kao fan benda, nisam htio to da dopustim i moje knjiga jedan je mali doprinos bendu.
Kako je tekao rad na ovoj knjizi, koji su ti bili najveći izazovi, koja otkrića su te najviše iznenadila?
Proces rada na ovoj knjizi je bio izuzetno složen. Da bih uopšte došao do ove knjige, koja je u stvari knjiga br. 2, trebalo je da napišem knjigu br. 1. Tu knjigu sam izdao u samo četiri primjerka i ona je poslužila kao svojevrsni ‘mamac’ Zeletu da vidi kako bi zaista bilo lijepo u ruci imati jednu veliku knjigu. Ta knjiga je bila smanjena verzija ove sadašnje, samo što je u njoj bilo više fotografija i bila je neka vrsta pjesmarice, jer su u njoj bili svi stihovi pjesama Jagoda. Kada je Zele knjigu dobio u ruke i pročitao, želja za konkretnijom biografijom bila je obostrana. Dao mi je zeleno svjetlo da se uhvatim posla i proslijedio mi je telefonske kontakte nekih sagovornika. Sve ostale sagovornike sam kontaktirao ja lično, sa svakim sam napravio intervju koji je ili snimljen kao audio ili video ili je dobijen mejlom. Sve te intervjue je trebalo transkribovati, zatim dobiti autorizaciju, a moj zadatak je bio plasirati ih na prava mjesta, uporediti ih sa drugim izjavama, analizirati i donositi vlastite zaključke.
Proces dobijanja arhive koja se nalazila na propratnom DVD-u luksuzne edicije je bilo danonoćno skeniranje novinskih članaka, dijapozitiva, razvijanje starih filmova, posuđivanje periodike u naučnoj biblioteci, beskonačno listanje i skeniranje svakog članka vezanog za Divlje jagode, a tu su mi pomogli i fanovi kao Olivera Cvetić i Alen Bahun. To su mjeseci i mjeseci, godine i godine posla. Najveći izazovi ređali su se jedan za drugim. Tokom pisanja knjige bilo je ozbiljnih svađa i nesuglasica, čak i sa saradnicima, ali sve radi što većeg kvaliteta knjige. U jednom trenutku sam pomislio da više nikad ne želim da čujem za Divlje jagode, ali evo… Sve se prebrodilo. Otkrića su bila brojna. Neka od njih su provjerena, a neka od njih su jednostrane izjave, koje nisam stigao dodatno da provjerim, kao ona da je vokal na londonskom “Wild Strawberries” albumu samo tzv. “info” vokal za studio, a da se finalni vokal nikad nije ni snimio, pa i onda je da u bendu spreman puč, gdje bi se Zele izbacio iz benda, a na njegovo mjesto doveo engleski gitarista. No, to je samo jedan vrlo mali dio priče.
Knjiga je dobila blagoslov Zeleta Lipovače, kako je došlo do toga, kakva je bila njegova reakcija i saradnja?
Vjerovatno bi, da sam se ja pitao, knjiga bila napisana još ranije, no Zele je poznat kao osoba koja o svemu nekoliko puta dobro razmisli. Kontaktirao je mnoge novinare i pisce po tom pitanju, a i mnogi su kontaktirali njega, međutim, kako se i vidi, izgleda da je konačno povjerenje odlučio da meni da, na temelju mog spisateljskog čuvenja, ali i činjenice da jako dobro baratam analitikom. Ja jesam fan, no to ne može značiti da ne mogu biti i kritičan prema bendu i ne slagati se sa svim odlukama benda.
Štoviše, mnogi ljudi u njegovom društvu nemaju tu petlju da kažu svoje pravo mišljenje o nečemu, a ja sam mu prije početka pisanja knjige rekao da je moj jedini uslov, preko kojeg ne mogu ići, moja nezavisnost u pisanju i da na tome insistiram. On je, kao čovjek koji danas stoji iza benda i brenda, imao potpuni uvid u nastanak knjige, no moj spisateljski dio nije se smio dirati i to je bez pogovora prihvatio. Štoviše, rekao mi je da se s nekim napisanim stvarima ne slaže i da ih radije ne bi imao u knjizi, međutim, ja kao autor imam pravo na svoje mišljenje i, na kraju krajeva, za to sam i angovan. Tu je Zele pokazao svoju veličinu.
Zna što je stvorio i bio je dovoljno hrabar da mi da potpuno otvorene ruke u mom radu. I posljednja, jako bitna stvar, jeste shvatanje Divljih jagoda, odnosno onoga što taj bend jeste, što predstavlja i koliki je njegov utitcaj i značaj u svjetskim razmjerima. Rijetko ko je uspio na ispravan način da shvati Divlje jagode i njihov trnoviti put i to je presudna činjenica zbog čega sam upravo ja dobio priliku da napišem ovu knjigu, odnosno to mi je tim riječima Zele pojasnio.
Kakve su inače do sad reakcije na knjigu?
Reakcije i fanova i kritičara za sad su fantastične. Dobijamo na stotine poruka i sakupljamo ih na jedno mjesto. Smatram da je najbolja promocija “od usta do usta” i da nema boljega od toga. Posebno draga mi je jedna stvar. Gotovo pola tiraža ove knjige otišlo je samo u pretprodaji i sa ponosom mogu reći da je ovo prva knjiga na području ex Yu koja je uopšte puštena u pretprodaju, a da niko nije ni pročitaoni jedan redak.
Pokrenuli smo novi trend, a to su Jagode stalno činile. Nakon nas ostali će bendovi vidjeti kako je to zaista moguće, ako se dobro i predano radi, ali ostaće upisano da su to napravile Divlje jagode. Upravo ta činjenica bila je krucijalna da ja kao autor, fanovima koji su knjigu strpljivo čekali dva mjeseca, poštom pošaljem nešto što će nadmašiti sva njihova očekivanja i dati im mnogo više. Ljudi s ovih prostora su skeptični prema internet kupovini, pogotovo pretprodajama na slijepo i čak ako nešto kupe, u prikrajku mozga očekuju neku prevaru. Ovdje je sve ispoštovano, rokovi, kvalitet, kvantitet, pokloni, sertifikati, autorizacije, DVD, a čak je i sa reklamiranih 300 stranica, knjiga porasla na 352. Mislim da smo tako stvorili vjerne kupce za sva naša buduća izdanja.
Zašto kažu da je ovo najzahtjevnija biografska knjiga ikad napisana o nekom bendu?
U rokenrolu je tokom istorije bilo mnogo velikih bendova, mnogo zamršenih priča i mnogo velikih prevrata. Svijet je zaista velik i ne bih htio biti toliko pretenciozan i govoriti da je ta tvrdnja o knjizi uistinu tačna. No, ako se stavimo u okvire prostora bivše države, Divlje jagode svakako spadaju u sam vrh najboljih, najuspješnijih i najdugovječnijih bendova. Već činjenica da je kroz ovaj bend prošlo na desetine vrhunskih muzičara, na stotine bliskih saradnika i da je njihova priča svih ovih godina puna misterija, nedorečenosti, kontroverzi i velikih prevrata, bila je svojevrsno upozorenje i crvena lampica koja sugeriše da dobro pripazim želim li se uopšte upustiti u ovaj posao.
Među nekim sadašnjim i bivšim članovima benda vladaju otvoreni animoziteti i zavade, a ja sam bio taj koji je sve njihove izjave trebalo da sakupi, vjerno prenese i što manje filtrira, jer nisam htio izgubiti na autentičnosti izjava, kao ni na jeziku izražavanja. Znate, kada se knjiga lektorisala lektorka je umjesto “kafa” pisala “kava”, kako se kod nas i kaže. Međutim, Zele i ostali sagovornici su mi sugerisali da čak i po cijenu loše ocjene lekture neke izraze moram ostaviti onakvima kakvi su mi rečeni, stoga ako je neko rekao “pili smo kafu”, onda je to kafa, a ne kava. Ako je muzika, onda je muzika, a ne glazba, jer na širem području bivše države više se govori muzika, nego glazba, kako se kaže u Hrvatskoj. No, to su bezazlene sitnice. Krenimo na krupnije stvari. Ja sam, recimo, prilikom pisanja od strane jednog člana dobio, ni više ni manje, nego opomenu pred krivičnu prijavu koju mi je poslao njegov advokat i koja me teretila za ozbiljne radnje. Kasnije je to sve povučeno, jer sam dokazao da pišući nisam ništa krivo napisao i prenio, nego sam, štoviše, ispunio želju tog člana i vjerno prenio njegove riječi. To što je on kasnije uvidio da to uistinu jesu njegove riječi i što me zamolio da to ipak malo prepravim ili ti ublažim, druga je strana priče. Mogao je to odmah napraviti i reći “sorry, malo sam se zaletio, daj to prepravi” i ja bih to uradio, kao što na kraju i jesam, a ne odmah neosnovano posezati za krivičnim prijavama.
S druge strane, u knjizi se našla i jedna mučna priča, gdje bivši menadžer benda slikovito opisuje trenutak pokušaja samoubistva jednog člana benda. Taj član to opovrgava. Ja sam iznio i jednu i drugu stranu priče, jer ako mi je neko dao izjavu, to nije moje autorsko djelo, već izjava i ja je moram vjerno prenijeti, bez obzira je li to potencijalno istina ili ne. Takođe, ja sam dužan i da upitam drugu stranu što misli o tome, jer je autentično i fer, ako se čuju dvije strane iste priče.
Ova knjiga je ‘visila’ u vazduhu čak 10 dana prije predviđenog izlaska knjige i ja u tom trenutku nisam znao hoćemo li ići u štampu ili kupce refundirati. To je znalo svega nekoliko ljudi i bilo je jako škakljivo, toliko da sam došao do toga da zamalo sve stavim u “Recycle Bin” i stisnem “Empty Recycle Bin”. Eto, toliko je bilo zahtjevno i haotično pisanje ove knjige.
Pripremam enciklopediju domaćeg metala i scenario za film o Jagodama
Da li se i sam baviš muzikom, osim što pišeš o njoj? Kakvi su ti dalji planovi, izrazio si želju da napišeš biografije još nekih muzičara?
Muzika je moj život i na ovaj i na onaj način bavim se njom već dugo godina ili kao novinar ili kao menadžer i buking agent. Drugim riječima, osim pisanja, ja se bavim muzikom, ali sa njenog drugog kraja spektra. Inače, imao sam svoj bend, pjevao, snimao sa njima, pisao pjesme i upoznat sam sa svim segmentima bivanja u bendu i zajedničkog rada, međutim, ja zaista uživam u teškom i ponekad veoma izazovnom poslu rudarenja u izuzetno surovom i prljavom svijetu šoubiznisa, jer svaki uspjeh na tom polju, pogotovo sa manjim i nezavisnim bendovima, koje vodim, ravan je čudu. Ako bend, koji još nije ni izdao album, dovedeš kao predgrupu grupi Iron Maiden na stadionskom koncertu, to zaista nešto znači ili ako hrvatskim i svjetskim demo bendovima osiguram turneju po Japanu, Brazilu, Južnoafričkoj Republici, Evropi itd.
U dogledno vrijeme volio bih da napišem biografsku knjigu Josipe Lisac i Dina Dvornika, a već sada pišem dvije nove knjige o grupi Iron Maiden i svojevrsnu enciklopediju metal muzike s ovih prostora, koja će se zvati “Metalni Radnici”. Pored toga, radim na scenariju za film “Kurvin grad” koji bi upravo na filmsko platno trebalo da preslika ovu zanimljivu priču Divljih jagoda. U razgovoru sam s nekim rediteljima i rediteljkama, a i ovim putem pozivam zainteresovane filmadžije da se jave. U rukama garantovano imaju hit! Što se tiče ostalih biografija, lista je prevelika: Atomsko sklonište, Riblja čorba, Parni valjak, Mišo Kovač…. Nema kraja. Čak smatram da i Bijelo dugme zaslužuje punokrvnu biografsku knjigu ovakve vrste i rado bih bio onaj ko će to napraviti.
Alen Islamović nikad otvoreniji, Tifa najemotivniji
Ko je bio posebno zanimljiv od sagovornika?
Hm… a to nije? Toni Janković, Adonis Dokuzović, Alen Islamović, Tifa, Džibo, Žak… Ma možda je bespotrebno nabrajati, jer se uopšte ne mogu odlučiti ko je knjizi dao poseban “touch”. Zanimljivo, u svemu tome Zele se čak i namjerno pomalo držao sa strane i dopustio svima da govore i to na način da kažu što god su htjeli reći, pa makar se to njemu i ne svidjelo.
Ja sada to mogu i potvrditi i reći da je sve što je bilo ko rekao vjerno preneseno i svatko ko je dao intervju za ovu knjigu to može potvrditi. Ničije riječi nisu se izvrtale. Nitko nije zakinut. Meni je žao da u knjizi nema više izjava Zlatana Ćehića i Naska Budimlića, a jednako jako sam htio prenijeti riječi i Zaka Bošnjaka, međutim, Zak mi na poruke nije odgovarao. Uvijek postoji proširena edicija, koja će svakako jednog dana (i to vrlo skoro) doći i rado bih imao još nekoliko zanimljivih sagovornika. Ako već moram da biram, istakao bih da mi je Alen dao nikad otvoreniji i direktniji intervju (od svega što sam do sada uspio pročitati i čuti), a da je Tifa dao najemotivniji i najtopliji intervju njegove cjelokupne karijere. Još uvijek sam ponosan kako sam to iz njega izvukao i hvala mu za to.
Bonus video:
