Bez mnogo pompe, medijski tiho i skromno, kultni novosadski alternativni rok sastav Obojeni program objavio je spot za novi singl “Jedini u maštu veruju”, koji je dostupan na YouTube servisu i kojim je bend najavio predstojeće izdanje. Frontmenu Branislavu Babiću Kebri i ekipi uvijek je odgovarala ta sporedna uloga, da operišu iz sjenke, iz prikrajka, nenaklonjeni marketinškim trikovima, pa bi zato mnogima mogla da promakne činjenica da je pomenutim izdanjem novosadski sastav planirao da proslavi čak 40 godina rada. Planove je, naravno, poremetila panedmija koronavirusa, ali je Kebra u pozitivnom, veselom raspoloženju, sa dosta smijeha pričao o tome za Magazin. Jer četiri decenije beskompromisnosti i autentičnosti nijedna takva globalna pošast ne može poremetiti. Kao i cijelo to vrijeme, tako i sad Obojeni program se drži svojih stavova i principa, svoje estetike i sa jednakom ljubavlju prema muzici i životu uopšte, jednakom vjerom u sebe nastavlja da raspaljuje maštu svojih fanova unikatnim zvukom i lirikom. I nastaviće, jer “uzbuđenju nema kraja”.
Planovi povodom obilježavanja jubileja pomjereni su za sljedeću godinu, kada će sav ovaj haos da prođe, uvjeren je Kebra, kada će opet kao što je karakteristično za njega da izađe pred publiku nadvijen nad svojom neizbježnom sveskom sa tekstovima. Koncerti mu nedostaju mnogo, kao i druženje sa publikom, a čekanje na novi susret donekle će podnošljivim učiniti novi materijal koji je Obojeni program spremio.
“Nismo nešto sad specijalno planirali, uopšte ova situacija sa koronom je takva da je bilo što teško planirati. Mi smo povodom obilježavanja 40 godina postojanja benda planirali dosta toga, ali takva je godina, pa bože moj, što sad, idemo dalje... Čisto da ovu godinu u nekom smislu, da tako kažem, izdavački obilježimo, mi smo uradili taj spot i okačili ga na YouTube i to je najava maksi vinila koji bi trebalo da izađe na proljeće naredne godine”, najavljuje pjevač, muzičar i likovni umjetnik, poeta i književnik iz grada kraj kojeg “Dunav tiho teče”.
Otkud ova pjesma i zašto sad?
Mi smo snimali prošle godine nekoliko pjesama, pa je to iz tog bloka. Prošle godine smo to snimali, a ove smo završavali te pjesme, radili miks i mastering, tako da smo otprilike tačno kad je sve ovo krenulo sa koronom završili te snimke, baš negdje na proljeće ove godine. Prvo smo htjeli da to objavimo ove godine naravno, povodom tog našeg malog jubileja, ali je onda stvar otišla do vraga. (smijeh) Sad je to sve neka improvizacija, teško je, odnosno nemoguće organizovati se. Tim novim pjesmama nedostaju živi nastupi, koncerti, a toga trenutno nema, no nadamo se da će ovo sve jednog lijepog dana proći i da ćemo svi to brzo zaboraviti.
Koliko je sve ovo što se dešava uticalo ne samo na vaš rad, nego na i svakodnevicu i psihološki?
Ovo što se dešava sigurno nikome ne prija. Muzička scena je dosta pogođena, ali u ovom trenutku mislim da bi bilo neodgovorno da se rade bilo kakvi koncerti. I to je to. Mi se inače bavimo nekim alternativnim rokom, a svi članovi benda rade još neki posao, jer je jako teško živjeti samo od muzike. Svi smo zatečeni, ali smo bili i još uvijek smo u nekim drugim poslovima, prosto da bismo mogli da preživimo. Svako je na neki svoj način vrijeme iskoristio. Pazimo se koliko možemo, možda smo malo aktivniji na Facebook stranicama i internetu uopšte, ali ne nešto posebno više, pošto mi u tom nekom organizacijskom i marketinškom smislu i nismo previše aktivni. Nismo dovoljno, koliko bi trebalo, ali mi smo takav bend jednostavno.
To je karakteristično za vas, 40 godina na sceni ne pristajete na kompromise i van ste glavnih rokenrol tokova i trendova. Koliko je cijelo to vrijeme bilo teško ostati u centru pažnje, a održati taj stav?
Nije teško, jer se bavimo poslom koji volimo i samim tim sve što ima veze sa muzikom nam nije teško. Prosto uživamo što se bavimo poslom koji je toliko kreativan, otvoren, slobodan. Iz našeg ugla, samim tim što se bavimo time, mi smo već zahvalni, nama je već to dovoljno i dobro nam je tako. A sad to što traje 40 godina, bend nije samo ova ili bilo koja prethodna postava, bend je sada ova postava i ona već dugo traje, ali mnogo ljudi je tu prošlo, dosta je tu bilo raznih događaja, raznih putovanja, raznih svega, 40 godina uopšte nije malo, ali prošlo je i još uvijek radimo i sviramo i jako je dobro. Za sada nema koncerata, ali imamo probe, viđamo se, družimo se, pričamo i negdje svima nama ta muzika nedostaje i na taj način mi smo čuvari te neke muzičke vatre. Nadam se da će ovo sve bar do proljeća da prođe, pa da se na ljeto mogu raditi neki koncerti. Ali stvarno je iz ovog ugla bilo što teško predvidjeti, tako da pratimo situaciju i to je to. Kao i svi. Trudimo se da budemo odgovorni maksimalno, jer nema druge.
Svi smo morali u tom smislu da “naučimo da živimo u kapsuli”, kako kažete u jednoj pjesmi?
Pa da, ali nadam se da su svi ti smislovi pozitivni, samo bi trebalo misliti pozitivno, ne posustati. Takva je situacija, sa tim moramo živjeti i život ide dalje.
Ta cifra od 40 godina je ogromna i nevjerovatna, pogotovo za jedan rok bend u našim uslovima, vidite li sebe kako trajete kao Stonesi, kako svirate i za 20 godina?
Da, da, pogotovo sa ovom koronom, baš. (smijeh) Pa ne, ne, mi smo već u nekim srednjim godinama, super je da postoje Stonesi i takvi primjeri, ali mi smo više alternativni bend, a u svijetu tih alternativnih bendova nema mnogo i pogotovo nema mnogo onih koji tako dugo traju. Dokle god mi nalazimo smisao, dok god nam je stvarno dobro u tome, a stvarno nam jeste dobro - to će trajati. Stvarno nećemo ništa silovati, daleko od toga, mi se bavimo muzikom zato što uživamo u tome, a ne zato što se mučimo i mučiti se nećemo sigurno ni na koji način.
Na što biste rekli da ste najponosniji, da je vaše najveće dostignuće tokom svih ovih 40 godina’?
Ne znam, to je rokenrol, a rokenrol nema tako te teške termine i doživljaje nečega. Rokenrol je neka pozitivna vibracija i cijelo vrijeme smo mi ponosni. Rokenrol je jedna svjetska stvar i mi smo dio jedne svjetske stvari, kao i svi ljudi koji se bave rokenrolom, svi oni to tako doživljaju. To je svjetski fenomen, možda jednog određenog vremena, možda će poslije korone sve biti drugačije, to ne može niko da zna, ali ljudi koji su oko rokenrola - to je specifičan stav i specifična estetika i to su ljudi koji ne moraju čak ni da komuniciraju na “zvanične” načine, opet će se preko muzike vrlo dobro razumijeti. To je jedan lijep osjećaj, muzika je uopšte, nevezano za žanrove, nešto što je jako bitno, civilizacijski i istorijski. Nadam se da će i u budućnosti ostati bitna stvar. Sad ko to razumije i doživljava, ko kako iz kog ugla gleda, svako ima svoje, ali mislim da je značaj muzike ogroman, da je to jako bitna stvar za čovječanstvo.
Pomenuli ste da nam je potreban pozitivan duh kojim odiše nova pjesma, u kojoj kažete da “svuda oko nas je nekakva lepota”. U prebrzim životima koje smo živjeli rijetko bismo se sjetili da zastanemo i primijetimo, upijemo tu ljepotu oko nas, da li je pozitivna strana ovoga sa koronom što nam omogućava tu pauzu?
Ovo što se dešava sa koronom je stvarno ludilo i niko ni ne zna što će da bude, sve je haotično, ali mislim da je ova situacija pružila priliku mnogima da se u nekom smislu restartuju, reorganizuju... Htjeli, ne htjeli - svima nam se dosta toga promijenilo ili će nam se promijeniti. Svi smo zakačeni time i ko će dalje i kako, to je pitanje. Rekao bih da je u tom smislu ova pjesma mala podrška svima nama, zato što je svakome od nas potrebna podrška sada. Ne da nam država da 100 eura, nego da nam neko kaže - hej, alo, biće sve okej. Malo je prenapregnuta situacija, ne potcjenjujem ozbiljnost situacije naravno, ali malo smo svi već umorni od svih ovih događanja i mislim da su nam potrebni malo vedriji tonovi.
Pa nije ni čudo, bombarduju nas svaki dan vijestima, ciframa, teorijama, kontradiktornim tvrdnjama, ne znamo više što je istina, ko priča što. Svi smo u nekoj opštoj konfuziji, jer tu postoje politički interesi, zdravstveni interesi, nacionalni interesi, tu je zbrka svih tih interesa, a običan čovjek gleda sve to blijedo i ništa mu više nije jasno, preplašen je. Situacija je došla do toga da ljudi na ulici bježe jedni od drugih.
Nazad na priču o predstojećem izdanju, što možemo očekivati, kad će i kako izaći?
Mi smo već u fazi izrade omota, snimci bi uskoro trebalo da idu na rezanje i onda kad se vinil izreže da se odštampa omot. Stvar je u procesu, ali s obzirom na situaciju teško je predvidjeti kad će tačno to da se pojavi. Uzeli smo u obzir hiljadu nekih stvari koje mogu da se zakomplikuju, pa računamo da će biti do proljeća naredne godine. To je maksi singl, na vinilu, biće šest pjesama. Ima već i naziv, ali ne želimo da ga otkrivamo još. To su neki snimci koje smo radili bukvalno do prvog proglašenja vanrednog stanja, znači u martu smo završili te pjesme i nadamo se da će u to vrijeme naredne godine da ugleda svjetlost dana.
Kakav zvuk se može očekivati, igrali ste se posljednjih godina sa postavama - ima li ste onu elektronsku, pa sa dva basa, kakav će zvuk ovdje biti, hoće li biti novih eksperimenata? I koja postava vam je bila najuzbudljivija ili je to uvijek ona koja je aktuelna?
Najvažnija je ta koja je sada aktuelna i to je postava koja je već skoro deset godina zajedno. Te nove pjesme manje-više zvuče kao ovaj singl “Jedini u maštu veruju”. Producent je naravno Bebec i mi smo to snimali u prostoriji u kojoj vježbamo, a koju pretvaramo u studio po potrebi. Rekao bih da je zvuk prilično čvrst, postava sa dvije bas gitare, snimatelj je bio naš prijatelj Vlada, neke je pjesme snimao i Ljuba. Nema tu nekih velikih novina u tom tehničkom smislu, već dosta dugo radimo tako. Mastering uvijek radimo sa našim prijateljem iz Amsterdama Zlajom koji se bavi tim poslom već duži niz godina. Proces snimanja nam je već dugo najjednostavniji i najpraktičniji mogući, da ne gubimo mnogo vremena na snimanje. Mislim, nije to gubljenje vremena, ali proces je takav da uzme dosta vremena, a svi se bavimo i nekim drugim stvarima, pa ne raspolažemo sa previše slobodnog vremena. Tako hendlamo sami sebe.
U posljednje vrijeme samo crtam i to mi daje mir
Imaš naviku još odranije da svoje likovne radove objavljuješ na Facebooku, znači li ti ta opcija posebno sad u vremenu korone, taj direktni kontakt i reakcija fanova?
Pa da, ja crtam i na svom profilu objavljujem gotovo svakodnevno neke crteže. A sad pošto nema tih koncerata i putovanja, mislim ima proba, ali nije to taj intenzitet rada, posljednjih devet mjeseci koliko ovo traje uglavnom samo crtam i to mi je okej. Nije nešto predimenzionirano, a daje neki mir i to stvaranje je uvijek uzbudljivo, kroz to stvaranje čovjek se uvijek vraća sebi. Ako je neko sklon tome, to mu može biti vrlo zanimljivo i ljekovito.
Roman o Obojenom programu bi bio kao “Rat i mir”
Postoje li planovi i ideje na književnom polju? Za priču tvog benda si kazao da je poput naučnofantastičnog ili tragikomičnog romana, jesi li ikad razmišljao da tu priču pretvoriš u književno djelo?
Ne baš. Ako bi bend išao u književno djelo to bi bio “Rat i mir”, priča koja traje 40 godina. (smijeh) Nema više tih velikih izdanja, sad su glavne kratke priče i kratki romani, sve je u tim kratkim formama, prosto ljudi više nemaju vremena ni koncentracije za neke stvari. Ili imaju, ali nemaju uvijek ili kako god. Trenutno ništa ne pišem. Imali smo ove faze, te kapsule, karantine, kad sam to iskoristio da se vratim u čitanje, prijalo mi je to u nekim perioda. Ali sad je neko tenzično vrijeme, osjeća se generalo ta nervoza u vazduhu i ta vrsta spokoja i rutine koju smo imali prije ne postoji više, nema tog stvaralačkog mira. Bar ja to tako osjećam, ne znači da to važi i za druge, svi smo mi individue i svako to doživljava na svoj način. Nije dobra situacija, ali ja sam generalno optimista i nadam se da će sve to proći i da će život kao do sad ići dalje. Nadam se najiskrenije tome.
Muzika je neopisivo uzbuđenje i radost
S obzirom na toliko interesovanje za razne vrste umjetnosti, jer si sklon i književnom izrazu, kako to da si se najviše posvetio muzici i opredijelio da ti to bude glavni izraz? Je li ti to uopšte glavni izraz ili je samo tako ispalo?
Jeste sigurno meni glavni izraz, ali svi ti neki prostori, koliko god to ponekad djelovalo blisko, sve je to naravno različito i prosto ne možeš istovremeno da se baviš i ovim i onim. Ja imam periode kad iz jednog prelazim u drugo. Meni je to sve zanimljivo. Muzika je sigurno glavna, pisanje i crtanje su onako sigurne stvari, intimne, zavise od tebe i nekako izađeš sam na kraj sa tim i rekao bih da je to uvijek pozitivno, jer nisi u sadomazo fazonu, nego si dobronamjeran sam prema sebi, pa to izađe na kraju dobro. A u muzici je više ljudi, različita mišljenja, različite ideje, različti kolektivni radovi što je isto jako zanimljivo. Muzika je stvarno jedno neopisivo uzbuđenje i radost, što ne znači da pisanje i crtanje nisu isto to, nego prosto se na drugačiji način to emituje i doživljava. Energije u rokenrolu su znatno drugačije od energije u crtanju. Ali svaka ima svoju čar, a na tebi je da se samo prepustiš i to te vozi.
Bonus video:
